Odumiranje države blagostanja

by | feb 12, 2012 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Milan GAVROVIĆ

Poslodavci su počeli zvučati kao pokvarena gramofonska ploča. Mora se mijenjati Zakon o radu! Mora se mijenjati… Mora se… Nije važno o čemu je riječ i što ih netko pita. Oni uvijek imaju istu temu i isti odgovor. Kako prevladati krizu? Tako da se olakša otpuštanje radnika. Kako popraviti rejting zemlje? Tako da se olakša… Kako zaustaviti rast nezaposlenosti? Tako da se… To posljednje čini se kao svojevrsni oksimoron. Bit će manje nezaposlenih ako se radnici lakše šalju na burzu?! Ali oni imaju spreman odgovor. Ako budemo lakše otpuštali, lakše ćemo i zapošljavati. Uvijek vjeran dio ekonomske struke tome je spremno dao i teoretsko objašnjenje s nazivom – flexicurity. Dakle, fleksibilna sigurnost.

Jedino radnici nikako ne shvaćaju kako to da sigurnost njihovog zaposlenja i prihoda može biti rastezljiva poput gume, a svi njihovi troškovi čvrsti i nepromjenjivi. Na primjer, zar istovremeno s fleksibilnim zaposlenjem ne bi morala postati fleksibilna i otplata kredita bankama, pa bi radniku koji izgubi posao prestala obveza otplate sve dok se ponovno ne zaposli? Ako sustav flexicurity povećava zaposlenost, kao što se tvrdi, onda bi on morao u istoj mjeri fleksibilno povećati i sigurnost otplate kredita bankama. Ali one to zbog nečeg ne shvaćaju, već se drže hipoteke kao pijan plota. Neki od beskućnika koji su se na sibirskoj anticikloni posljednjih dana smrzavali, pa i doslovno smrznuli širom Europe, izravne su žrtve tog bankarskog zaostajanja za ekonomskim novitetima.

Nezaposlenost stalno raste

Poslodavce ipak treba razumjeti. Njihova je logika čvrsta, a argumenti jaki. “Ako znate da sljedećeg mjeseca nećete imati dovoljno posla, onda biste se trebali moći riješiti viška zaposlenih, kao što biste, ako se poveća opseg posla, trebali moći brže i lakše zapošljavati”, objašnjava tako (u “Jutarnjem listu”) direktor Lipik glasa Danijel Zadjelović. Ako nema dovoljno posla, on neće kupovati ni nove strojeve ili sirovine. Zašto da za radnike vrijede neka druga pravila? Marx u “Kapitalu” kaže da takav odnos prema radniku “ne zavisi o volji pojedinog kapitaliste”. “Slobodna konkurencija”, objašnjava on, “čini da unutrašnji zakoni kapitalističke proizvodnje vrijede za pojedinog kapitalistu kao vanjski, prinudni zakon. (…) Stoga je kapital bezobziran…” Sumnjamo da je gospodin Zadjelović pretpostavio kako će upravo Karl Marx braniti njegovo okrutno izjednačavanje živih ljudi i njihovih obitelji s repromaterijalom i ostalim troškovima poslovanja.

Pritom nije riječ samo o tome da u krizi rigidni Zakon o radu tjera poduzetnike u stečaj, pa “na kraju nema posla ni za koga”, kako kaže jedan autor. Masa nezaposlenih, čiji broj stalno raste, znači još nešto. Da je ponuda na tržištu rada znatno veća od potražnje. Kad je tako, cijene moraju padati. To se ne odnosi samo na plaće, već i na uvjete rada i zapošljavanje. Zato su se poslodavci lako snašli, pa zapošljavaju radnike samo na određeno vrijeme. A i radno je vrijeme postalo vrlo rastezljiv pojam. Radi se koliko gazda traži. I to ne samo u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama. Stoljetno popravljanje uvjeta rada i skraćivanje radnog vremena, što se smatralo civilizacijskim dostignućem i rezultatom stogodišnje sindikalne borbe, potpuno je zaustavljeno. Sada rijeka teče u suprotnom pravcu.

Zapravo se s radnim vremenom i drugim pravima radnika dešava ono isto što se dogodilo s raspodjelom dohotka. U vrijeme ubrzanog tehnološkog razvoja, sve veća bogatstva stvaraju se sa sve manje živog rada. Ali to nije dovelo ni do smanjenja siromaštva ni do skraćenja radnog vremena. Sasvim suprotno, masivnom preraspodjelom u korist kapitala bogatstvo se  koncentriralo u malom broju ruku, dok istovremeno eksponencijalno raste broj siromašnih. I to čak i u najbogatijim zemljama svijeta. U Americi svaki treći stanovnik, što znači oko 100 milijuna ljudi, živi s prihodima koji se statistički smatraju ispod ili oko granice siromaštva. Istodobno, umjesto da se radno vrijeme skrati, ono se produžava, a i u mirovinu se odlazi sve kasnije. Rastuća nezaposlenost logična je i zakonita posljedica. Nije kriza dovela do 24 milijuna nezaposlenih, koliko ih sada ima samo u zemljama Europske unije. Ono što je stvorilo nezaposlenost, izazvalo je i krizu. Grabljenje profita izmaklo je svakoj kontroli, kako u financijama, tako i u društvenim odnosima.

Kapital izvan kontrole

Zašto se to dogodilo? Nije teško uočiti da promjene koincidiraju s padom Berlinskog zida, točnije s propadanjem sovjetskog bloka. Kontrola ponašanja kapitala uspostavljena je prvi put u Americi u vrijeme Rooseveltovog New Deala, kojim se on borio protiv velike krize 1930-ih godina prošlog stoljeća. Istovremeno, u velikom dijelu Europe kriza je omogućila uspostavljanje desničarskih, pa i fašističkih diktatura. Koliko god bile strašne, i one su bile neki oblik kontrole kapitala. Nakon svjetskog rata, ta se kontrola održavala zahvaljujući komunističkoj opasnosti. Pritom je bilo manje važno što je zapravo bila riječ o državnom kapitalizmu, koji je od komunističke ideje zadržao samo egalitarizam, ali egalitarizam u siromaštvu. I to je, međutim, davalo snagu sindikatima u zapadnim zemljama i uticalo na kapitalistički svijet da poštuje socijalni dijalog i čuva svoje temeljne demokratske zasade.

S nestankom prijetnje, sve je to poremećeno. Pobjednik u Hladnom ratu stekao je pravo na pljačku koja, za razliku od srednjovjekovne, nije bila ograničena na tri dana. To je dobrim dijelom predodredilo razvoj u dijelu bivših komunističkih, a sada tranzicijskih zemalja. Ali pljačka je, prvo stidljivo a onda sve bezočnije, započela i na vlastitom terenu. Lišen ruzveltovskih ograničenja kapitalizam je, kako bi to rekao stari Winston Churchill, ponovno pronašao svoju dušu. Ponavljanje duboke ekonomske krize postalo je samo pitanje vremena, a ubrzo je morala slijediti i društvena. “Mi imamo društvo u kome koncentracija bogatstva prijeti da naša demokracija bude to samo po imenu”, napisao je ovih dana jedan ugledni američki autor. Nije to, međutim, tek prijetnja za budućnost. Odmah nakon pada Berlinskog zida, započeo je prelazak u drugi i drukčiji intelektualni i moralni svemir. To je omogućilo da i najstarije demokracije postanu cinične prema svojim temeljnim zasadama. Sve se kupuje, a George W. Bush postao je američki predsjednik nakon eklatantne izborne prijevare.

Neizbježnost revolucije

Sve to, međutim, nije dovoljno da se stanje počne ozbiljnije mijenjati. Sasvim suprotno. Silni napori za spas eura zapravo su usmjereni na spašavanje plijena stečenog posljednjih desetljeća. Ne odustaje se ni od čega. Ni od produžavanja radnog vremena, ni od rezanja radničkih prava, ni od međunarodne prevare koja se kod nas zove drugi mirovinski stup, ni od povećavanja broja godina potrebnih za mirovinu i, naravno, ni od jednog centa stečenog “derivatima i novim financijskim proizvodima”. Jedini pravi glas protiv čuje se na ulicama, od New Yorka do Ljubljane i Maribora. Neki spominju i mogućnost revolucije, zbog čega ćemo završiti jednim citatom:

“Privilegirani ljudi uvijek radije riskiraju da potpuno propadnu nego da se odreknu makar najmanjeg dijela materijalne strane svog privilegiranog položaja. Nema sumnja da je tome jedan od uzroka duhovna kratkovidnost, koju često nazivamo glupošću, ali nije samo to posrijedi. Povlašteni smatraju da su njihovi privilegiji, ma kako se to drugima činilo apsurdno, zapravo njihovo temeljno, sveto, uzvišeno, bogomdano pravo. Osjetljivost siromašnih prema nepravdama koje ih pogađaju beznačajna je u usporedbi s osjetljivošću bogatih na ‘nepravdu’ koju netko njima nanese ili pokuša nanijeti. Kad reforma provedena s vrha postane neostvarljiva, revolucija provedena s dna postaje neizbježna.”

Suprotno onome što bi se moglo pomisliti, to nije napisao ni Marx niti netko od njegovih sljedbenika, već jedan od najvećih ekonomista 20. stoljeća, Amerikanac John Kenneth Galbraith.

Novossti

0 Comments

Submit a Comment