Rehabilitacijski centar za stres i traumu utemeljen je 1993. godine. IRCT Zagreb je neovisna, humanitarna i apolitična organizacija, utemeljena s namjerom da pomogne i zaštiti žrtve mučenja u Hrvatskoj. Koji su ciljevi ovoga centra, s kojim se problemima susreću i danas, 20 godina nakon rata, govori psihologinja Zdenka Pantić, predsjednica udruge.

* Koja je glavna djelatnost Rehabilitacijskog centra za stres i traumu? Za što je točno specijaliziran i koji su njegovi ciljevi?

– Ovaj centar je nastao kao centar za rehabilitaciju žrtava torture/mučenja (definirano prema Konvenciji UN protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili degradirajućeg postupanja ili kažnjavanja od strane službenih osoba – predstavnika vlasti, iz institucija i dr) i specijaliziran je za rehabilitaciju žrtava torture i članova njihovih obitelji, tj pomoći kroz različite rehabilitacijske oblike (uključujući suradnju s drugima) ponovnu integraciju osobe u društvo.

Uz to naše područje interesa je psihosocijalna pomoć različitim populacijama u stresu, traumi (doseljenici, povratnici, dugotrajno nezaposleni, djeca i mladi, žene.) te riziku socijalne isključenosti posebno u Područjima od posebne državne skrbi te pomoći lokalnim zajednicama u socijalnoj rekonstrukciji nakon rata. Ciljevi Centra su prevencija torture, rehabilitacija žrtava i članova njihovih obitelji, pomoć i podrška drugim populacijama u potrebi, istraživanje, educiranje i publiciranje o temama stresa, traume, torture, suočavanja i rehabilitacije. Važna je također suradnja i povezivanje s različitim dionicima unutar zemlje te povezivanje na regionalnom i širem nivou kroz Međunarodni rehabilitacijski savjet (IRCT) u Kopenhagenu, Danska, koji je centar međunarodne mreže kojoj pripadamo (oko 200 centara u svijetu).

* S kojim stručnim osobama Centar raspolaže?

– Osnovu čine liječnik, medicinska sestra, psihijatri (2), psiholozi (3), socijalni radnik (1), pravnik (1), ekonomist, administrator, suradnici na terenu – patronaža, volonteri. Trenutno je stalno zaposleno 6 osoba, a drugi suradnici angažirani su u sklopu projekata.

Proaktivni pristup žrtvama

* Prošlo je više od 20 godina od početka rata i za njih mnoge, njihovog osobnog pakla. Koliko je žrtava “prošlo” kroz RCT?

– Nekoliko tisuća osoba (između 7.000 do 10.000 od samog početka 1993. godine). Prvih godina bio je to veliki broj osoba koje su imale neposredno iskustvo ratne traume i krupnog kršenja ljudskih prava, sada su to uglavnom posljedice ranijeg traumatskog iskustva i njegovih dugotrajnih učinaka kod osoba s ratnom traumom, ali i naknadnih posljedica koje dolaze iz okoline kao nedostatak posla, obeštećenja, izostanak pravde.

* Javljaju li Vam se još uvijek nove žrtve?

– Žrtve se javljaju i same, neke uputi osoba iz njihove socijalne mreže. Ali naša glavna orijentacija je proaktivni pristup i nastojanje da mi njima pristupimo kroz profesionalne kontakte na terenu s različitim institucijama i loklanom samoupravom, različitim nevladinim organizacijama, Crvenim križem, suradnjom s različitim međunarodnim organizacijama (donedavno UNHCR, OSCE). U novije vrijeme to su i tražitelji azila, kojih će biti sve više ulaskom u EU, a koji dolaze s neposrednim iskustvom traume.

Tko su sve žrtve?

* Što znači žrtva u kontekstu rata na ovim prostorima? Odnosi li se to nužno na osobu koja je proživjela traumu, ružan događaj ili posljedicu koju je rat toj osobi nanio ili i na osobe/djecu koja se u trenutku kada se rat zbivao na ovim prostorima nisu niti rodila? U kojem trenutku i oni postaju žrtve?

– U psihologiji žrtva je ona osoba koja je doživjela traumatski događaj koji je ostavio određene posljedice, gubitke i slično zbog čega se osoba osjeća pogođenom. Doista, u kontekstu rata i tako krupnih promjena i gubitaka ljudi su doživjeli konkretne patnje (često nezamislive i nemoguće za izraziti se o tom iskustvu), životnu opasnost, ranjavanja, progone, gubitke osoba i imetka, ali i  gubitak nematerijalnih stvari kao povjerenje u druge ljude, ovaj svijet kao sigurno mjesto, izgubili očekivani pravac svog života, vrijednosti u koje su vjerovali.

Sljedeći problem je sve ono što se dogodi nakon prvog naleta traume, kao naknadne nesigurnosti, nedostatak podrške u saniranju posljedica, priznanja za patnju i gubitak, poteškoće integracije cijelih skupina u novoj sredini, nemogućnost npr. rehabilitacije kroz rad i drugo. Ove naknadne posljedice produbljuju onu prvotnu traumu.

“Toksične” tajne

– Tako žrtve ostaju osobe koje su doživjele neposrednu patnju, ali i njihova okolina. Zato mi i govorimo o osobi koja je stradala i članovima njene obitelji kada planiramo rehabilitaciju: kažemo da je patnja „zarazna“, tj emocije, doživljavanje i ponašanje žrtve utječu na njenu okolinu, a njezin odgovor na to opet povratno utječe na žrtvu – mi u obitelji i zajednici funkcioniramo kao živi organizam. Na taj način se i događa da žrtve postanu i oni koji se nisu rodili u vrijeme rata: traumom promijenjeni roditelji, okolina, posredne emocije prema mlađima, poruke, atmosferu koja može negativno utjecati na njihov razvoj – i to podjednako mogu negativno djelovati prešućivanja i tajne oko toga što su odrasli doživjeli u ratu (tajna u obitelji i zajednici je „toksična“, stvara prostor šutnje koji se osjeća kao neka tjeskoba, praznina, neiskrenost, a djeca to onda popune u svojim glavama možda još težim sadržajima, strahovima i sl. nego što je u stvarnosti bilo. Ili se zbog te tajne ne može odvijati iskrena komunikacija i graditi povjerenje među najbližima…). Ovdje je važno naglasiti da ljudi taje svoja iskustva iz straha kako će djelovati na mlađe te je to i razumljiva želja u želji da ih zaštite; nadalje, priroda traume je da ona stavlja žrtvu u ambivalentan položaj da želi, ali i da se boji/srami iskazati svoje iskustvo žrtve. Djeca i drugi članovi obitelji živeći s osobom koja ima npr. PTSP zbog traume, ali i drugih smetnji kao depresija, alkoholizam i drugo, mogu i sami razviti različite psihičke smetnje te i na taj način postati žrtve.

* S kojom vrstom trauma ste se u Centru najviše susretali? Kako se ljudi/žene/djeca s njima mogu nositi?

– U početku naši korisnici bili su u najvećem broju izbjeglice iz BiH koje su stigle u Hrvatsku i bile smještene u Zagrebu i drugdje za vrijeme 1993. kada smo počeli kao projekt, a potom i prognanici koji su već bili među nama. Najviše smo sreli osoba koje su doživjele opasnost po život za vrijeme ratnih događanja izloženih masovnom progonu i neposrednoj opasnosti za život, progonjenim u razdoblju prije izbijanja sukoba u svojim mjestima, boravku najčešće žena i djece u zarobljeničkim kampovima, osobama u logorima gdje su provođene masovne torture, radili sa silovanim ženama i muškarcima. Cijelo vrijeme smo pružali usluge i prognanicima te osobama koje su doživjele iskustva različitih gubitaka i trauma npr. u logorima u Srbiji. Mi imamo u psihologiji upitnike kojima ispitujemo što su ljudi doživjeli, ali nabrajanje traumatskih događaja ne može pokazati svu patnju, povredu ali i hrabrost žrtava, sposobnost da izdrže i održe smisao života. Unatoč teškim iskustvima žrtava, oni pokazuju velike sposobnosti za život i prevazilaženje uz podršku, priznaje za patnje, te poštivanje dostojanstva.

Pratimo i djecu žrtava

– U odnosu na djecu kao žrtve traume (sada su to odrasli ljudi a bili su djeca iz RH i BiH kada su sa svojim majkama bili kod nas u rehabilitaciji; sada i sami imaju djecu koje nastojimo pratiti koliko nam mogućnosti dopuštaju kako bismo vidjeli kakve posljedice njihovo iskustvo ostavlja odraslo doba i uloge. Sada imamo priliku pratiti mlade na izlasku iz djetinjstva koji su rođeni ili bili mala djeca za vrijeme“Oluje“, koja su uz roditelje doživjela niz promjena okoline i višekratnih prilagodbi na novu sredinu), osim njihove traumatizacije, iznimno je važna neposredna okolina i njena mogućnost da im pruži adekvatnu podršku za vrijeme i nakon traume. Mi smo u Centru radili na način da smo paralelno radili s traumatiziranom djecom i njihovim majkama/okolinom na strukturiran način. Mnoga djeca su u vrijeme rata bila stavljena u situaciju da se brinu o odraslima koji se nisu snalazili te je i to jedna od posljedica – da dijete preuzme roditeljsku ulogu što nije u interesu njegova razvoja. Za odrasle i djecu, ukoliko je posttraumatska okolina podržavajuća, rane će slabije djelovati. Svakao, neke posljedice će ostati pa i utjecati na mlađe generacije. Ali, sada s odmakom, jer mi govorimo o događajima od prije dvadesetak godina, vidimo i svaki dan učimo kako se treba baviti ovim populacijama ne na način da kažemo „dosta je o ratu“, ili da se šuti i negira nepravda, da se manipulira žrtvama, nego da se kreiraju različiti načini odavanja priznanja (obeštećenjem, provođenjem pravde, simboličkim gestama…), i posebno mogućnosti integracije nasuprot izolaciji.

* Koja je uloga njihove okoline u rehabilitaciji? Može li njihov problem ikada biti valjano shvaćen i prihvaćen?

– Teško je reći može li problem biti potpuno shvaćen. Za to je potrebno da žrtva može iskazati ono najteže čega se i sama stidi, da ima riječi za svoje neiskazivo iskustvo. Potrebno je da onaj tko sluša bude na to spreman jer žrtva neće kazivati ako nije sigurna da to okolina (bračni drug, obitelj, terapeut) može  čuti. U nekom filozofskom smislu čovjek je sam sa svojim iskustvom. Naučili smo od naših korisnika da neke tajne neće biti kazane iz različitih razloga i ne treba na tome inzistitrati, nego kreirati mogućnost otvaranja do mjere koja je za tu osobu prihvatljiva. Nedavno sam razgovarala s muškarcem, do sada bez pomoći, koji mi je govorio o svom boravku u logoru. Nije sve rekao supruzi, ne može, ali je razumio da ja znam što se tamo događalo, pa smo postigli prešutno razumijevanje. Već sam naglasila kako je važna okolina i njeno razumjevanje patnje i prikladna podrška, a njoj treba pomoći da shvati traumu, njenu dinamiku i kako postupati.

Silovanje je osjetljiva tema

* Jedna od najvećih trauma koje su žrtve rata na ovim prostorima proživjele jest silovanje. Prema žrtvama s kojima radite na njihovoj rehabilitaciji, u kojem vremenu i prostoru se ta vrsta zločina najviše događala?

– Naše je najveće iskustvo sa ženama iz BiH. U manjoj mjeri smo sretali žene iz Hrvatske s tim iskustvom. To je kod nas nekako ostalo skriveno, negirano.

* Koliki je stvaran broj žrtava silovanja? Koliko ih je registrirano, a za koliko smatrate da još uvijek nisu nikome otkrile svoje traume?

– Ne mogu se izjasniti o tome. Teško je to procijeniti. Za potrebe jednog projekta tražila sam službene podatke, ali nisam našla jasan odgovor. Silovanja se događaju masovno u ratu, ovdje govorimo o organiziranim silovanjima i korištenju žena na taj način. Ovo je osjetljiva tema i veliko je pitanje kako joj sada pristupiti. Radila sam sa žrtvom silovanja kao krivičnog djela i potvrdila kako dolazak pravde nakon 8 godina  može biti konradproduktivno sa stanovišta stabilnosti žrtve koja je do tada našla neki mir. S druge strane potrebno je barem nastojati procesuirati sve zločine, pri tome je za mene od najveće važnosti da žrtva ne bude ponovo žrtva kroz pravosudnu proceduru, ponovo ogoljena, osramoćena, ispitivana. Mene zanima koje su sada njezine potrebe, treba li konkretnoj žrtvi sada pravda. Netko će se na to odlučiti, nekome to ne bi sada više odgovaralo.

* Prema zakonu, silovanje jest ratni zločin. Koliko je osoba zaista osuđeno za taj zločin, koliko ih je izbjeglo ruku pravde i što uopće žrtvama znači kada zločin koji je učinjen nad njima nije dokazan niti sudski procesuiran?

– Vjerujem da je većina izbjegla ruku pravde, pravda kod nas nije se time bavila, kao da to nije blo važno, za razliku od BIH gdje se s tim išlo otvoreno. Tako žrtve bivaju ponovno izdane od nekoga tko treba brinuti o njima i pravdi. Ipak, sreli smo osobe s tim iskustvom, najčešće su to osobe iz logora. Znači da je bila prevelika psihološka povreda izaći s time javno, ili to nije shvaćeno kao nešto važno.

Negiranje žrtava srpske nacionalnosti

* Mnoge žrtve s kojima radite u RCT-u su srpske nacionalnosti. Kako se oni koji žive u Hrvatskoj, ali i oni koji su morali otići nose s traumama koje su doživjeli?

– Trauma ima neka zajednička, univerzalna obilježja. Ipak, iznimno je važno kontekstualizirati patnju. Niz godina u javnosti nije bilo govora o mogućoj patnji ove skupine. Rekla bih da je vladala zavjera šutnje, negiranje. Mada je, primjerice, u nekim gradovima traumatizacija imala zastrašujuće razmjere po načinu djelovanja.

Naše je iskustvo s terena da žrtve žive izolirano, često po udaljenim selima, mnogi u potrebi za liječenjem i drugim vrstama pomoći, nepovjerljive prema sustavu i onima koji puno ispituju. Imamo suradnika u jednom području treniranom za rad s traumom, a koji je i sam žrtva progona, imajući dvostruki identitet, progonjen od obiju strana u sukobu zbog čega njemu vjeruju.

Ovo negiranje zločina i nepravdi nije fenomen samo kod nas, znamo to iz drugih iskustava, stoga što saznanje o nečemu negativnom znači da bismo nešto trebali poduzet; ili je strah, represija, nemogućnost piuhvaćanja da i „naša strana“ može činiti nedjela, prevelika.

Omogućiti prostor za javno priznanje

– Ponovo je važno ono što sam već spomenula, a to je ima li prostora da se javno prizna patnja žrtava i da dožive priznanje da se dogodila nepravda (to nam oni iznose kao svoju potrebu – „saslušao me sudac; ja sam svoje rekla, dalje je na njemu; s poštovanjem me je slušao i zabilježio; nitko više neće moći reći da sam luda i da izmišljam“).

Bojim se da nije tako ni u sredinam gdje su srpske žrtve izbjegle, kao ni kod nas da mogu doživjeti priznanje, mada znam da je bilo puno projekata psihosocijalne podrške izbjeglima. Izbjeglice svugdje ulažu velike napore za svakodnevno preživljavanje, neželjene od okoline, često prepoznati kao oni koji su došli, nešto oduzimaju domaćinima, donose svoje običaje. O tim problemima su nam puno govorili povratnici. Inače, psihosocijalni programi su bili potrebni, ali oni su bili privremeni i nisu dovoljni. Potrebna je organizirana briga oko integracije u novo ili ranije društvo. Bojim se da su žrtve bez obzira na nacionalnu pripadnost u velikom riziku da budu korištene kao broj za denvnopolitičke svrhe, nekad imamo puno, nekad malo – najmanje kada je to pravda i pravo na neku formu obeštećenja potrebna. Ili kada države u potrebnom i važnom cilju približavanja i pomirenja neke stvari – potrebe žrtava ostave po strani. Vidjeli smo koliko je dugo trebalo da se kod nas počne govoriti o zajedničkoj listi nestalih među Hrvatima, ali i prema Srbima.

Ovi fenomeni su zanimljivi i znanstvano jer svjedoče o tome kako je dugotrajan proces normaliziranja u poslijeratnom razdoblju, kako sporo teče proces prihvaćanja činjenica o puno većoj složenosti sukoba nego što se to čini dok se nalazimo u crno-bijeloj situaciji za preživljavanje pa moramo jasno znati tko ne prijatelj, a tko neprijatelj. Nevolja je u tome što  nekim strukturama u društvu odgovara zbog različitih razloga te tako ostane što duže, a suočavanje je bolno i traži da sebe i druge sagledamo na novi, složeniji i stvarniji način.

* Kako se to odražava na njihov identitet, boje li se izjasniti tko su?

– Vezano uz, primjerice, identitet, općenito nije dobro kada se identitet formira oko iskustva žrtve (pojedinca, naroda) jer to ne pomaže razvoju, naprotiv. To što pitate je poznato. Mogla bih navesti višestruko mijenjanje imena jedne žene koja je htjela izbjeći neugodnosti kod kazivanja svog imena koje je upućivalo na to da je Srpkinja. Primjer je malo i komičan ako tako smijem kazati: recimo da se zvala Dara kada smo se srele. Potom dolazi ista žena, sada piše Dora. Je pitam zašto je to učinila, ona mi objasni da želi zaštititi sebe i djecu (suprug, Hrvat koji je bio i hrvatski vojnik) budući da je u njenoj sredini šikaniraju zbog nacionalne pripadnosti. Nisam se izjasnila, rat je bio i mislila sam da ona smatra da je to za nju najbolje. Nakon nekog vremena opet dolazi, ali sada je opet Dara. Pitam što je sada? Žena zaključi: „Znate, mene u mom mjestu svi znaju. Pa sada mi je još gore. Ako me hoće prihvatiti, neka me prihvate tko god da jesam, ne mogu se ja sebe odreći i vratila sam svoje ime“.

Ja ne znam jesu li Srbi u tako malom broju prisutni, ili su još uvijek nevidljivi. U našem projektu osnaživanja i uključivanja dugotrajno nezaposlenih na tržište rada (IPA) opazili smo kako je i u situaciji zajedničkog učenja, organizirano od nevladine organizacije, vrlo izlažuće i neprijatno nekim sudionicima (a svi su u istoj situaciji da žele posao i dugotrajno su nezaposleni) u grupi govoriti o sebi bilo što budući da to otkriva i porijeklo (primjerice, gdje su ranije živjeli i sl).

Posebno smo pratili razvoj identiteta kod mladih iz tzv. miješanih brakova i pripadnika srpske manjine, a vidimo te probleme i u psihoterapijskom radu. Za ovo je potrebna osjetljivost i poznavanje problematike te osviještenost osobna oko vlasitih tema, u suprotnom se može promašiti u radu i ne pomoći recimo mladoj osobi inače u traženju identiteta (ne samo nacionalnog) na najbolji način.

Za djecu je važna bliskost s obitelji

* Djeca su posebno osjetljiv dio populacije. Jesu li njihove traume jače izražene ili se kroz odrastanje lakše nose s njima?  Koja je uloga obitelji u takvim situacijama?

– Nužna su nam istraživanja i praćenje dugortajno nakon doživljene traume. Mislim da to nedostaje. Znam da su u Osijeku rađena istraživanja o rekcijama djece u ratu (mr. Jasna Špoljarić), a bilo je puno tih istraživanja i drugdje. Bilo bi izninmo važno vidjeti kako je tekao razvoj dalje, kako se nose s temama razvoja, identieta, ima li znakova psihopatologije, kako sada funkcioniraju kao roditelji i kao odrasle osbe.

Jako je značajno kako se nosila neposredna okolina (nekad su roditelji bili neadekvatni, okupirani svojim problemima i traumatizirani). Osjećaj povezanosti i blisksti u obitelji iznimno je važan za to kako se djeca nose s traumom. O tome smo puno naučili u radu s obiteljima. Sada znamo da je za dijete to najvažnije, važnije nego da ga izmjestimo u tuđu, ali sigurno okolinu. Izniman doprinos u regiji je dala dr. Anica Kos iz Ljubljane, prije svega osnažujući kroz edukacije škole u ratnim područjima i područjima prihvata izbjeglica. Taj  model nastojimo i mi provoditi u PPDS.

* Što je s djecom iz mješovitih brakova?

– Njihova situacija je vrlo složena budući da su u najosjetljivijem razvojnom dobu suočeni s time da ne pripadaju poželjnoj i čini se jedino ispravnoj opciji, a njima je potrebno da se razvijaju među vršnjacima, da ne odudaraju, da budu prihvaćeni, da im se ne smiju ili rugaju, osuđuju. Često su tajili nacionalnu pripadnost nekog od roditelja, ili imali problem kako da se izjasne, imali konflikt lojalnosti prema roditelju, lutanja koje su išla u pretjerivanja. Tako, primjerice, mladi dečko ode iznanada u HOS dokazati kako je lojalan svojoj zemlji i slično. Imamo i tu različita iskustva iz prakse. Ipak, čini se kao uvijek da je najveća podrška bila ako je obitelj složna, otvorena za iskazati osjećaje, ako roditelji nemaju problem s identitetima i svojim stavom oko sukoba te da se o svemu može razgovarati, pružiti podrška onome tko je u manjinskoj poziciji. Tada je i djeci lakše omogući svladati probleme. Neki su se roditelji odlučili biti praktični pa se na razne načine konformirati s dominantnim stavovima i zaštititi djecu promjenom imena, čak razvodom, negiranjem svoje pripadnosti. Svako rješenje imalo je svoje rezultate i posljedice koje su dugoročne. Ključno je bilo ima li dijete dovoljno sposobnosti i vještina s vršnjacima, da se ne povuče: „Da mi nije bilo mojih prijateljica u gimnaziji koje su tajile od roditelja da su moji Srbi, ja bih u to doba poludjela.“

Problematično u istočnoj Slavoniji

* Kakva je situacija u Istočnoj Slavoniji gdje su u osnovnim i srednjim školama podijeljeni etnički razredi u školi pod istim krovom? Nazire li se kraj sukobima među tom djecom, a potpirivani obiteljskim odgojem ili će to ostati neizbrisiv trag koji će pratiti taj dio Hrvatske?

– Upućujem na istraživanja profesora Deana Ajduković te Dinka Čorkalo – Biruški. Ako ovo potraje, bojim se dugoročnih posljedica. Kome sve zapravo odgovara separacija na nacionalnoj osnovi? M smo dolazili u istočnu Slavoniju početkom dvijetisućitih i vidjeli situaciju. Bila sam impresionirana na jedan neugodan način činjenicom kako u jednoj školi pod istim krovom žive i rade dvije zajednice s posve slabim kontaktom, gdje su se nastavnici jedne nacije ustručavali reagirati na negativni postupak djeteta druge nacije, doživjeli smo da su se na našoj radionici prvi puta sreli/sjeli u krug i zajedno razgovarali. Ravnatelj i vjeroučitelj su pokazali građansku svijest i toleranciju za, ne bih rekla prevazilaženje nego početak susreta, dijaloga nakon dugog vremena. Nadam se da je do sada bilo još napretka. Identiteti se mogu i trebaju čuvati na različite načine, jer nacionalni identitet nije jednina odrednica.

Maja Celing Celić
Civilno društvo