MMF nekad i sad

by | maj 31, 2013 | Drugi pišu | 0 comments

Autor: Komuna X

Prošlo je više od godinu dana kako je Vikiliks objavio “procureli” interni tajni memorandum američkog instituta za strateške analize Stratfor, iz 2009. godine. U njemu je eksplicitno rečeno ono što među radikalnim kritičarima kapitalističkog poretka odavno postoji kao opšte mesto u analizi posledica primenjivanja politike MMF-a.”Ekonomske mere štednje MMF-a nametnute bivšoj Jugoslaviji u predratnom periodu izazvale su socijalne nemire koji su delom krivi za rat”. Pošto je na našim prostorima, zbog dominacije nacionalističkog i liberalnog diskursa, početak rata u bivšoj Jugoslaviji i dalje obavijen maglom ideoloških tumačenja, koje ili sakrivaju, ili nedovoljno jasno prikazuju prave uzroke rata, želimo da se još jednom osvrnemo na bitne činjenice.

MMF nekad. Njegova uloga u podsticanju konflikata i korist od toga.

Ratna, bratoubilačka razaranja na teritoriju bivše Jugoslavije tumačena su uglavnom na dva načina – jedan je organski povezan sa nacionalističkim ideologijama i on podrazumeva pojednostavljeno i romantizovano prikazivanje istorije, te širenje strahova od drugih naroda Balkana, predstavljenih kao večito suprotstavljenih sopstvenom narodu. Drugi je svoje ideale smestio na drugu stranu – idealizujući razvijena potrošačka društva zapadnih liberalnih demokratija, uzdajući se u licemerni aristokratizam građanske klase, on je uzroke rata video u nazadnosti i zatupljenosti naroda Balkana, kojima je potreban neko sa strane da uvede red, prosvećeni apsolutista koji će “balkanske koljače” da privede svetlu nebeske Evropske unije. I jedan i drugi ideološki ključ odbijamo da prihvatimo.

Pokušaćemo da vrlo grubo ocrtamo globalni kontekst jugoslovenskih dešavanja. Nakon stvaranja klasnog kompromisa u SAD (Nju dil), kao jednog od odgovora na ekonomsku krizu (Velika depresija), te potom (nakon Drugog svetskog rata) stvaranja modela kejnzijanske “države blagostanja” u bogatijim zapadnoevropskim zemljama (što su bili potezi koji su omogućavali bolju kontrolu domaćeg stanovništva u zategnutim hladnoratovskim odnosima) u 60-im godinama XX veka na svetskom nivou dolazi do eksplozije radničkih i socijalnih borbi koje dobijaju revolucionarne obrise i koje usporavaju akumulaciju kapitala. Kao posledicu toga kapital krajem sadamdesetih odbacuje kejnzijanski model “države blagostanja” i prelazi u ofanzivu, putem aktiviranja neoliberalnog projekta, napadajući sve tekovine “socijalne države”, podrivajući polako radnička prava (socijalnu i zdravstvenu zaštitu, veličinu prihoda, itd) u zemljama Prvog sveta, ali i globalnim napadom na zemlje Trećeg sveta, nekad oružanim putem (veliki broj vojnih intervencija SAD tokom osamdesetih) a još češće programima strukturalnog prilagođavanja, koji imaju kolonizatorsku ulogu porobljavanja zemalja – otvarajući njihova tržišta stranom kapitalu, donoseći zakone koji obezbeđuju interese kapitala, prebacujući donošenje odluka na međunarodne institucije i NVO sektor. MMF u svim ovim procesima igra ključnu ulogu.

Povezanost MMF-a sa ratnim razaranjima dokumentovana je i pokazuje jasne pravilnosti – strukturalne promene lokalnih ekonomija pod MMF direktivama dovode do sukoba i ratnih razaranja, a ratna razaranja dalje utiču na strukturalne promene, olakšavajući ih. Po svojoj suštini delovanje MMF dovodi do otpora među narodima kojima se nameću MMF reforme, dolazi do socijalnih tenzija i sukoba. Ove socijalne tenzije i frustracije, pokušavaju da iskoriste i kanališu lokalne elite vođene svojim interesima očuvanja ili zadobijanja moći (primer Miloševića), usmeravajući nezadovoljstvo na “lakše mete”, npr. pripadnike manjinskih etničkih zajednica, suprotstavljene religijske grupe, ili pak na “istorijske nepravde” u odnosima sa susednim narodima. Dolazi do sukoba između različitih frakcija. U sledećem koraku dolazi do ratnih razaranja, potom do određene vrste (vojne) intervencije SAD i drugih zapadnih sila, te zatim do još snažnijeg procesa ekonomske restrukturacije prostora nekad zaraćenih frakcija, opet u interesu krupnog kapitala, samo sada, zbog ratne destrukcije, bez ostavljanja mogućnosti lokalnim zajednicama da pružaju otpor kolonizaciji svojih prostora. I tako je krug zatvoren, a dolari se gomilaju.

Sve ovo je kao školski primer moglo da se proučava i u slučaju bivše Jugoslavije. Zaduživanje kod MMF-a tokom sedamdesetih, inisistiranje MMF-a na strukturalnim promenama jugoslovenske privrede, te kao posledica toga širok talas radničkih protesta i nezadovoljstava tokom osamdesetih. Lokalne birokratske političke elite u republikama bivše Jugoslavije pokušavaju da iskoriste novonastalu situaciju u svoju korist, dolazi do okrivljavanja drugih za probleme, te porasta nacionalističkog zamazivanja očiju. Krivac se više ne traži na strani MMF-a, ili u prirodi delovanja njegovih reformi, ili u okoštalim birokratskim strukturama Komunističke partije Jugoslavije, već u drugim narodima bivše Jugoslavije. Počinje krvavi pir devedesetih, sa uništavanjem infrastrukture zemlje i desetinama hiljada mrtvih – sve da bi se došlo u istu tačku, samo par stepeni niže. Ponovo dolaze na red nove reforme lokalnih privreda pod uticajem MMF-a, samo sada bez mogućnosti bilo kakvog smislenog otpora pošto je narod slomljen ratovima, sav u ranama i ožiljcima i ne može da shvati prirodu onog što se dešava, stalno se vraćajući nacionalističkim ili proevropskim iluzijama. Rasprodaja firmi i zemljišta ide bez problema.

MMF sad. Od otvaranja do sunovrata Srbije.

Ako su devedesete obeležili nacionalistički bratoubilački ratovi, period posle 2000. i rušenja Miloševića može da se nazove neoliberalnim trijumfom koji je nastavio urušavanje životnog standarda naroda Srbije u skoro svakom pogledu. Velika petooktobarska očekivanja naroda danas “blistaju” u svom pravom svetlu – siromašenje se nastavilo, a strukturalne promene sistema (privatizacija, “demokratizacija”, MMF krediti, NVO sektor, itd), pompezno najavljivane kao put ka boljem sutra, put ka Evropskoj uniji, pokazale su svoje pravo lice: kao proces akumulacije kapitala za bogate i kao proces boljeg kontrolisanja siromašnih.

U vazduhu može da se oseti besperspektivnost dok slušamo zagovornike Prve i Druge Srbije – i jedni i drugi su imali deceniju da pokažu domete svojih politika i mi danas trpimo posledica toga, “naviknuti” na već višedecenijsku konstantnu krizu. Zanimljivost je da danas na vlasti imamo političare (Vučić i Dačić) koji u sebi, na najdirektniji način, spajaju “obe Srbije”, iako je jasno “kom carstvu su se oni priklonili”. Koncentrisanje svih poluga moći u rukama Vučića moglo bi da ima značajne negativne posledice u narednom periodu.

Delegacija MMF je bila u poseti Srbiji u periodu između 8. i 22.maja. Medijski ova poseta je prošla skoro pa nezapaženo, iako su najavljane teme razgovora bile suštinske – novo podizanje starosne granice za odlazak u penziju i otpuštanja u javnom sektoru. Vučićeve izjave nakon razgovora, prikrivene pričom o “teškim odlukama koje nas čekaju” i njegovim “noćnim morama zbog ekonomske situacije” jasno ukazuju na ono što sledi – talas otpuštanja i napada na socijalna i radnička prava. Posvećenost “zapadnih demokratija” i “lokalnih političkih elita” sprovođenju MMF reformi nikada nije bila upitna – koliko daleko može da se ide u tome pokazuju kako ratna razaranja nekolicine zemalja (bivša Jugoslavija je samo jedan primer), tako i trenutno stanje tihog građanskog rata u Grčkoj, u kome su MMF reforme izazvale masovno narodno nezadovoljstvo, oblikovano u dobroj meri i militantnim taktikama lokalnog snažnog antiautoritarnog pokreta, ali takođe ove reforme su uspešno vratile u igru sve stare represivne načine kontrole stanovništva – unapređene policijske snage, neonacističku partiju u parlamentu koja nezadovoljstvo naroda usmerava na najslabije sektore društva (imigrante/kinje, LGBT), masovnu medijsku propagandu.

U Srbiji, ovi procesi kapitalističke dominacije i pogrešno kanalisanog nezadovoljstva i dalje nemaju alternativu. Svesni smo da je pred nama period u kome je potrebno na slobodarski/antiautoritarni način idejno i praktično usmeriti nezadovoljstvo na prave krivce za stanje u kome živimo, te paralelno stvarati konstruktivne alternative postojećem. Nemamo iluziju da će ovi procesi da idu glatko, niti brzo, niti da imaju zagarantovan uspešan kraj. Ipak, oko nas, vidimo određene pomake u pravom smeru.

Literatura:

1. Obećavajuće beleške – Midnajt Nouts kolektiv i prijatelji

2. War, globalization, reproduction – Silvija Federiči (uskoro prevod na srpskohrvatski)

3. Kratka istorija otpora strukturalnom prilagođavanju – Džordž Kafenzis i Silvija Federiči

4. Jugoslavija: od smanjenja plata da rata – Wildcat (UK)

Komuna X

0 Comments

Submit a Comment