Umjetnost u sjeni Occupyja

Objavljeno: 01.01.2013, 11:29h

Naša je jedina nada da paranoični pokreti mogu dovesti do društvenih promjena. Koliko god pokret Occupy smatrali neuspješnim, on je u žargon vratio klasnu analizu i zbog njega se u SAD-u promijenio politički jezik.

Piše: Davor Konjikušić

Nato Thompson, kustos u njujorškoj instituciji Creative Time, karijeru je započeo u MASS MoCA-i (Massachusetts Museum of Contemporary Art). Autor je brojnih projekata koji se bave kompleksnim pitanjima kulturalnih iskustava izvan definirane kategorije umjetnosti, pa je tako bio sudionik rada Paula Chana “Čekajući Godota u New Orleansu”, izložbe “Demokracija u Americi: nacionalna kampanja” i projekta Jeremyja Dellera “To je što je: razgovori o Iraku”. Thompson uvijek razmatra kompleksne odnose između kulture, politike, javnog prostora i publike.

Uskoro ćete objaviti knjigu o aktivističkoj kulturi. Gdje je razlika između aktivističke kulture i kulture u globalu: može li ova prva postojati bez brendinga?

Pod pojmom aktivističke kulture podrazumijevam one koji umjetnost samosvjesno koriste za potrebe političke promjene. Često takav tip rada koegzistira sa socijalnim pokretima, ali to nije nužnost. Može li takva kultura postojati bez brendiranja, budući da je ta riječ problematična zbog povezanosti s kapitalističkom korporativnom produkcijom? Nije jednostavno na to odgovoriti; postali smo ljudi koji su radikalno oblikovani industrijama kulturne produkcije oko nas. Volim o njima razmišljati kao o efektu staklenog vrta 21. stoljeća – postoje li klimatske promjene, postoje i velike kulturne promjene. Adaptiramo se i kroz očekivanja koja imamo od svijeta oko nas i u našim neposrednim i rasutim kulturnim navikama stvorenim od stalne navigacije masovno proizvedenih simbola i odnosa. Na takvom terenu teško je ne posuditi alate od onih koji pobjeđuju, a brendiranje je tu zasigurno ključno.

Od umjetnosti do oglašavanja

Mora li umjetnost danas nužno biti povezana s aktivizmom?

Umjetnost je komplicirano područje, s mnogo uključenih ljudi različitih motivacija, što se može reći i za aktivizam. Bez obzira na namjere, umjetnici moraju predstaviti svoj rad u spektru političkih uvjeta, neovisno o tome jesu li ih sami birali ili nisu. Umjetnici samo djelomično daju značenje svome radu, oni su pod utjecajem specifičnih okolnosti u kojima predstavljaju svoj rad. Pretvarati se da je drugačije, bilo bi naivno. Naravno, umjetnost je pogodna za naivnost. Dakle, umjetnost je povezana s nekim angažmanom moći; što raditi s tim saznanjem, važno je pitanje za ljude koji proizvode kulturu.

Na predavanju u zagrebačkoj Galeriji Nova rekli ste da umjetnici danas dolaze s gotovim idejama i da te ideje poslije kradu kapitalisti. Je li to baš toliko jednostavno?

Ne, nije: ponekad su umjetnici kapitalisti koji kradu ideje ili ideja nije bila ideja nego samo dio svijeta razmjene ideja. Kapitalizam posjeduje način na koji mijenja umjetničku ideju i pretvara je u nešto poput oglašavanja. Marketing u globalu mora pronaći način kako da dođe do novih kulturnih gesta, koje uistinu mogu dotaknuti nečije srce. U svakom kutku svijeta marketinški stručnjaci moraju tražiti one koji imaju sposobnost to napraviti. Ponekad i sami marketinški stručnjaci imaju te sposobnosti i ne moraju tražiti umjetnike.

Što je za vas umjetnost danas: anarhistički fanzin ili ono što se prezentira u institucijama poput MoMA-e?

Gdje je umjetnost moguća? Koji su prostori, fizički ili nefizički, gdje umjetnost nije samo oglas za nešto treće? Je li to muzej ili mjesto u kojem se reklamira bogatstvo onih koji to organiziraju, mjesto za preuveličavanje moći države koja plaća račune? Je li to ulica ili mjesto koje pokazuje moć umjetnika u sferi javnog? Je li to galerija ili mogućnost da se zaradi novac, pretvarajući se da ukus postoji kao stvar?

Paranoja s razlogom

Mislite li da su ljudi danas paranoični jer razumiju što im neoliberalno društvo pokušava napraviti? A ako su toga svjesni, zašto nema globalno uspješnog otpora?

Jasno je da postoji određeni otpor. Izlazimo iz godine u kojoj su iznjedreni veliki protesti protiv moći u Europi, pa Arapsko proljeće i pokret Occupy Wall Street. Dakle, otpora ima jako puno. I da, mislim da su ljudi paranoični zato što razumiju da je svijet značenja svijet prisile. Razumiju da živimo u orvelovskom okolišu, u kojem riječi nisu ono što bi trebale značiti. U takvom okruženju paranoja je razuman odgovor. Ako ljudi misle da je vanjski svijet tu da bi ih uhvatio, nisu u krivu. Ali paranoja je loša polazna točka za samoorganiziranje. Pokreti trebaju povjerenje da bi preživjeli, a povjerenje ne dolazi lako.

Što mislite o pokretu Occupy, koji također smatrate paranoičnim? Može li on pokrenuti promjene u američkom društvu? Je li to i umjetnički pokret?

Naša je jedina nada da paranoični pokreti mogu dovesti do društvenih promjena. Koliko god pokret Occupy smatrali neuspješnim, on je u žargon vratio klasnu analizu i zbog njega se u SAD-u promijenio politički jezik. Ne mogu baš reći je li neki oblik umjetnosti, ali je zbog konfrontacije s moći stvorio vitalan prostor za produkciju novih značenja. Njegove akcije bile su katalizator stvaranja prostora transformacije u srcu neoliberalnoga kapitalizma. Možda nisu umjetnost, ali su svakako interesantnije od velikog dijela umjetničke produkcije.

Eksperimentalna geografija je novi termin, koji je predstavio Trevor Paglen, umjetnik s kojim ste bili usko povezani?

Eksperimentalna geografija je način istraživanja i reprezentacije ljudskog odnosa prema Zemljinoj površini. Velik broj umjetnika zainteresiran je za hibridne forme, u kojima umjetnička umijeća miješaju s istraživačkim dostignućima, prezentirajući tako nove načine razumijevanje urbanog i neurbanog okoliša po kojem koračamo.

Novossti

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply