Piše: Biljana Vankovska

Тri čina koja ću pokušati da opišem u ovom tekstu su, naravno, dio jednog jedinog društvenog supstrata; svaki pokušaj da se neki od njih izdvoji dao bi samo dio istine, a čitava apsurdna slika se može vidjeti jedino kada djelovi slagalice budu zajedno.

Prvi čin bi trebao biti svečan, lijep. On i jeste (bio) blještav, pozlaćen! Čin otvaranja nove zgrade Makedonskog narodnog pozorišta, bar za nas koji smo to pratili sa strane, pokazao je svu duhovnu bijedu i učmalost ovog društva. Bijeda ne samo da se nije mogla sakriti ispod crvenog tepiha, parade skupih bundi i svečanih toaleta, kristalne i pozlaćene dekoracije, nego naprotiv – ova scenografija je upravo potvrdila postojanje skorojevičkog društva, neiživljene partijsko-državne elite koja u pozorište ide samo ovakvim prigodnim prilikama. Bilo je važno biti viđen, a o samoj pretstavi sam čula da je prikazala sve moguće tehničke mogućnosti i vizuelne efekte koje su trebale prikazati pozorište investicijom vrijednom svakog denara.

Mediji su bili na „visini zadatka“ kao što i priliči palanci: pedantno su izvještavali o svim dekolteima, pikanterijama, ko je s kime došao, itd. Ni riječi o kvalitetu drame i glume. Nekako u isto vreme je na Peščaniku bila objavljena izvanredna analiza u kojoj je autor dao istorijski prikaz starog pozorišta iz one prve Jugoslavije i njegovu kvaziumjetničku djelatnost, koja je bila više okrenuta ka „stvaranju nacije“, a manje kulturnom podizanju stanovništva. Skopje – teška provincija u to vreme – je bio grad sa samo nekolicinom pravih ljubitelja i poznavaoca pozorišne umjetnosti, pravih entuzijasta i ljudi sa duhom i umom, među kojima je u vrhu bio sam Nušić. Srpska politika asimilacije kroz pozorišnu djelatnost nije uspjela, pa zato je vjerovatno sada trijumf trebao biti utoliko veći što se slavio u replici te zgrade, a na sceni ekstra-doza makedonštine.

Predstava „Vječna kuća“ je nekakva čudna drama koja treba da uporedi napaćenost makedonskog i jevrejskog naroda. Nema veze što je Skopje i dalje teška (duhovna) provincija, i glavni grad kičeraja i snobovština palanke – važno je da se sva ta nacionalistička patetika uspjela spakovati u jedno! Da je pozorište bilo zamišljeno kao ustanova svjetskog ili bar evropskog kalibra, moglo se otvoriti nekom Šekspirovom dramom. Ili bi, možda, ovom realnom društvenom teatru apsurda više odgovarao Beketov „Čekajući Godoa“. Mada, lično mislim da bi i „Gospođa ministarka“ bila savršen izbor.

Ostaje da vidimo hoće li se makedonština ukorijeniti u ideji o „vječnoj kući“ i vječitoj Makedoniji ili će nas, možda, prijatno iznenaditi kada prođe fešta i pređe se na redovni repertoar, u kome bismo mogli da vidimo pravu umjetnost bez kukanja nad teškom nacionalnom sudbinom, sindromom samouništenja (kao da je on isključivo vezan za Makedonce) i stavljanje teatra u funkciji modeliranja nacije na periferiji evropskih tokova.

U blizini sjajne zgrade staro-novog pozorišta odvijao se drugi čin, etnopolitičke i predizbiorne drame! Rušio se car Dušan, maljevima i pod budnim okom čelnika albanske DUI, među kojima su bili ministri i poslanici, pa čak i predsjednica Komiteta za odnose među zajednicama!

Imam razumijevanje: u Makedonskom narodnom teatru nisu imali ništa interesantno ili su se mogli čak (s pravom rekla bih, ali bez maljeva) isfrustrirati. Ali, tu je bio spomenik na kome su mogli izliti sav sedmovjekovni gnjev protiv cara koji je (kako kažu) „sjekao glave Albancima“, a kroz čin koji može donijeto toliko poziotivnih poena u susret izbora.

Pokušaj da se napravi paralela između rušenja Lenjinovog spomenika u Kijevu sa ovim junačkim pokušajem da se uništi spomenik srpskog cara iz 14 vijeka je – tragikomičan!

Nažalost, ovaj događaj sam morala komentirati i za strane medije, za javnost koja se i dalje čudi i krsti čudesima iz Makedonije! (U ovakvim situacijama ja sebe tješim tako što kažem da bar ne otvaramo masovne grobnice, nego se bavimo simboličkim nasiljem – za sada).

Albanci su zaista poznati kao jako osetljive duše, ne trpe nepravde i pamte ih kroz vjekove, a danas posebno ne trpe ni manjine u poređenju s kojima su oni većina u Makedoniji. Do ovih zavtorenih umova ne stižu poruke da je ovaj car zaista vladao ovim prostorima i da je bio krunisan u Skopju u vrijeme kada nisu ni postajale nacije. Dok je za srpsku manjinu on važna istorijska ličnost, za Albance je to simbol arhetipskog neprijatelja, Srba. Kao da su Aleksandar Veliki, Skenderbeg, Samuil i Džemo Balista sadili cvijeće i bili mirotvorci – a ipak im se spomenici čuvaju kao najveće blago!

Таko, Skopje 2014. postaje scena za bezbroj činova i vjekovnih bitki, za osvete i ispravljanje nepravdi. Ustvari, ova scena je upravo najbolji primjer u kome se kulturno nasilje spojilo sa etničkim samopercepcijama o junaštvu i viktimizaciji. Аlbanski „građanski aktivisti“ sa maljevima u rukama nemaju ništa protiv onih spomenika kroz koje „teče“ albanska krv (kao recimo Aleksandar) ili od čije ruke su stradali neki drugi. Nemaju ništa protiv kada se nezakonski postavljaju, jer se to radilo „hrabro i danju“ uz militantnu scenografiju, dok je car Dušan postavljen kukavički usred noći. I ne samo to, sada su se sjetili da se pozivaju na vladavinu prava i pravo na bunt maljevima, ako zatreba, i to odmah nakon molitve.

Ludilo, zar ne? Inducirano, njegovano, i sa velikim potencijalom za ubuduće. Ko zna, možda u ovom ludilo ima i nešto dobro: umjesto da se obračunavaju bezbol palicama u gradskim autobusima, uskoro će mladi puštati na volju svoje frustracije prebijanjem spomenika poređanih na mostu civilizacija. Možda ovo ima i terapeutsko dejstvo, ko će ga znati?

Тreći čin je tragičan i najviše govori o stvarnosti. Usred ove tragikomične i nacionalističke serije događaja, desio se požar u kome je do pepela izgorjelo 20-tak kućeraka iz tzv. Teneke-mahale, naselja u kome su pred očima svih živeli Romi, ljudi osuđeni na substandardne uslove nedostojne ljudskih bića. Srećom, nije bilo stradalih, ali su ostali bez krova nad glavom.

Оduvijek se smatralo da su ovakva naselja i njihovi stanovnici neki vid egzotike, nešto što je tako normalno za ovu marginalizovanu grupu, koje niti se buni, niti uzima maljeve u ruke, još manje kalašnjikove, da bi se izborila za svoja prava. Naprotiv, o njima se stvaraju stereotipi koji su čak i „pozitivni“ i naizgled benigni, kao onaj o „ veseloj dolini“ u kojoj se igra i pjeva i danju i noću, i ljeti i zimi, pa sve do onih malignih – da se radi o neradnicima, o nevaljalim lopovima, o ljudima koji su najviše sami krivi za svoju bijedu. Čini mi se da je najveća ironija bila sadržana u porukama koje su poslali „zabrinuti“ političari nakon požara (među njima i jedan Rom, kao politički fikus): „Uradićemo sve da ovim ljudima vratimo tople domove.“

Koji crni topli domovi, pobogu? Nije tragedija to što su izgorele ove kolibe – tragedija je bila što su u njima uopšte i živjela ljudska bića!

Nažalost, požar nije zahvatio čitavo naselje – ostalo je dovoljno kućaraka da nam i dalje stoje na savjesti, ako je imamo, dok prolazimo pored njih, dok se prostiru crveni tepisi za provincijski džet-set i dok se pale kristalni lusteri u Makedonskom narodnom teatru, i kada se grade ili ruše spomenici zbog nepravdi iz 14. vijeka i zbog žive mržnje prema Drugome. Živimo u društvu u kome više saosjećanja ima za žrtve od prije sedam vjekova nego prema živim ljudima za koje se kaže da su nevažni kao i procenat koji zauzimaju u opštoj populaciji. Jer, ovdje se sve mjeri u procentima: i ponos, i nesreća, i nepravde, i uvrijeđenost, i zahtjevi da se zadovolje (uglavnom etnički definisane) potrebe. Čovek je ništa, beznačajan, otuđen i sitan – baš kao što dolikuje društvnom teatru apsurda!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin