Nacionalni identitet je tek početni sloj ‘društvenosti’

Objavljeno: 20.02.2012, 00:02h

BOŽENA JELUŠIĆ: Crna Gora je izgubila priliku da pomoću najstarijeg medija koji povezuje ljude, dakle pomoću jezika, poveže sve svoje građane. Ovako je većinu rastjerala i suštinski ograničila razvojne potencijale crnogorske varijante zajedničkog jezika.

Božena JELUŠIĆ, profesorica, teoretičarka književnosti i književna kritičarka; objavljuje knjige, studije, eseje, kolumne; angažovana u NVO sektoru

Duško VUKOVIĆ: Šta za tebe znači nacionalni identitet i koliko ti je bitan?

Božena JELUŠIĆ: Kad god čujete ostrašćene zagovornike krajnje različitosti, pa i superiornosti crnogorske nacije (ili bilo koje druge nacije), nije zgoreg zapitati se  koja je to osobina Crnogoraca/Crnogorki po kojoj su oni izuzetni. Koja je to differentia specifica u odnosu na sve ostale nacije? Dakako, mnogi će odmah pomenuti čojstvo i junaštvo, ali poređenje sa drugima neće dati željeni odgovor. Marko Miljanov se slobodno mogao opismeniti i u pedesetoj godini i stići da zapiše, kao drago kamenje rijetke, primjere čojstva i junaštva u svome narodu. Slično bi se prošlo i sa visinom: smjesta ćete naći nekoliko nacija sa stasitijim pripadnicima.

Ne znam po čemu je crnogorstvo izuzetno, ali je nacionalni identitet za mene izuzetno značajan. Najradije bih rekla da je jezik moja domovina i moj nacionalni identitet. Samo jezik, ta savršena ”Nojeva barka“, čuva sve specimene života: od onoga što sam bila do onoga što ću biti, od ljubavi do vrijednosti, od umjetnosti do istorije, od tradicije do njene ironijske dekonstrukcije, najzad i do humora svojstvenog upravo malenom prostoru sa istim ”kontekstom“. Kao i patriotizam, i nacionalni identitet doživljavam kao sentiment: kao spremnost da se aktivira samo u trenucima koji ga traže, a ne da se unovčava ili da njime ranjavamo druge ljude (što se kod nas i odveć često čini).

Nacionalni identitet je tek početni sloj ”društvenosti“, a možda bih ga najbolje odredila na metaforičan način. Ukoliko zamislimo odjeću čovjeka na ”egzistencijalnoj hladnoći“, nacionalni identitet je onaj sloj odjeće najbliži koži (a koža je onaj univerzalno ljudski i u isto vrijeme lični identitet iz kojeg ne smijemo ”iskočiti“). Crnogorstvo (ili neki drugi nacionalni identitet) uvija kožu onim početnim slojem topline, poput meke pamučne majice, koja daje osjećaj udobnosti i čini da naredni slojevi postignu najbolji efekat. Onda se ređaju: košulja jugoslovenstva, u prvom redu onih naroda sa kojima se bez teškoća razumijem. Potom slijede Mediteran i Balkan, pa evropejstvo i na kraju ”šešir“ kosmopolitizma. Hladno je i neudobno i u samoj majici ili u samom kaputu, o šeširu da i ne govorimo. Opasno je i pervertirano kada slojevima odjeće zamijenimo mjesta. Jer, samo svi slojevi zajedno brane krhko ljudsko biće osuđeno na ”strah i drhtanje“.

Na žalost, jugoslovenski narodi istoga jezika su odavno pomiješali slojeve odjeće. Kao, u kakvoj burleski, da parafraziram Šekspira, njihovi identitetski korifeji još uvijek se razmeću na pozornici i pričaju bajku punu buke i bijesa, koja ne znači ništa.  A studen bije odasvud.

DV: Kažeš da je nacionalni identitet početni sloj društvenosti. Šta se dešava kada ga se želi nametnuti kao krajnji oblik društvenosti?

BJ: Kada se to dogodi – vrijeme je za uzbunu, jer je nacionalni identitet tek jedan od identiteta koji čine cjelovito ljudsko biće. Kada se nacionalni identitet, osobito sa pozicije moći/vlasti, nastoji nametnuti kao krajnji oblik društvenosti, na pomolu su kič, banalnost, neznanje, nasilje i totalitarizam. Tada, razumljivo, nije riječ ni o kakvom kvalitativnom razvoju pojedinca, već o njegovom sistematskom svođenju na „stado koje buči“.

U epohi romantizma i nacionalnih preporoda, Geteu nije smetalo da napiše nacionalnu dramu „Gec od Berlingena“ i „Zapadno-istočni divan“, u kome se zalaže za jedinstvo dva velika kulturna modela svijeta. Vlastodršci, nažalost, nikad nisu Gete, zato je dobro biti na oprezu.

DV: Kakvo crnogorstvo bi moglo biti prihvatljiv okvir za sve u Crnoj Gori, nezavisno od etničke pripadnosti?

BJ: Čini mi se da bi crnogorstvo moglo biti prihvatljivo za sve u Crnoj Gori kada bi imalo dva nivoa: lični i neobavezujući i opšti i obavezujući. Kada bi, dakle, postojalo crnogorstvo sa ličnim „predznakom“, poput onog u Jugoslaviji, u kojoj smo bili Crnogorci Jugosloveni, i svi ostali Jugosloveni sa svojim nacionalnim predznacima Jugosloveni. Da smo imali sreću da to ostvarimo, naši sportski navijači ne bi tako strasno navijali za reprezentacije drugih država (bili bi Crnogorci Crnogorci, Crnogorci Srbi, Crnogorci Bosanci, Crnogorci Hrvati, i svi ostali Crnogorci sa ličnim „predznakom“).

Svjesna sam da ovakvo usitnjavanje modela Jugoslavije možda djeluje pomalo komično. Osobito ako pomislimo na čuvenu sarajevsku grupu „Zabranjeno pušenje“ i „Top listu nadrealista“, koja je anticipirala „bosanski lonac“. „Umirali“ smo im od smijeha, gledajući kako se stambene zgrade dijele po nacionalnim granicama i entitetima, a onda su ljudi i stvarno počeli da umiru i ginu. Valjda jedino umjetnost ima snagu da „vidi“ svijet prije nego što se on zaista i dogodi.

Kada bi postojala neka slična grupa u Crnoj Gori, ne bi joj nedostajalo apsurda za nadahnuće. Na primjer, podjela jezika po svim mogućim granicama, pa u nekom odjeljenju prvaci govore četiri jezika, a podučavaju ih četvoroglave ale. Konkretno u ovom slučaju (zanemarujući ozbiljne naučne i lingvističke kratkovidosti najnovije identitetske jezičke politike), Crna Gora je izgubila priliku da pomoću najstarijeg medija koji povezuje ljude, dakle pomoću jezika, poveže sve svoje građane. Ovako je većinu rastjerala i suštinski ograničila razvojne potencijale crnogorske varijante zajedničkog jezika.

Jednom sam, govoreći o Stefanu Mitrovu Ljubiši, pomenula da je on imao mnoštvo identiteta, uostalom kao i svi mi. Bio je Paštrović i Buvdanin, Srbin, Dalmatinac i Crnogorac, Južnosloven i austrougarski građanin; nazivao je svoj jezik srpskim i ilirskim, i srpskohrvatskim, a to je ipak bio njegoševski crnogorski jezik; govorio je još italijanski i njemački. Svi ti identiteti nisu mu smetali da živi kao jedinstveno ljudsko biće. Mi smo, međutim, skloni da identitete cjepkamo do u najsitnije pore, tako da sve koji nisu na najprimitivniji način „ortodoksni“, do posljednje kapi krvi ili do posljednje kapi udvorištva, tjeramo u „drugost“.

DV: Koliko je, dugoročno, po crnogorsko društvo opasno cjepkanje identiteta o kome govoriš i šta je moguća krajnja konsekvenca?

BJ: Cjepkanje znači daleko veće troškove, potom obično slijede kulturološko zaostajanje, uključivost građana u ukupni život zajednice i ”vidljivost“ zemlje u svijetu.

Radi slikovitosti odgovora, poslužiću se jednim primjerom, odnosno Kišovim stavom o tragediji malih jezika. Naime, Kiš je tek živeći u inostranstvu shvatio koliko se malo zna o našoj književnosti, i da su naši autori, iako često estetski nadmoćni, u kontekstu svjetske književnosti gotovo potpuno nevidljivi. Sjetićemo se: ”naš jezik“ je tada značio dvadeset miliona govornika. Na tom jeziku je postojala blistava jezičko-umjetnička ”infrastruktura“ i naša književnost je, najobjektivnije govoreći, prestala da zaostaje za bilo kojom literaturom u svijetu. Onda se dogodio ”povratak u budućnost“, a mi Crnogorci smo se, na kraju tog procesa, obreli u jeziku kojim govori nekoliko stotina hiljada govornika. Nastavkom cjepkanja, vjerovatno ćemo dobiti cetinjsku, vasojevićku, paštrovsku, grbaljsku, sandžačku i druge ”identitetske“ samobitnosti. Sasvim je izvjesno da ćemo trpjeti i ekonomski i kulturološki.

Ovo o čemu govorim ne znači da se treba odreći identitetskih posebnosti, naprotiv. Posebnosti treba čuvati, jer one u stvaralačkoj radionici često znače put ka univerzalnoj estetskoj vrijednosti (primjer su filmovi Živka Nikolića). Međutim, u isto vrijeme treba tražiti i ono što nas povezuje i uvećava kvalitet postignuća zahvaljujući tome što sebi postavljamo više standarde.

Rješenje u oblasti literature se možda moglo potražiti u primjeru hispano-američke književnosti, koja, iako obuhvata brojne nacionalne književnosti, nastupa kao jedinstvena pojava. Naravno, nismo mi u Crnoj Gori krivi zbog sveopšteg raspada jezičke politike, ali unutar naše zajednice, u kojoj idealno stopljeni traju svi naši jezici, mogao se nacionalni identitet i čuvati i unapređivati bez apsurdnog cjepkanja i izolacije na koju sebe na neki način osuđujemo.

Časlav Pejović:Podijeljenost Crne Gore na etničkoj osnovi je jedan od ozbiljnih tereta koje Crna Gora nosi i koji koče njen demokratski razvoj. Jedan od stavova koji se kroz dosadašnju diskusiju često pominjao jeste te da je ova podijeljenost Crne Gore u značajnoj mjeri posledica manipulacije onih koji imaju određene koristi od te podijeljenosti. Uzimajući u obzir obje postavke, prvu, da bi bilo dobro za Crnu Goru da nađe način da se podijeljenost ublaži, i drugu, da postoje oni kojima to nije u interesu, a tome dodajući treću, da treba raditi na rješavanju problema, a ne čekati da se sami od sebe riješe (ili da nam ih neko drugi rješava), moje pitanje je zamišljeno kao pokušaj traženja rješenja za ublazavanje ove podijeljenosti u postojećim okolnostima, u smislu da učesnici/ce ovog razgovora daju svoje predloge ili viđenje načina na koji se ova podijeljenost može ublaziti.* Ovo pitanje se može postaviti na više nivoa, ali ne bih da komplikujem – neka svako odgovori iz ugla koji mu/joj je najbliži.

*Pretpotstavka je da da prevazilazenje podijeljenosti nije realno, barem ne u bliskoj buducnosti, te sam zato upotrijebio glagol „ublaziti“.

BJ: Da bismo se borili protiv neprijatelja, moramo poznavati njegove tehnike i strategije, moramo znati koje oružje koristi, koji trenutak bira za napad i koje polje najviše pogoduje njegovoj „vojsci”. Međutim, pravljenje nereda na bojnom polju ni izdaleka nije tako svrsishodno kao pravljenja nereda u glavi, pa je pitanje manipulativnih tehnika u politici jedno od možda najvažnijih pitanja našeg informatičkog i mas-medijima definisanog svijeta.  U takvom svijetu je i manipulacija storitelingom, kao tehnikom komunikacije i kontrole moći, postao sveprisutna pojava, osobito zloćudna kada pogoduje podjelama i sukobima.

Zbog toga držim da je medijska pismenost temeljna vještina kada je u pitanju obrazovanje za demokratsko građanstvo i za prevazilaženje podjela koje koriste određenim centrima moći. Iako medijska pismenost postoji i u Crnoj Gori, kao izborni predmet u drugom i trećem razredu gimnazije, trebalo bi je proširiti na ukupnu učeničku populaciju, a kroz informalne oblike učenja na sve zainteresovane građane. Razumije se da manipulacija neće samim tim nestati, ali će svakako biti smanjen uticaj „do bola“ primitivnih i banalnih storitelinga kojima se Crna Gora „kaiša“ posljednjih dvadeset godina i u koje je nekim građanima potrebno da vjeruju kao nekad antičkim Grcima u mitove.

Jedan takav storiteling bila je nova kodifikacija jezika. Odjednom se stvorila priča o tome kako nismo smjeli govoriti svojim jezikom, kako su nas natjerali da ga se odreknemo, kako je sijaset lucidnih planera stajalo iza svakog napisanog retka, eda bi se kako zatro crnogorski jezik. Na tom je jeziku, međutim, sve vrijeme trajala i razvijala se nacionalno prepoznatljiva i estetski sublimna literarna tradicija. Kada sam u jeku ovih događanja „zapjenila“ zbog autizma u koji srljamo, zbog zatiranja čitalačkih i spisateljskih konvencija u eri koja više nije naklonjena knjizi, najednom sam se prisjetila da svojim ponašanjem zapravo potpomažem da se „priča zavrti“. Što više „goriva“ bacim u tu vatru, storiteling će biti uspješniji. Naći će plodno polje nacionalnih trauma, ponudiće kakav-takav odgovor za krizu smisla i ekonomskog nazadovanja, a publika će se pretvoriti u zamorčiće. Ukoliko bude dovoljno nas koji „pjenimo“, priča će baš da se vrti, uključujući sve više i više „pravednog gnijeva“ neistomišljenika.

Da li u takvim trenucima govoriti ili ćutati,  zapitala sam se, i još nisam načisto sa odgovorom. Opredijelila sam se za esej koji iz ugla naratoloških kategorija osvjetljava pogibeljan uticaj nove kodifikacije na pisanu književnost i za povremeni dijalog sa onima koji žele da razgovaraju argumentima. Između ostalih i za PCNEN.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply