Piše: Biljana Vankovska

Ove redove pišem nekoliko dana prije održavanja referenduma u Hrvatskoj, na kome će se građani izjasniti u vezi jedne „malecke“ promjene u Ustavu, tj. o unošenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene. U vrijeme kada kolumna izađe u novine, rezultati će biti poznati, ali ja se još sada nadam da će Hrvati ipak dokazati da su malo bolji od ostalih Balkanaca, ali i od nekih Evropljana. Ono što mi se ovdje čini važno i za nas, koji otvorenih usta posmatramo šta se dešava „tamo“ ne videći šta se dešava „ovdje“ jeste burna javna debata, koja se vodila proteklih meseci u ovoj zemlji.

Bez obzira na rezultate referenduma, bez obzira na sve manifestne slabosti (tj. ostaci, mimikrija i mutacija autoritarnih, en-de-ha-ovskih, konzervativnih, klerikalnih, diskriminatornih elemenata), Hrvatska je pokazala da bar ima snažno i glasno građansko društvo, intelektualce, kritičare i aktiviste; pa čak i kakav-takav Ustavni sud. Ako ništa drugo, po tome svakako zaslužuju mjesto u EU, koja i sama nije imuna na ovakve bolesti. Оdjeci tamošnjih dešavanja teško stižu na jug. Tačno je da je i ovde bilo sličnih pokušaja u pravcu „оdbrane svetosti braka“ i da smo izloženi neprekidnoj radijaciji konzervativizma najprimitivnijeg vida, a bilo je i nasilnih incidenata – ali debate nema! Ne postoji kritična masa koja bi stala na strani „protiv“ na nekakvom zamišljenom (ili ne dao bog, stvarnom) referendumu po ovom pitanju…

Nedavno je stigao dobar (hrvatski) vic, koji kaže: „Istinsko referendumsko pitanje za prave Rvate glasi: da li više želiš da imaš snajku Srpkinju ili Hrvata?“. Ne znam koliko je njih shvatilo vic koji sam postirala na Facebook-u, ali ovo jeste esencijalno pitanje na koje odgovor treba dati svako od društava u regionu, a koja režiser Oliver Frljić s pravom imenuje kao „bolesnike“ (za koje kaže da neće ozdraviti skoro). U vicu se sastoji suštinsko pitanje: da li društvo koje je ostalo talac mržnje po jednoj osnovi (etničkoj) može biti tolerantno po osnovi pitanja nediskriminacije ljudi po osnovu seksualne orientacije? Da li društva u čijim temeljima leži krv i neotkrivene kosti onih „drugih“, koja za sebe smnatraju da su bila samo žrtve ali ne i počinioci zločina, mogu da demonstriraju veću širinu i razumijevanje u odnosu na ono što se smatra suprotno njihovom tradicionalnom/patrijarhalnom vrijednosnom i kulturnom kodu, a što je projektovano na brak i porodicu?

Mada se to manje odnosi na Makedoniju, što se tiče ostalih postjugoslovenskih zemalja, može se reći da se i na ovoj osnovi desio regres. Naime, prije nekoliko decenija vic ne bi bio vic, bar što se tiče etnički mješovitih brakova. Ratovi i konflikti su ostavili takvo nasljeđe što ni jedna evropska integracija ne može tek tako gumicom izbrisati. Na samo pola godine od ulaska u EU, Hrvatska to potvrđuje ne samo u kontekstu ove kampanje za odbranu braka i porodice, nego i u odnosu na odbranu hrvatstva tako što se lome table i traži zakonska zabrana upotrebe ćirilice (koja se, eto, percepira kao nešto što je samo „srpsko“, tj. četničko). O onome „za dom spremni“ i da ne govorim…

Nekako u isto vrijeme, do mene je stigla poruka nepoznatog momka, koji je iz razumljivih razloga koristio lažni Facebook profil) sa pitanjem koji je moj stav u odnosu na pripadnike LGBT populacije (kojoj i sam pripada) i kako bi bio prihvaćen ukoliko odluči da studira na fakultetu na kome predajem. Slučajno tog dana smo sa studentima razmatrali oblike neposredne demokratije, pa smo spontano prešli na debatu o referendumu uopšte, a posebno na hrvatskom primjeru smo razgovarali o tome da li se na ovakav način smije odlučivati o ljudskim pravima, posebno kada ona zadiru u ličnu i intimnu sferu.

Оno što se prvo primeti (u izrazu lica, držanju tijela, itd.) kada se pomene sloboda seksualne orijentacije jeste – nelagoda i čuđenje! Očito, za ove mlade ljude, koji daleko od toga da su puritanci što se životnog stila tiče, ovo su tabu-teme, nešto o čemu nije pristojno govoriti u učionici ili na javnoj sceni. U ovom slučaju, radilo se o studentima prve godine, pa to je možda donekle razumljivo. Ali, ipak ostaje pitanje: da li sa srednoškolcima neko uopšte razgovara o „bezobraznim“ temama? Da li i dalje, kao u vrijeme kada sam ja bila učenica, škola nije mjesto gde se govori o svemu onome što zanima mladog čovjeka i što ga treba pripremiti za život? Svakako, pitanje je samo retoričko.

Govoreći o temama iz oblasti ljudskih prava i demokratije, povremeno „zagrebem“ ispod površine, i kod svojih studenata otkrivam ono što mali broj nas, nastavnika, ima vremena da vidi. Lakše je držati predavanja o apstraktnim konceptima, teorijama, institucijama, a još lakše o nacionalnoj bezbjednosti, borbi protiv terorizma, NATO i EU, nego suočiti se sa duboko usađenim stereotipima kod svojih slušaoca i sa njima kao ličnostima. Nakon prvog šoka što se profesorica usudila da izgovori riječ kao „seksualna orijentacija“, na površini izbija ono što se inače ne primjećuje. Interesantno je da kod studenata (koji manje-više uspješno) skrivaju međuetničko nepovjerenje, pa i netrpeljivost, po pitanju LGBT populacije instantno se stvara zajednički blok, koji kaže to je neprirodno, bolesno.

Pošto su odabrali da studiraju bezbjednost, pa tako da možda rade i u bezbjednosnim strukturama, postavljam im jednostavno pitanje: da li bi se osjećali loše ukoliko bi pored sebe imali koleginicu umjesto kolege, na primjer, u nekakvoj policijskoj akciji? Svi su emancipirani, bar naizgled, i kažu da im to nikako ne bi smetalo. Ali kada pitam zašto im onda smeta da to bude kolega koji je gej, ali je stručan i fizički spreman, horski odgovor glasi – „аli oni nemaju srca za to!“

Problem naravno nije u srcu, jer njime (bar ako se shvati u simboličkom smislu, a ne kao pumpa krvotoka) se voli, a ne upotrebljava sila. Bio je to težak dan za mene – za studente ostaje mi da se nadam da sam ih bar natjerala da razmišljaju i da preispitaju sebe! Мislila sam kakav bih odgovor dala onom momku. Rekla sam mu iskreno da je univerzitet, kao i studenti i profesori (nažalost), samo ogledalo društva. Tamo gdje se govori o bezbjednosti i o tome da je srce potrebno za bitku, tolerancija je vjerovatno i niža. Tom momku, kao i ostalim pripadnicima ove populacije, mogu reći ono što već i sami znaju – ovo je društvo-bolesnik (kao i srpsko, hrvatsko, albansko) u kome se svi „kunu“ u brak (između muškarca i žene, naravno), dok se o porodičnom nasilju (kao i o svakom drugom) ćuti.

Ljubav je ona o meraku i sevdahu ili koja pomaže da se ubija iz ljubavi prema „svojima“. Seks je tabu-tema za balkanske domaćine i porodice – on se sve više upražnjava na političkoj sceni gdje se ne zna ko će koga, a gdje je većina građana „ona“ strana.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin