Nobel, Erazmo i Orvel

Objavljeno: 15.10.2012, 09:58h

Sve je isto, samo Krleže nema da doda koju riječ o nobelovki Veneri koja je još uvijek slijepo zaljubljena u Marsa.

Piše: Biljana Vankovska

Svake godine u ovo vrijeme, kao po pravilu, ista situacija: dok mi na Balkanu čekamo izvještaj Evropske komisije o napretku zemalja kandidata za članstvo, Nobelov komitet proglašava nosioce nagrada u raznim oblastima. I kada je riječ o nagradi za mir, redovno se diže galama, jer je teško sjetiti se kada je posljednji put ova nagrada došla u ruke pojedinca ili organizacije koja nije kontroverzna.

Moja je reakcija na ovogodišnju odluku slična onoj Tarika Alija: umalo da prsnem od smijeha. Mnogi se zaista pitaju: da li je ovo loš vic? Onda sam pomislila: а zašte uopšte očekujemo da Nobelov komitet prevaziđe sebe i da nas prijatno iznenadi selekcijom nekoga ko zaista izaziva respekt zbog postignutih rezultata na promociju istinskog mira? Pitam se zašto nas uopšte uzbuđuje vijest o dodjeli jedne odavno devalvirane nagrade (i pored toga što su veliki novci u pitanju)?

IGNORE – to bi možda bila prava ili bar jedna od racionalnijih reakcija! No, neki prijatelji ili ljudi koje beskrajno poštujem ipak se ne slažu da je ovo dobar izbor. Bilo je burnih reakcija i to u roku od par sati. Bilo je i oštrih, ali i duhovitih komentara, u smislu da je sada sve moguće, pa čak da Nobelovu nagradu za mir dobije i NATO ili MMF, onu za ekonomiju bi mogla dobiti Grčka, a za književnost sam Alfred Nobel. Čovjek je ostavio testament, koga je pročitalo malo ljudi, a još manje njih razumjeli. Ko da se radi o „Uliksu“… А tamo lijepo piše da se nagrada treba dodeliti „ličnosti koja je uradila najviše za bratstvo između naroda, za aboliciju ili smanjivanje stalnih armija i za održavanje i proimociju mirovnih kongresa“. Nažalost, nisu ga razumjeli ili ga otvoreno zloupotrebljavaju u političke svrhe oni koji sjede u Nobelovom Komitetu.

Eh, Erazmo, Erazmo, da si danas živ, kakvu li bi pohvalu gluposti napisao? А Оrvel? Pa on je lijepo napisao da je mir rat, a da je rat – mir, samo što se više ne radi o distopiji i projekciji globalne budućnosti, nego o sadašnjosti…

U sredini kao što je naša, koja je zavedena godinama Evropskom unijom koja je simbol svega dobrog, vrlog i bogatog, ona je odavno postala naša bezbjedna obala i Obećana zemlja. Onda nije ni čudo da se pokušaj osporavanja nagrade za mir unaprijed osuđen od onih koji se kunu u Uniju, a to je (bar u Makedoniji) čvrsta većina stanovništva i 99% intelektualne elite. Ipak, pokušaću da objasnim zašto EU ne zaslužuje nagradu za mir. Ali najprije da upozorim: od sada na dalje, svaka poruka i opomena iz Brisela dobija novu težinu, težinu nekoga ko ima „tapiju“ za mirotvorstvo i izgradnju bratstva među narodima. Eurofili dobijaju još jedan snažan „argument“ zašto sve što dolazi od EU je po definiciji dobro i neupitno. Osim toga, EU ima i dodatu vrijednost time što ulaskom u nju i svi mi postajemo nobelovci za mir, mada i dalje nosimo epitet bureta baruta.

Kad sam već na našem terenu, evo samo kratne ocjene najnovijeg izvještaja o progresu Makedonije. Po nekakvoj bizarnoj (nevidljivoj) metodologiji, vlasti su požurile da ovaj izvještaj proglase „najpozitivnijim“ dosada, bez obzira što naši aršini kojima mjerimo kvalitet života i bezbednost ozbiljno otstupaju od onoga što je napisano diplomatskim rječnikom Evropske komisije. Interesantno je što su svi značajniji pomaci do sada bili napravljeni u situacijama koje su bile, u najmanju ruku, delikatne. Recimo, Dogovor za stabilizaciju i asocijaciju smo potpisali usred oružanog konflikta, u aprilu 2001., a kandidatski status je bio nagrada (šargarepa) za uspješno sabotiranje referenduma 2004. godine, u vrijeme kada je t.z. Kondovska paravojna grupa držala Skopje na nišanu, za svaki slučaj, da osigura da se opštinske granice zaista ocrtaju po čisto etničkom principu.

EU je željela mir i stabilnost, pa čak i kada je podjela po etničkoj osnovi bila cijena koju je trebalo platiti. Evo sada i „najpozitivniji“ izvještaj eksplicitno ukazuje na narušene međuetničke odnose, a po prvi put pominje i riječ pomirenje. No, Makedonci su srećni što, za razliku od ranijih godina, ovaj put nismo anonimna „your country“, već se atribut Macedonian ponovo pojavio ČAK dva puta (nasuprot nekrofilskom atributu Yugoslav koji se pominje čak 36 puta). A tu je i šargarepa u obliku obećanja i uslovnog dobijanja datuma za početak pregovora kroz (novi) okvirni sporazum, ovaj put s Grcima.

Ne može se čovjek oteti utisku da riječ „okvir“ (ramka na makeodnskom) sve više asocira na omču (jamka na makedonskom), a dok File govori, na pamet mi dolaze riječi poznate izreke: govori meko i drži veliku batinu iza leđa. Da zaključim, ovo sa izvještajima izgleda ovako: što gore, to pozitivniji izvještaj zbog pacifikacije trenutne situacije.

Nikada nisam mogla razumjeti opšte uzbuđenje zbog nekakvog izvještaja spoljnih ocjenjivača, koji su arbitar koji nam treba reći kako živimo. Još manje mogu razumjeti Nobelovca za mir koji insistira na tome da se sporovi između država ne trebaju rješavati kroz međunarodne sudske instance nego kroz političke kompromise, čak i kada se time krše međunarodne norme o samoopredjeljenju jednog naroda i nameće mu se silom promjena imena, mada takav kriterijum ne postoji za ostale.

No, evo konkretnije zašto je Nobel i ove godine završio u pogrešnim rukama. Za ilustraciju, evo samo nekoliko naslova iz raznih medija o stanju u evropskoj oazi mira: „desetina hiljada studenata protestira u 90 gradova u Italiji – brutalni obračun policije sa studentima u Milanu“; „Neonacisti u Grčkoj preuzimaju ulogu redara uz blagoslov policije“; „Žestoke sankcije koje SAD i EU sprovode u Iranu pogađaju najviše obične ljude“; „Danska je upotrebljavala izraelske bombe u prošlogodišnjoj intervenciji u Libiji“… Možda najkonciznija poruka je poslala karikatura pod naslovom „Naoružani za mir“ norveškog autora.

Ovo je samo kratak presjek stanja, samo za ilustraciju. Ako je Obama bio nagrađen za dobre namjere (obećane radnje, koje ipak nije preduzeo), Evropskoj uniji se dodijeljuje nagrada za davno prošlo vrijeme. Jagland, pretsedavajući Komiteta, je izjavio da je ovo priznanje za stabilizirajuću ulogu koju je EU imaja u toku transformacije Evrope od kontinenta rata u kontinent mira. То je zatvaranje očiju pred činjenicama koje upućuju na do sada najdublji demokratski deficit, socio-ekonomski (klasni) rat koji se vodi između bogatih (korporacija, banaka i elita) i siromašnih (i u političko-geografskom i u socijalnom smislu). Kroz spoljno-političku prizmu gledano, ovo je okretanje glave od činjenice da EU obuhvaća države koje ne samo da posjeduju nuklearno oružje, nego su i u samom vrhu proizvođača i izvoznika oružja siromašnim zemljama. Radi se o EU koja kroz trgovinske ugovore stvara profit za sebe, a eksploatiše zemlje Latinske Amerike i Afrike.

Ко može a da se ne sjeti činjenice da veliki dio ovih zemalja ima dvojno članstvo (i u NATO), i da u tom svojstvu krše međunarodno pravo u Avganistanu godinama, а o grozomornim slikama iz prošlogodišnje intervencije u Libiji i da ne govorimo. To je Unija koja dopušta da se Romi protjeruju, čak i kada su njeni državljani; u njoj se desila i Lampeduza. Svojim mirovnjaštvom, ona je odgovorna i za talase izbjeglica koji onda stižu na obale Grčke ili Britanije, gdje ih se ne dočekuje s radošću, već se zbog ovakvih jadnika uspostavlja brana koja se zove FRONTEX. То je Unija koja je prvo izgradila zid prema svojim neposrednim (siromašnim) susjedima, da bi ga polako spuštala, ali ovih dana opet prijeti vraćanjem Šengena za građane Srbije i Makedonije.

Bratstvo između naroda o kojem piše Nobel nije bratstvo bogatih i dobro naoružanih nacija, koje se ne odnose baš bratski prema ostatku svijeta. Rezultati širenja mira su vidljivi, ali ko će sada pitati ljude u Avganistanu, Libiji, Iraku ili Siriji? Pa Brisel ne sluša ni svoje građane, one kojima postaje sve gore, a koje sve češće umjesto o blagostanju uče o tome što je policijski pendrek. Zapad je bio i ostao Narcis, zaljubljen u svoj odraz u ogledalu ili u govoru Nobelovog komiteta. Evo ih već se hvale da su ne samo zaslužili nagradu, nego da je ta nagrada potsticaj za politiku proširenja. Oni ionako ne vide Veliku sliku.

Krleža je 1935. opisao Evropu, a čini se da se otada ništa nije promijenilo, osim u kratkom intervalu blagostanja za Evropljane: „Evropa danas ne zna šta znade i pojma nema šta hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocijenog besmisla”.

Sve je isto, samo Krleže nema da doda koju riječ o nobelovki Veneri koja je još uvijek slijepo zaljubljena u Marsa.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

 

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register