Sedam grijehova

by | okt 7, 2013 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Biljana Vankovska

Indija, zemlja u kojoj vlada korporativizam, koja ne samo da je nuklearna sila, nego je država u kojoj su militarizacija i upotreba sile uglavnom okrenute unutar granica, okrenute prema vlastitim građanima i društevnim grupama, pretstavlja sve ono što je Mahatma Gandi prezirao i protiv čega se borio. Čovječanstvo je, bolje rečeno, sve ono na što je on upozoravao kroz navedenu listu sedam najvećih grijehova: bogastvo bez rada, uživanje bez karaktera, trgovina bez morala, nauka bez humanosti, obožavanje bez žrtve i politika bez principa. Kada se skupe svi “međunarodni dani” posvećeni nekakvoj blagorodnoj kauzi, a ima ih dovoljno da pokriju svaki dan u godini, čovjek shvaća kakvo je nesrećno mjesto ovaj svijet. Na ovoj se listi nalazi i Međunarodni dan nenasilja, koji se pod pokroviteljstvom UN-a obilježava svake godine, a povod je upravo Gandijev rođendan. Složiću se da i tu vlada velika hipokrizija, jer ne samo da se pred očima Organizacije i njenih članica krši princip mira mirnim sredstvima (koji je trebao biti srž sistema kolektivne bezbjednosti), nego i zato što se, uprkos svim blagorodnim a ustvari praznim zalaganjim iz Milenijumskih ciljeva, siromaštvo ostaje i dalje najstrašniji oblik nasilja – kao što je govorio nekada Gandi. Srećom, na Gandija se ne može primijeniti ona naša izreka da se „u grobu prevrće“, ali mi, živi svjedoci, imamo sve češće problem s prevrtanjem stomaka od mučnine.

Dok čitate ovu kolumnu, mogu se kladiti da mislite da je ovo već zastarjela tema, da su isplivale na površinu neke aktuelnije, ali ipak smatram da nešto mora ostati zapisano o sramoti tzv. Balkanskog festivala mira. Kada se na jednom mjestu, u tako maloj zemlji kao što je Makedonija, i na sred centralnog trga ionako prepunog cirkuskih elemenata useli Bolivud da bi se proslavio Dan nenasilja, onda je to dovoljan razlog za osjećaj mučnine. Slaviti nenasilje na trgu na kome se, u kamenu i bronzi, glorificira nasilje (prije svega preko Aleksandra, pardon Ratnika na konju kako je oficijalni naziv spomenika), pa da se to još radi uz pomoć efekata iz indijskih srceparajućih filmova, to mogu da urade i podnesu samo oni koji stradaju od grijehova o kojima je govorio Gandi!

Da bi slika bila kompletna, pobrinuo se Toni Bler! Čovjek je sada novorođeni evangelista, humanista, slikar i govornik koji naplaćuje i po 10 hiljada dolara po minutu dok propovijeda o miru, ljubavi, toleranciji. Naravno, to je skupo plaćena, ali zato bar čista blasfemija iz usta jednog ratnog zločinca, koji je eto došao da nam kaže da smo (ponovo?) „oaza mira“. But there is no business like peace business! Sve je bilo tako surealno, pa je i još oficijalno neotvoreno veleljepno pozorište bilo pravo mjesto za ovu farsu i ruganju miru.

Došao je Toni i otišao, ali njegov prijatelj Subrata Roj ostaje, bar za sada, da posluži kao finalni dokaz da vlasti ostvaruju i dovode investitore. Mnogi su mu zamjerili što je onako polupijan poručio da siromasima ostaje uvijek sreća koju mogu naći u seksu i razmnožavanju (čime, čine uslugu svojoj naciji), ali čovjek je tako dao konkretnu podršku demografskoj politici Gruevskog.

Ma kako uzeli ovu izjavu, čovjek je samo bio iskren kada je poručio da se možemo – znate već šta! Bio je iskren (in vino veritas) i kada je rekao da u njegovoj organizaciji zaista ima kriminalaca, ali da su i oni korisni ako ih se pusti da rade. Ustvari, najveća laž koju je izrekao, a koja je bila i najteža za gutanje, kada ti je neko ovakav cinično baci u lice, je ona da je tražio i konačno u Makedoniji našao zemlju bez korupcije. Da upozorim one iz susjedstva koji nam se možda podsmijavaju: Subrata Veliki je već najavio da kreće ka sjeveru, ka Srbiji, da ispita investicijske mogućnosti. A kakvi su i oni očajnici, posrećiće se maharadži i tamo, plašim se. Nemam ja ništa protiv traženja alternativa i okretanja ka drugim stranama svijeta, ka drugim civilizacijama, tržištima i kulturama. Naprotiv! Ali, ono što se ovdje dešava pokazuje da je kompas odavno pokvaren, strelica se okreće u krug. Nema više ni Istoka ni Zapada, ni Sjevera ni Juga. Korporacije, profit, politički preduzimači i vojno-industriski kompleks vladaju svuda. Ova bolivudska scena nas možda pogađa i zbog osećaja bespomoćnosti i poniženja ispred slike besramne rasprodaje resursa i to kompaniji koja ima jako indikativno ime “Sahara“.

Dok nam gostuju i prosvetljuju nas Toni Bler i Subrata Roj, tamo gdje se nalazi epicentar kapitalizma, a i njegove krize – u SAD – gostuje Arundati Roj. Ona govori Istinu, što je zaista revolucionalni čin u vrijeme opšte prevare, i o stanju na globalnoj sceni gdje nenormalno postaje normalno, pa i jedino moguće. Govori o dilemi s kojom se suočava svako ko je ostao razuman i moralan, pa pita sebe i ostale, koji je smisao protesta, skupljanja, pamfleta, govora i marševa, kada najveći ratni zločinci ne samo da djeluju kako im se prohtije, nego se još i uspješno „prodaju“ (i prodaju) kao mirotvorci?

Mir je rat, rat je mir! Ponovo je Orvel u pravu. Izvor zla više nije u nacionalnim državama. Ponoviću ono što govorim odavno, još u ono vrijeme kada oni koji se sada zgražavaju tada frenetično aplaudirali Bleru, i kao aktivnom političaru i kao mogućem Predsjedniku EU: u svijetu turbo-kapitalizma, koji ne zna ni za granice ni za države, ni za pravo, a još manje za moral i društevnu odgovornost, lideri malih država – slabići i korumpirani kakvi već jesu – su samo makroi koje nude svoje zemlje (resurse i jeftinu radnu snagu) svim svjetskim probisvijetima. Pošto je za kapitalizam veći grijeh ograničavanje slobode tržišta nego ljudi, a država može intervenirati samo kada treba da spašava banke i korporacije, svi – od SAD, Svjetske banke, MMF-a, STO, pa sve do EU) zahtijevaju poštovanje principa „liberalne ekonomije“, široko otvaranje vrata stranom kapitalu, uz spuštanje poreza i ekoloških standarda.

Na tzv. Balkanskom festivalu mira ne samo da nije uopšte bilo regionalnih elemenata (gostiju, učesnika, vizija), nego smo se još naslušali fraza o „balkanizaciji“ (očito, prva i zadnja lekcija o Balkanu koju je Bler naučio).

Ostavimo po strani ovaj PR event, koji je trebao poboljšati imidž maharadže, nego okrenimo se sebi i pogledajmo istini u oči, kada već pominjemo nenasilje i Gandija. Makedonija više nalikuje Sahari, nego oazi. Elementi nasilja (fizičkog, strukturalnog i kulturnog) su svuda oko nas. Možda je vrh hipokrizije to što u Makedoniji postoji jedna i jedina stvar oko koje postoji jedinstvena nadstranačka pozicija, nešto što spaja sve opcije koje se, inače, žestoko obračunavaju: naime, konstanta naše spoljne politike je podržavanje vojnih intervencija i spremnost da se u nedogled šalju vojnici u „mirovne operacije“, i to na poziv, kao call-boys, sve u nadi da će se to isplatiti finansijski, kroz ulazak u NATO ili drugačije.

Nesrećna je ova zemlja, ali nisu srećni ni oni koje je vode. Jer sreća je kad su ono što mislite, ono što kažete i ono što radite u skladu.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin.

0 Comments

Submit a Comment