Piše: Biljana VANKOVSKA

Ovu kolumnu pišem u sobi beogradskog hotela „Balkan“. Čak i ime hotela ima simboliku vezanu za razlog zbog koga sam došla u ovaj grad. Sada, po završetku snimanja regionalne debatne emisijie, dok sam još puna utisaka, kao najodgovarajuća tema mi se nameće upravo koncept ovog interesantnog TV projekta, ali i sama tema na koju smo razgovarali (Velike sile i mi).

Unikatni projekat, koji već u svojoj elaboraciji eksplicitno naglašava da mu nije namjera stvarati t.z. jugosferu (termin koji je promovisao britanski novinar Tim Judah), nastoji da uspostavi nove standarde, koji prevazilaze ono na što smo navikli posljednjih 20 godina, a to je da se debatuje samo između sebe, odnosno na lokalnom/nacionalnom nivou, i to na takav način da niko nikoga, u stvari, i ne sluša istinski.

Medijska scena (za sada samo) pet država koje emituju jednom nedeljno emisiju pod generalnim naslovom „Okruženje“, obogaćuje se tako što se u istom studiju suočavaju stavovi i mišljenja učesnika iz različitih država regiona bivše Jugoslavije. U eri totalne krize povjerenja u nacionalne medije, ovo bi trebalo biti osvježenje. Umjesto lokalnih debata sa odveć poznatim i prepoznatljivim likovima, ovdje se mogu čuti/vidjeti relativno nepoznati likovi iz susjedstva, t.j. sagovornici koji se ili uopšte ne poznaju ili koji se možda znaju, ali koji nijesu „odmjeravali snage“ na ovakvom terenu. Svakako, nije riječ o bukvalnom odmjeravanju (intelektualnih) snaga, nego o stvaranju foruma za razgovor između ljudi za koje ne možete unaprijed znati što će reći, a što svakoga navodi na posebnu pažnju i artikulaciju vlastitih stavova.

Ovo govorm s pozicije nekoga ko je (pre)često učesnik nacionalnih debata, na kojima se može unaprijed pretpostaviti šta će ko reći, još prije i nego što zausti. A da ne pominjem naš „prirodni“ instinkt da diskvalifikujemo i otkrivamo ko je na čijoj strani (bila ona politička, etnička ili neka druga).

„Okruženje“ je projekat Centra za demokratizaciju i rekoncilijaciju sa sjedištem u Solunu i Evropskog fonda za Balkan. Prema autorima, centralna pitanja na koje se ova emisija posebno osvrće jesu: ko smo, gdje smo, kakvi smo, i šta nas čeka u budućnosti? Prema njima, učesnici debata se odabiraju između pretstavnika demokratske i slobodne javnosti zemalja u regionu bivše Jugoslavije. U već snimljenim emisijama su zaista prodefilovali vrsni intelektualci i analitičari. Ja lično priželjkujem da se ovakvi TV mostovi i dalje grade i održavaju, zato što informacije o zbivanjima i aktuelnim debatama u susjednim državama (do kojih dolazimo preko kablovskih operatora) su, ipak, nedovoljne i otkrivaju jednostranu sliku. Sasvim je druga situacija u kojoj, govoreći jedni s drugima, upoređujemo i otkrivamo i koliko smo slični i koliko se razlikujemo. (Usput rečeno, nedavno je urednik „Peščanika“, preuzimajući moj tekst, na svoju ruku „pojasnio“ da se Okvirni sporazum odnosi na pristupanje zemlje u EU!? Jednostavno, toliko neznanja, a samo nas jedna granica dijeli!) „Okruženje“, i preko izbora tema (međusebni stereotipi, siromaštvo, uloga medija, mladi na Balkanu) pokazuje da je ovdje svako svakome okruženje, a da svi mi, na jedan ili drugi način, sačinjavamo region (ma koliko se htjeli „razvesti“ od njega, hrleći ka EU).

Danas sam bila učesnik u pretposlednjoj emisiji prvog ciklusa na temu „Velike sile i Balkan“. Posebno mi je pao u oči spontan način „prepoznavanja“ na istoj talasnoj dužini, pa sam tako, ja i mladi Srećko Horvat iz Hvratske bili pravi tandem, mada smo se prvi put sreli sat vremena prije početka emisije.

Snimanje se poklopilo s još jednim 20-godišnjim jubilejom, onim s početka najkrvavijeg rata, onog u BiH (i Sarajevu). Vjerovatno ta činjenica, kao i sjećanje na taj urbicid u kome je poginulo više od 11 hiljada ljudi, su bili u podsvijesti dok sam razmišljala o konceptu „Okruženja“, koji traži odgovore na pitanja „ko smo, kakvi smo, gdje smo“. Iskreno, teško podnosim ovaj beskrajni niz tužnih jubileja. Dolaze u talasima, jedan za drugim. Prvo su se slavile godišnjice stvaranja postjugoslovenskih država, a onda i obilježavanje raznih datuma i mjesta/gradova (Vukovar, Mostar, Sarajevo, Priština), a sve to u nizu nije ništa drugo do pretstava o cijenu u ljudskim životima koja je plaćena za ove države. Mnogu misle da je taj ceh bio nužan, da se bez prolivene krvi ne mogu graditi istinske države, da se radilo o svetoj borbi za svoju slobodu i nezavisnost. Sada kada su države tu, čini se kao da je krug zatvtoven. No, da li je? Čako i ako jeste, da li se krv lila upravo za ovakve države? Kakva je ova osvojena sloboda?

Tema naše debate je bila o ulozi velikih sila u zbivanjima ne samo od prošlog vijeka, nego i ranija, ali i u sadašnjosti i određivanju budućnosti. Opet jedan krug. Nimalo slučajno jedan od voditelja je otvorio emisiju citatom iz poznate knjige srpskog velikana Borislava Pekića: „Nama Srbima je uvek neko drugi kriv. Ako već ne možemo da se na neku istoričesku zaferu izvadimo, će izmislimo i nečastifu ujdurmu samo da se opravdamo.” Otuda i prvo pitanje, ali ono što je trebala biti nit čitavog razgovora: kolik je (bio) udio velikih sila (danas nazvanih “međunarodna zajednica”) u onome što nam se dešava, da li oni kroje sudbine, i da li treba njih optuživati za stanje u kome živimo, u nedovršenim državama i tranzicijama.

Vjerovatno je želja voditelja bila da pokažu da širom bivših jugoslovenskih prostora dominira stav da su stranci krivi za sve, da oni pale i gase, da su oni rasturili bivšu federaciju, a i sada drže konce u svojim rukama bar kod nekih od država. Mada ja nisam Pekić (a ne mogu ni biti), i ja bih rekla da su i nama, Makedoncima, uvijek drugi krivi. Mi uistinu ne ratujemo i ne pravimo ujdurme s nečastivim da bismo dokazali da smo u pravu, ali stradamo od duboko usađenog Kalimero sindroma (onaj animirani lik u obliku malog pilića), pa vazdan kukamo da nema pravde, da su svi protiv nas, da nemamo velikih saveznika, da smo istorijske žrtve tokom vjekova.

Tačno, prebacivanje krivice za svaki vlastiti neuspjeh na neke spoljne sile je prečesto samo alibi za prikrivanje unutrašnjih dioba, nesposobnosti, pa i plašljivosti da sami odlučujemo o svojoj sudbini/budućnosti. No, naš mladi crnogorski sagovornik je nastupio sa radikalnijom tezom da smo svi mi tokom duge istorije regiona pokazali da jedino što znamo je da se mrzimo, da ratujemo jedni protiv drugih, ali da su sada srećom tu EU i drugi međunarodni faktori koji će nas civilizirati, upristojiti, i to uglavnom njihovom politikom uslovljavanja i uključivanja u njihov klub.

Razočaravajuće je vidjeti pretstavnika mlade generacije koja je porasla sa tim negativnim stereotipom o Balkanu, kao tamna strana mjeseca sjajne Evrope, pa i o balkanskoj primordijalnoj prirodi, krvoločnosti i primitivizmu. Ljubav i odanost EU se izgleda danas pokazuje vlastitim prokazivanjem i samooptuživanjem, a bez imalo hrabrosti da se prstom ukaže na greške koje je uradio (i još radi) taj bajni klub demokrata. Krivi smo (samo) mi, za sve što nam se dešavalo i što nam se sada dešava. Taj (ne sasvim zasluženi) križ ne prihvatam, a kad se centralna tema odnosi na velike sile, red je reći da ni oni nijesu ni naivni, ni nevini; imaju oni svoje stare grijehove, koje su čudesno izbrisali iz svoje kolektivne memorije u trenutku kada su uzeli masku EU.

No, zadnjih godina mi smo im svesrdno pomogli da izgrade ovaj sanitarni kordon koji su nazvali Zapadni Balkan, da kreiraju neodržljive entitete i protektoratne demokratije s oktroisanim ustavima, a zamrznuti konflikti su postali način upravljanja stanjem. Da, krivi smo mi za puno toga, uključujući i ofanzivne i defanzivne nacionalizme, korupciju, neprepoznavanje javnog dobra, nedemokratičnost, a posebno za ratne zločine koji leže na duši svima koji nastoje da ih što prije zaboraven i amnestiraju, sve u ime mira i stabilnosti.

Ali, jedan stari mudar Crnogorac (kralj Nikola) je još aktuelan sa izjavom iz 1907. godine: balkanske države su samo sitnjiš za potkusurivanje u transakcijama velikih sila. A mi, kao region, nikako da naučimo bar jednu važnu istorisku istinu!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin