Tri evropska diskursa: hipokrizija, depolitizacija i moralizam

Objavljeno: 31.07.2013, 08:11h

Jedini politički razlog za Evropu bio je pacifizam. A to znači da prestane rivalstvo između dva luzera svjetskog sistema, između Njemačke i Francuske.

Autor: Srećko Pulig

Sa Rastkom Močnikom razgovarali smo u njegovoj radnoj sobi na FF-u Ljubljani o današnjem stanju EU, ali i o ideji Evrope i našoj ljevici uopće. Povod je bio ulazak Hrvatske u EU i iskustvo Slovenije sa tom nad-državnom organizacijom. U dijelu razgovora u kojem se bavimo historizacijom pitamo se ne samo o tome što je sve nama bila Evropa, već i što i tko je naša ljevica danas.

Što se Evropa više integrira – pisao je britanski teoretičar Perry Anderson uoči zadnje krize 2008. – to je teže o njoj pisati. Sada kada je u Evropskoj uniji već 28 država, teško je odnositi se odjednom spram sviju, a da pritom ne budemo prazno općeniti. Možemo li uopće danas konstatirati postojanje nekog posebnog diskursa EU-a?

Mišljenja sam da postoji čak i više diskursa koji su službeni ili, kako bi rekao Pierre Bourdieu, legitimni diskursi Evropske unije. Njih je barem tri: evropski politički, intelektualni i javni diskurs.

Tri evropska diskursa

Jedan je evropski politički diskurs, diskurs Evropske komisije koji je, današnjim rječnikom govoreći, neoliberalan. Članice stalno govore kako Evropska komisija zahtjeva ovo ili ono. Ili im dolaze direktive Evropske komisije koje su obvezujuće. Pritom se zaboravlja kako Evropska komisija, doduše, ima veliku moć, no ona ne sprovodi nijednu direktivu s kojom se prije toga ne bi slagao tzv. Evropski savjet, najviši organ sastavljen od resornih ministara s obzirom na pitanje na koje se direktiva odnosi. Tako da je jedno od svojstava današnjeg evropskog diskursa, tj. diskursa EU-a, hipokrizija! To bi bila jedna od razlikovnih crta. U lokalnim državama stalno se govori da Bruxelles nešto zahtijeva, da je direktiva takva i takva, kao da je to vanjska prisila. Ne kaže se da je do te vanjske prisile došlo nakon dugog procesa usklađivanja, u kojemu svaka od država članica ima svoj glas. Dakle, svaka je država odgovorna za svaku direktivu! A to se “zaboravlja”. Direktive se predstavljaju, za domaću javnost, kao vanjska prisila, s kojom lokalna vlast nema ništa, što nije istina. A to onda, naravno, ima bizarne posljedice. Tako je jedan od zadnjih pokušaja Evropske komisije, koji, na sreću, nije uspio, bila privatizacija vode. Službena linija Evropske komisije bila je da oni ne zahtijevaju privatizaciju, već da samo omogućavaju slobodu državama da odluče po vlastitoj želji, za ili protiv privatizacije. Što je, naravno, opet licemjeran, hipokrizijski argument. U Sloveniji je upravo zaživjela inicijativa da u ustav zapišemo kako se voda ne može privatizirati. U slučaju ovakvih pitanja problem je, naravno, u tome što su država i EU dobro organizirane i za njih radi dobro plaćeno osoblje, dok su istovremeno građanske inicijative spontane, ljudi se njima bave u svoje slobodno vrijeme i zato su slabašne. Paradoks je u ovom konkretnom primjeru sadržan u tome što je komesar zadužen za okoliš i vodu Slovenac! Onda je taj napisao članak u dnevnim novinama “Delo” u kojem, naravno, govori kako oni nisu mislili privatizirati vodu, već su samo omogućili slobodu odlučivanja lokalnim vladama. Paradoks ipak ide dalje, jer je on jedan od četiri najomiljenija političara u Sloveniji, iako očito vodi politiku protiv slovenskog političkog naroda. To je Evropa! Kao politički projekt, čini mi se da se radi o stvaranju ponora između lokalnog političkog naroda i njegova političkog aparata, dok je istovremeno evropski politički aparat ustvari administracija koja je izvan demokratskog nadzora. Izvan demokratskog nazora su, naravno, i lokalne vlasti, ali one su ipak pod nekakvom javnom kontrolom, dok je EU potpuno bez kontrole. Ideja je dakle ova: da se lokalne vlasti što više udalje od vlastitih naroda, što odlično djeluje u situacijama poput one u Grčkoj. Lokalna vlast nije legitimna, a ipak je narod ne može srušiti! Ona mora raditi kako joj narede multinacionalne kompanije, odnosno njihovi zastupnici, Evropska komisija, Međunarodni monetarni fond i Evropska centralna banka. Ta delegitimirana grčka administracija svoju moć dobiva izvana, a to je idealna evropska situacija. To je dakle jedan tip diskursa – hipokrizijski.

Drugi je evropski diskurs intelektualni – to je ideologija koja se prodaje kao znanost. Mi koji radimo na univerzitetu to najbolje osjećamo. Evropski projekti su ideološki kontrolirani, teme su unaprijed tako postavljene da u stvarnosti teoriju moramo švercati, šmugnuti u njih. A to rijetko uspijeva, zato što su to međunarodne ekipe, koje nemaju neki daljnji zajednički rad iza sebe, pa teško uopće uspostavljaju horizont, u okolini koja je neprijateljska, ideološka, cenzorska. Ako već govorimo o cenzuri, a ovdje se puno govori o cenzuri u vrijeme socijalizma, evo usporedbe: kada sam u vrijeme socijalizma trebao novac, povrh redovne plaće napisao bih nekoliko članaka. Ti su članci bili honorirani, kako oni u novinskoj štampi tako još više oni u stručnoj. Želim li danas objaviti članak, ja sam taj koji mora platiti! Socijalistička vlast, ona navodno cenzorska, ustvari je plaćala svoje kritičare. Moj veliki prijatelj, pokojni Taras Kermauner, koji mi je ostao u dragoj uspomeni, bio je slobodni umjetnik i živio je od toga da kritizira vlast, primjerice u časopisu “Perspektive”, a kasnije i drugdje. Još važnije je primijetiti kako je tada cenzura ustvari bila javna i negativna, u smislu da bi rekli kako su neka stajališta nepravilna. Danas je cenzura kreativna, gora nego vatikanski Index prohibitorum. On je samo govorio koje se knjige ne smiju čitati, a danas vam govore koje časopise morate čitati, u kojima objavljivati i o kojim temama morate pisati! Tako da vidimo kako kreativnost cenzora raste. U to spada ovaj evropski diskurs multikulturalizma, tolerancije, identiteta. Ukratko, to nevladino-organizacijsko laprdanje, koje je postalo službenim žargonom tzv. evropske znanosti. Pritom treba kazati kako evropski obrazovni i univerzitetski aparati, a onda i nacionalni aparati, u tome sudjeluju, fakulteti kolaboriraju, naravno i ministarstva. A sve se to ponavlja na nižim nivoima, na nacionalnim natječajima za znanstvene projekte i istraživanja, te u drugim lokanim ustanovama.

U Hrvatskoj imamo, vjerojatno ništa originalno, Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva.

To su ti paradoksi: država se brine za civilno društvo. I to je karakteristika liberalizma. Teorija tvrdi kako vlast izvršava volju naroda. A mi sada imamo vlast koja nam neprestano govori što moramo htjeti! Moramo biti tolerantni, multikulti. Dok istovremeno ta ista vlast postavlja granice, omogućava nadeksploataciju migrantske radne snage itd. Ukratko, lije krokodilske suze i plaća nevladine organizacije da se bave filantropijom, koja se tiče pojačano iskorištavanih grupa.

Osnovna crta posvuda je licemjerstvo. A druga je moralizam. I iz toga proizašla depolitizacija. Jaka depolitizacija trećeg, javnog diskursa. Razmišljao sam o tome. Država se rješava svojih socijalnih funkcija i prenosi ih na nevladine organizacije. Te nevladine organizacije onda financira ista ta država. Tako se izrađuje još jedan cenzorski filter. Istovremeno, nevladine organizacije djeluju na jasno odvojenim područjima, gdje su prisiljene primjenjivati pravni žargon, a to znači pravnu ideologiju. Posljedica je da iz svoga djelokruga potpuno brišu ekonomske odnose, odnose eksploatacije, čime dakle depolitiziraju ne više samo javni diskurs, već i samo javno djelovanje. Uzmite konkretan primjer novinara. Među njima su rašireni najteži prekarni odnosi, u toj sferi oni su i začeti i eksploatacija je tu žestoka. S druge strane, novinari nikada ne napadaju privatne vlasnike medija kao takve. Svoje bitke vode ili u ime slobode izražavanja ili prava javnosti da bude informirana, tih liberalnih floskula. Nikada ne napadaju samu činjenicu privatnog vlasništva nad sredstvima javnog informiranja, koja stoji u biti problema. Njih vlasnici grubo iskorištavaju, kako im ne bi uzrokovali troškove. Cijele medije i novinarski rad u njima iskorištavaju kao puku podlogu za reklame, ekonomsku propagandu, koja je daljnji izvor dohotka takvih masovnih medija. Tako se depolitizira i njihova borba, koja je pravedna, jer to je borba za poštene radne odnose. Ona se depolitizira u neki degenerirani oblik sindikalne borbe, koji ne dovodi u pitanje osnovi problem, a to je privatno vlasništvo sredstava javnog informiranja!

Tri centralna problema

U knjizi “Novi stari svijet”, koja je izašla 2009., spomenuti Anderson navodi tri centralna problema za EU koja su, usprkos dinamici krize, ostala ista, samo su se u međuvremenu još zaoštrila. To su financijska kriza, reducirana na krizu eurozone, koja u osnovi nije puko financijska. Drugi problem je uloga Njemačke i odnos među državama članicama uopće, jer je očit nesrazmjer između hegemona u centru i periferije, a kao treći on vidi sam problem širenja Unije.

Eurozona je ostvarenje liberalne doktrine po kojoj monetarna politika treba biti izuzeta od kontrole političke vlasti, a to znači države. I to je dovelo do sadašnjih posljedica, sve do mogućnosti da euro propadne. Radi se o intervenciji u cjelokupnu tradiciju monetarizma: tradicionalni privilegij vlasti bilo je kovanje novca! Država, kako je rekao Marx, postoji radi unutarnje pljačke – to su porezi, i vanjske pljačke – a to su ratovi. Novac je posrednik u obje te aktivnosti. To da se vlast odrekla prava na kovanje novca velika je povijesna inovacija, koja je dovela do poznatih rezultata.

Iznenađujuće je da je Njemačka odmah shvatila kakva je politika tome prikladna. Sadašnja njemačka hegemonija ne izvire samo iz njene privredne moći, iako je jasno da je to podloga. Ona potiče od inteligentne politike, jer je Njemačka prva ustanovila kako se mora ponašati u tim novim okolnostima, kada novac ponovno ima funkciju poput plemenitih metala u 16. stoljeću. Novac je postao nešto neutralno, država više nema kontrolu nad njim. Tako je nekada srebro, koje je dolazilo iz Amerike, bilo neka objektivna količina, ovisna od robovskog rada u američkim rudnicima, i nije bilo pod neposrednom kontrolom državnih vlasti. Današnja Njemačka počela se, kada joj zatreba, ponašati spram novca kao spram blaga koje treba prisvojiti. On više nije pod njenom suverenom vlašću, ali ga treba pomoću različitih manevara prisvojiti. To je ono što danas zovu njemačkim merkantilizmom. A to je ekonomska doktrina 16. i 17. stoljeća, koju se u školi uči kao početak političke ekonomije. Dakle neka povijesna, arhaična doktrina, koju je Njemačka obnovila u današnjim okolnostima. No kako ju je obnovila? Tako što je najprije sjela za vrat vlastitoj radničkoj klasi. Najprije su akumulirali velike količine novca na račun vlastitih radnica i radnika. Nakon toga su banke, uglavnom privatne, posjedovale velike količine novca s kojim nisu imale kuda. Situacija je bila slična kao s petrodolarima, kada su 1970-ih države proizvođači nafte, zato što su digle cijene nafte, a one su ionako uvijek umjetne, odjednom imale ogromne količine novca i nisu znale što bi s njim. Potom su ga posudile državama u razvoju, iz čega je proizašla dužnička kriza koja još nije završena. Danas Njemačka radi isto! Samo što je ograničena na kontinentalne razmjere Evrope, a ne na globalne, svjetske odnose. A najsigurniji način ulaganja novca je ulaganje u javni dug, dakle kreditiranje država. Isti taj novac oni bi mogli investirati u Kinu. Ali to je investiranje u proizvodnju, a proizvodnja je skopčana s rizicima, jer se onda morate zafrkavati s prodajom robe, dok je posuđivanje novca državama pouzdano, pošto imate najpouzdanijeg mogućeg partnera, iako se u nekim slučajevima pokazuje da ni on nije tako pouzdan. U vremenu konjunkture imale su baš ove države koje su danas najveći dužnici, znači Španjolska i Grčka, najveći rast! Te vlade su se kao bedaci zaduživale. Istovremeno je vladala neoliberalna politika smanjenja poreza, a pogotovo poreznog pogodovanja bogatima i kapitalu. Ukratko, smanjivao se porez na kapitalnu dobit i na visoka primanja. Tako su ove države same sebi smanjivale svoje prihode, pa su bile prisiljene da se zadužuju. Francuski ekonomist Michel Husson opisao je to riječima da su se najprije oprostili porezi najbogatijima, a onda se išlo tim istima da im posude novac, koje su države mogle pobrati na ime poreza. Iz toga je proizašao potpuno novi oblik kolonijalizma, koji donekle podsjeća na politiku SAD-a spram Južne Amerike. Sjeverna Evropa sada je, poput Sjeverne Amerike, u podređenost gurnula Južnu, mediteransku Evropu, uz sudjelovanje lokalnih političkih vlasti i privrednih moćnika. Mislim da je to dugoročan trend i da smo sada periferija.

Slovenija je trenutno na udaru! Na nju su se obrušili u trenutku kada je slovenski javni dug u prosjeku bio manji od Francuskog i Njemačkog, u svakom slučaju ispod 60 posto BDP-a (sada je veći). Mislim da se okomljuju na države čije vlasti kod kuće nemaju legitimitet, pa se ne mogu oduprijeti. U nas jednako kao u Grčkoj. Ta zemlja ima političku kastu koja nema legitimitet, koju narod ne podržava, jer je diskreditirana korupcijom, klijentelizmom itd. Kao takva, ona je ovisna o Velikom Bratu, tj. imperijalnim, kolonijalističkim silama. U Sloveniji se to isto događa. Vlast je ovdje intelektualno već davno delegitimirana. Za to se pobrinuo još DEMOS, koji je toliko snizio javni diskurs da on više nije imao intelektualnog pokrića, pa nije moglo biti ni intelektualne hegemonije od strane političara. Sada gube i moralni legitimitet, pogotovo zbog menadžerskih preuzimanja. Radi se o tome da uzmete kredit u banci i njime kupite poduzeće čiji ste direktor. Pritom se pobrinete da cijena bude niska. A onda dignete hipoteku na to isto poduzeće da biste otplatili dugove. U Sloveniji se taj proces počeo događati tik pred krizu. Kada je došla kriza, poduzeća više nisu mogla otplaćivati svoje dugove. Drugim riječima, radnici više nisu mogli proizvesti dovoljno nove vrijednosti da bi otplatili kredite za svog vlasnika. Tako su banke postajale vlasnici poduzeća. A onda je odjednom prodrla nekakva ideologija da banke ne mogu biti vlasnici poduzeća, što nije istina. U Austriji su recimo banke vlasnici nekih poduzeća. Jedna od funkcija banaka upravo je kontrola investicijske politike.

Nekada su se banke i razlikovale po funkciji: jedne su bile investicijske, druge za štednju građana.

Točno. Ukratko, banke su počele prodavati svoje vlasništvo, koliko je ono još uopće imalo vrijednosti. Time se počela uspostavljati situacija, koja je vama u Hrvatskoj poznata, da je transnacionalni kapital vlasnik najboljih poduzeća. Domaća poduzeća su podizvođači multinacionalki.

(Ne)politička priroda EU-a

Vaš opis slovenske situacije je, cum grano salis, perspektiva svih jugoslavenskih zemalja i njihove kolonizacije. Jedna politička ideja, kao što je bila jugoslavenska, uništena je, ne bez krivnje i EU-a. Rečeno nam je da je to na neki način nemoguć projekt, a sada smo ugurani u drugi, sutra možda i federativni, nadnacionalni projekt, koji ne može opstati ne uvaži li neke kritike koje su upućivane još Jugoslaviji 1980-ih. Ne “šutimo” li mi stariji već po drugi put kada se krivo rješava sudbina našeg društvenog i političkog uređenja?

Samo da nešto razjasnimo: EU se ne da uspoređivati s Jugoslavijom! Jugoslavija je nastala iz antifašističke borbe, to je fraza, ali i istina. Jugoslavija je bila politička platforma.

Možda analogija vrijedi za dekadentno razdoblje Jugoslavije, za naš prvi raspad, pred formalno učlanjenje u ovaj, drugi?

Ali to je dekadentno razdoblje Jugoslavije bilo proizvedeno. Ono je povezano s dužničkom krizom i krizom svjetskog kapitalističkog sistema. Jugoslavija je doživjela sudbinu svih tzv. zemalja u razvoju i zaduženih zemalja. Iako iz toga ne proizlazi nužnost razbijanja federacije i napuštanja socijalizma. To nije samorazumljivo i nije neki automatski proces. Pojavio se novi politički projekt, čiji su nosilac bile očito prevladavajuće frakcije u tadašnjem vladajućem političkom aparatu. I to čak ne u privrednom aparatu. Jer su menadžeri 1980-ih bili vrlo skeptični spram nacionalnih projekata. No pustimo sada dalju elaboraciju ove inače važne problematike. Ukratko, Evropa nije nastala kao politički projekt.

A što s pričom da je to američki projekt u okviru hladnoratovskog suočavanja?

U tom smislu, da. Onoliko koliko je u Evropi bilo politike, bio je to projekt Hladnog rata, to je istina. Jedini politički razlog za Evropu bio je pacifizam. A to znači da prestane rivalstvo između dva luzera svjetskog sistema, između Njemačke i Francuske. To su države koje su zakuhale dva svjetska rata i prije toga francusko-pruski rat, a dalo bi se naći još njihovih sukoba u povijesti. Ukratko, radilo se o tome da su dvije evropske velesile, koje nikada nisu bile svjetski hegemoni, morale biti stavljene pod kontrolu. To je bilo moguće, pa i nužno, u trenutku kada euroatlantsko područje gubi svjetsku prevlast. Prije nekoliko dana počeli su novi pregovori između EU-a i SAD-a o trgovačkoj uniji. Bojim se kako će posljedica toga biti da će mediteranska Evropa postati Meksiko Sjevernoatlantskog saveza, tj. razvijenog dijela Evrope i SAD-a. To će biti posljedice ovog projekta, bez obzira na to što hoće političari.

Ne trebamo li se onda boriti za neovisni “Meksiko”, a ne da budemo još jedna podrazvijena “američka” država?

Bilo kako bilo, to je projekt multinacionalnog kapitala, koji još uvijek većinu svojih operacija obavlja u euroatlantskom bazenu. Jako smo fascinirani usponom Indije i Kine, ali većina svih transakcija u svijetu još uvijek se događa na euroatlantskom području.

Novinski naslovi nas uvjeravaju da se svijet – pa i nove ekonomske sile u njemu – počeo usporavati.

Da, da. Ali jedno od svojstava hegemonijskih sila na zalasku je da predugo forsiraju slobodnu razmjenu, slobodnu trgovinu, koja je uvijek u korist dominantnih sila. Velika Britanija morala je napustiti doktrinu free tradea već oko 1905., a to je učinila tek 1930-ih. Za razliku od nje, SAD je relativno protekcionistički sve do danas, ali drugima su forsirali slobodnu trgovinu, jer im je to odgovaralo. No slobodna trgovina unutar tog područja koristit će transnacionalnom kapitalu u Evropi i SAD-u. Od toga čak ni jug SAD-a vjerojatno neće imati koristi. Možemo očekivati privredni rat ovoga bazena protiv Kine i Indije, a to znači da će se ovo područje zatvoriti za Kinu i Indiju.

Ono što je u svemu tome fascinantno jest da naši mediji ponavljaju propagandne floskule, koje dobivaju servirane iz tih političkih i privrednih centara. Čitam u “Delu”: “Birokratska i porezna ograničenja dave trgovačko i poslovno povezivanje između SAD-a i EU-a”. Što su birokratska ograničenja? To su države! A porezna ograničenja? Pa to je novac koji država uzima za zajednička dobra privatnom kapitalu! Ili ovo: “Taj će slobodnotrgovinski sporazum smanjiti carine, ograničenja u međusobnoj trgovini”. Onda ide ovaj žargon: “Osigurat će jednaka pravila igre, unificirati standarde (to bi još bilo dobro) i otpraviti ograničenja za trgovinu, kao što su vladine subvencije državnim poduzećima, zaštita lokalnih proizvođača i slično”. Novinarka to piše kao da ne zna što to znači! To znači stečajeve ovdašnjih poduzeća, nezaposlenost. U najboljem slučaju, to znači da će doći neki veliki igrač i lokalne tokove proizvodnje uplesti u svoje globalne tokove.

EU i zemlje Jugoslavije

Što će sve opisano proizvesti u zemljama Jugoslavije u komparativnoj vizuri, s obzirom na to da sada neke jesu, a druge nisu u EU-u? Recimo za Hrvatsku se dosta toga sada drugačije zadaje u odnosima s BiH i Srbijom? Neki čak govore i o mogućem seljenju proizvodnje u područja izvan EU-a?

Ne znam da li to netko uopće istražuje. Hrvatska je još uvijek važan poljoprivredni proizvođač, dok to Slovenija više nije. Ona se više ne može sama prehraniti. Sada se začinje neka politika koja bi da forsira domaću slovensku poljoprivredu, za što je malo prekasno. Dakle Hrvatska je poljoprivredni proizvođač, što ne mora nužno biti dobra vijest za ljude koji u njoj žive, sada kada se uključila u EU. I Srbija je veliki poljoprivredni proizvođač, dok je BiH samo proizvođač radne snage. Jedan od scenarija budućnosti je neka vrsta specijalizacija u tom smislu. Bosna kao iseljenička država, izvor sezonske radne snage. Hrvatska i Srbija kao proizvođači hrane i samo nekih proizvodnih područja, koja zahtijevaju visokokvalificiranu, kvalitetnu, a jeftinu radnu snagu. To je prednost Istočne Evrope uopće. Francuski ekonomist Pierre-Noël Giraud piše da su to države koje imaju visoku osposobljenost radne snage, razvijenu infrastrukturu i zato su konkurentne, jer su nadnice niske, cijena radne snage je mala. I još imaju manje društvene napetosti negoli Pakistan ili Indija. Eto, bit ćemo proleterska zona Evrope, savez radnika i seljaka.

Ne uklapa se u ideologem Srednje Evrope, a ni u balkanističku ideologiju?

Pazite, balkanski orijentalizam opet se pojavio s ulaskom Hrvatske u EU, i to u slovenskim medijima. Naslovi u stilu “Hrvatska napušta Balkan” i takve gluposti. Jer to je uvjetovani refleks. Vrlo je citirana bila izjava hrvatskog predsjednika o Hrvatskoj kao jedinoj slavenskoj državi koja ima more.

Dominiraju tzv. cost-benefit analize u kojima se “naše” države tretiraju kao konkurenti.

U stvarnosti, to je katastrofa. Unija organizira konkurenciju između svojih članica, u koju se te države uključuju s dampingom, trkom prema dnu, tko će pružiti veće pogodnosti kapitalu na način socijalnog dampinga. S druge strane, ulazak Hrvatske mogao bi osnažiti položaj perifernih država ili barem Slovenije, jer je Hrvatska veća od nje, a i hrvatska je politika kvalitetnija od slovenske. Vanjska politika nesumnjivo, što se tiče unutarnje, to je drugo poglavlje, posvuda. Samo što i tko bi sačinjavao taj blok? Portugal i Španjolska, Slovenija i Hrvatska, Rumunjska i Bugarska. Naši saveznici su zemlje koje teško psihološki prenosimo u naš politički svijet.

Zato postoje i one koje lako zamišljamo zajedno, ali teško realno ponovno politički povezujemo.

Nismo bez prošlosti ideje otpora Evropi. Naročito je to tematizirala naša književna, ako već ne toliko i teorijska ljevica u 20. stoljeću. Od Krležinog eseja “Evropa danas” iz 1930-ih s jedne, ekspresionistički uskovitlane strane, do recimo jugoslavenske filozofije prakse koja je, uz sve razlike među pojedincima, blago rečeno, svojim hegelijanizmom i inzistiranjem na “europskom duhu” pripomogla prije konformističkom negoli kritičkom odnošenju spram evropskih centara političke moći. Kako historizirati ukratko ideju Evrope na našoj ljevici?

Povijesno se Evropa određivala negativno. Recimo u ranom ekspresionizmu u Sloveniji, u pjesnika Srečka Kosovela Evropa je prikazana kao “ekstaza smrti”. Sve je to dekadencija, zlatne kupole i evropski svijet koji propada. I u našu će zelenu dolinu stići ta smrt, no neka energija pobune već postoji. Novi čovjek, koji je Azijat i njegove azijatske horde, za neke tadašnje evropske intelektualce je ona zdrava snaga koja će pomoći u zadavanju konačnog udarca nogom toj dekadentnoj Evropi.

Sjećate se i zanimljivih stavova Dušana Pirjevca o temi Evrope?

Profesor Dušan Pirjevec, koji je završio kao hajdegerijanac, dakle eurocentrist, svojedobno je imao predavanje “Slovenci i Evropa” u kojem je razvio sljedeću tezu: Slovenci imaju kompleks da nisu Evropa. Ali kada Slovenci nisu bili u Evropi, nije bilo ni Evrope. Bila je ona dakle u fragmentaciji. Što je prilično uvjerljivo dokazivao. U svome horizontu – koji bismo danas zvali grčko-judeo-kršćanskim – imao je inteligentnu tezu da postojanje malih zakašnjelih naroda, koji nisu bili u Evropi, puno govori o Evropi samoj. I to je istina. Pa stvarno smo dijelili evropsku sudbinu od neandertalaca do danas.

Uvijek mi kao primjer toga na pamet pada knjiga s naslovom “Prahistorija na tlu Jugoslavije”.

U vrijeme naše mladosti Evropa je bila imperijalistička sila i nismo se doživljavali kao dio Evrope zato što smo bili na strani antikolonijalne borbe! A naša Narodnooslobodilačka borba bila je i antiimperijalistička.

Tko čita članke jugoslavenskog pisca i diplomata Marka Ristića iz Pariza i prije 1948., uvjerit će se da on nas uistinu, pa i u smislu kulturne politike, doživljava kao nešto treće spram tadašnjeg Istoka i Zapada, koji se tek spremaju za Hladni rat.

Točno. Evropa je bila kolonijalna sila na zalasku i već 1960-ih ideologija nije bila tako naivna da bi vjerovala u azijske horde koje će nam na svojim kopitima donijeti novi svijet. Ali vjerovalo se u svjetsku revoluciju, tj. u nacionalne revolucije koje će otpraviti imperijalizam. A one su se uistinu i događale. Ono što se sada događa jest intelektualna katastrofa da smo se potpuno i bez razmišljanja priključili sadašnjim imperijalističkim podvizima Evrope i SAD-a, konkretno time što smo se pridružili NATO-u. Još gore, mi stalno preuzimamo intelektualnu ostavštinu kolonijalizma…

Kao da je naša.

Kao da je naša, a ne da smo, zajedno s drugima, bili žrtve tog naslijeđa u prošlosti. Balkan je geopolitička konstrukcija njemačkog imperijalizma i to se ne smije zaboraviti. Ono što nam se događa jedna je od tih amnezija, koja je opasnija od one koja se tiče socijalizma, narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije, jer to ionako ne može umrijeti pošto ostajemo ovdje. S druge strane, ta je geopolitička priča ozbiljno opasna, jer se stavljamo na stranu koja nije naša i na kojoj smo uvijek gubitnici.

Sjedimo na istim adresama, a države se smjenjuju, od Jugoslavije, preko tzv. samostalnih nacionalnih, do EU-a, i sve one sa svojim pričama prekrivaju jedna drugu.

Točno. Simptom te geopolitičke amnezije je stalna kampanja protiv Rusije. U slovenskim medijima opažam neprestanu kampanju protiv Rusije. Ona je nedemokratska, Vladimir Putin je samodržac i sl., kao da mi živimo u demokraciji! Kao da nemamo vlast bez demokratskog pokrića! Putin je izabran na izborima, jednako kao i naši gospodari, pa znamo kako to ide. Ali imamo stalnu hajku na Rusiju, a zašto? Pa zato što to više nije Jeljcinova Rusija, već ona ponovno postaje svjetski igrač. Ima tu dosta ludosti. Putin je svojoj mafiji podrezao prste. Želimo li da Balkanom hara ruska mafija? Ne. Ali svejedno. Oni su postali prejaki i imamo tu idiotsku, potpuno nepotrebnu geopolitičku hajku na Rusiju. Ili na Kinu! Novinski dopisnici iz Kine stalno pišu o skandalima, ali ne i o realnim procesima koji se tamo događaju. Oni, naravno, nisu jako ugodni, no morali bismo više znati o njima, jer to je jedna od naših mogućih budućnosti.

Evropska ljevica

Kako stoji po pitanju ideje Evrope na evropskoj ljevici? Dat ću samo dvije natuknice koje pokazuju velika lutanja tokom prošlog stoljeća. Za Rosu Luxemburg, “ideja evropske civilizacije potpuno je strana pogledu klasno svjesnog proletera”. Nama mora biti isto kada spominjemo narode Evrope, Azije ili Afrike. Za razliku od toga, Trocki je jako mijenjao svoja gledišta. Iako je mladu sovjetsku državu napala svojevrsna preteča EU-a, tj. ujedinjene evropske sile, on je u jednom trenu rekao kako “moguće ujedinjenje evropskih buržoaskih država može biti zametak staranja evropske radničke klase”.

Apsolutno. To je kao kada čitamo Marxa koji piše o budućim rezultatima britanske vladavine u Indiji: to je kruto, brutalno i egoistično. Pa ipak, uvlači Indiju u svjetsku povijest.

Nije li to danas problematično gledište?

Mislim da je Trocki podcjenjivao moć klasnog neprijatelja. Danas imamo udruženu buržoasku Evropu ili, bolje rečeno, Evropu kapitala, jer su i srednje klase na udaru krize – a povijesna je istina da se Evropa posljednjih 200 godina uvijek organizirala protiv revolucija: Sveta alijansa, restauracija, da nije bio blesav i povezao se s Hitlerom, i Mussolini je jedno vrijeme 1920-ih bio nada Evrope, pa socijalna država, potom Hladni rat, Evropa protiv SSSR-a, na kraju Evropa kao kišobran koji brine da se što ne dogodi u postsocijalizmu – dok nemamo Evropu radničkog pokreta, što nije slučajno! Radnički pokreti još su uvijek nacionalni. Imamo doduše ETUC – evropsku sindikalnu konfederaciju. Ali to je samo sindikalna stvar, ne i politička.

Naš jugoslavenski prijatelj Samir Amin ostao je usamljen sa svojim savjetima protiv eurocentrizma, za radikalno odvajanje od svjetskih centara moći. Više ga, otkada smo znali da ćemo biti u EU-u, i ne zovu u Zagreb. S duge strane, u pokret neorganizirani lijevi intelektualci, poput Žižeka, Negrija, Laclaua, svi odreda misle da je evropska pozornica idealno mjesto s kojega treba djelovati.

Na to treba gledati iz konteksta. To su simptomi dekadencije univerzitetskog aparata. U tome nema nikakvog političkog diskursa, samo refleks samoubojstva evropskih univerziteta. Znate što, u stvarnosti, samo su dvije institucije u Zapadnoj Evropi trajne. To su papinska crkva i univerzitet. Papinskoj crkvi ide dobro jer se globalizirala, dok evropski univerzitet pravi harakiri. Sve to stvara jednu sasvim specifičnu okolinu, koja je još uvijek privilegirana i koja brani svoje privilegije. Da kažem Isusovim riječima: “To su krivi proroci, koji rade velika znamenja koja bi zavela i umiruće, da je to moguće.” To je diskurs koji više nema političke relevancije. Političku relevanciju ima činjenica da je ljevica nacionalno razbijena, čak i na područjima gdje je već bila ujedinjena, a to je na Balkanu!

Tko i što je naša ljevica?

Ako je Evropa ta scena na kojoj se sada moramo subjektivirati ako smo neka ljevica, što je naša ljevica uopće danas? Namjerno sam ostavio najneodređeniji atribut “naša”, za politički prostor između novonacionalnih i jugoslavenskih zemalja. Ne bih volio da zvučim poput ideologa tranzicijskih pravdi i suočenja s prošlošću, među kojima ima i onih koji tvrde da neke sredine tek trebaju zaslužiti svoje nacionalno ime, ali kada vidim nove inicijative koje zazivaju nove nacionalne ljevice, to mi se ponekad čini kao konačno priznanje da smo dio nacionalnih birokracija, a mogli smo početi od nečeg drugog?

O. To je akademska debata. Faktično stanje je kao što ste ga opisali. Ono je povezano s činjenicom da nema političke platforme koja bi bila u svakom slučaju internacionalistička, dakle lijeva. A nema je zato što još uvijek imamo ljevicu koja je vezana uz industrijski proletarijat i nacionalnu državu. I uz nacionalnu privredu, koje više nema. Zanimljivo je da postoji vrlo intenzivna povezanost pojedinaca, intelektualnih i javnih priredbi. Postoji, da tako kažem, alter-Jugoslavija (Druga Jugoslavija, kao i Druga Srbija, Drugi Balkan / smijeh). Ali to nema političkih posljedica, jer je pritisak političkih aparata tako jak da se svaka ljevica opredjeljuje negativno unutar vlastitih, lokalnih jurisdikcija. Zato što još uvijek ima samo negativni program: protiv neoliberalizma, protiv privatizacija, protiv raskrajanja socijalne države. I to je sve. Nema pozitivnog programa, ali zato ima toliko mitologija o novoj kreativnoj klasi, inventivnom prekarijatu, te negrijanske utopije da smo već u komunizmu, samo to još ne znamo. Sve su to nadomjesci za pozitivan politički program, koji bi morao biti transnacionalan. Ali očito su depolitizacija i pritisak lokalnih ideoloških aparata još suviše jaki. Pa vidite da nema nikakve solidarnosti s narodom Grčke. Cijela lijeva Evropa morala bi biti neprestano u demonstracijama.

Demonstracije u nas organiziraju male grupe i odaziv je slab.

Da, postoje male grupe, ali ne i masovna solidarnost, a tamo masakriraju cjelokupni narod, pred našim očima. I ništa. Solidarni smo, doduše, ali nema politički učinkovite organizacije.

Prije će se nešto preliti ovdje s Bliskog istoka nego iz Sarajeva u Ljubljanu, Zagreb ili Beograd.

Točno. Occupy pokret je došao iz New Yorka, a blokade u Beogradu ostale su bez odjeka. Možemo reći kako su studentske blokade koje su se nakon onih u Hrvatskoj pojavile i drugdje bile inspirirane njima. Ali to nije pokret, nego puka inspiracija. Ne možemo govoriti ni o studentskom pokretu blokada, iako o tome mislim sve najbolje. Ali nije se razvio u neki transnacionalni pokret.

Što je onda zaključno naša ljevica? Moramo se uključiti i u nacionalnu i u evropsku borbu i na svakom mogućem nivou organiziranja?

Gledajte, treba učiti od reakcije. Što radi naš najbolji političar Janez Janša? Ide na teren! U svako prekmursko selo dolazi prva garnitura njegove stranke da kaže ljudima što imaju misliti. A što su drugo radili komunisti? Išli su među narod. Ovako ću reći: kada će u zadnjem slovenskom selu postojati ćelija nove ljevice, tada će ta ljevica biti i transnacionalna! Jer će moći formulirati pozitivan politički program, koji mora biti transnacionalan, ako već transnacionalni kapital uništava život masa.

——————————-

Bio-info

Rastko Močnik

RASTKO MOČNIK – slovenski sociolog, teoretičar književnosti, prevodilac i politički aktivist. Zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom smatra se jednim od suosnivača Ljubljanske škole psihoanalize.

Bio je zadnji urednik Perspektiva prije njihovog gašenja, urednik časopisa Problemi, te novinar u Delu, prije no što je 1984. g. postao profesor sociologije na FF-u Ljubljani. Bavi se teorijom ideologije, teorijskom psihoanalizom, semiotikom, lingvistikom i epistemologijom humanističkih i društvenih znanosti. U burnom razdoblju između 1989. i 1991. protivio se slovenskom odcjepljenju od Jugoslavije, te bio član UJDI-ja.

——————————–

Novossti

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register