Piše: boltek

Nikada nisam bio zloguk prorok ili pesimist. Stvari ne gledam kao ekonomski ekspert (što i nisam) već kao jedan običan čovjek koji već 30 godina pomno prati politička i ekonomska zbivanja. Uvijek i u svakoj situaciji kako privatnoj tako i u drugima, nastojao sam pronaći svjetlo na kraju tunela. Pokušavajući shvatiti model kapitalističke ekonomije kakav danas imamo,nije bilo nimalo jednostavno. Gotovo poput većine zemalja u svijetu koja se nalazi pred ekonomskim slomom slijedimo isti model Što više među njima su do sada vodeće svjetske ekonomije. Koliko sam uspio shvatiti pojam „suvremena ekonomija „ zapravo je obična monetarna prijevara koja se prikriva maskom slobodnog tržišta. Pohlepa za što bržom zaradom često banke i poduzetnike dovodi u situaciju da uđu u tako zvanu Ponzijevu shemu ili piramidu. Kapitalizam nije Ponzijeva piramida ali na kraju doživi isti kraj. I Ponzijeva piramida i ekonomija koja živi na kreditima moraju neprestance rasti u suprotnome im prijeti isti kraj. To se dogodilo s investicijskim fondom Brenarda Mandoffa kralja Wall Streeta. Banke i bankari nikada ne bi uspjeli bez pomoći politike. Prilika nam je to vidjeti na primjeru SAD gdje je vlada najprije zaštitila banke, a bankari uzvraćaju sa neograničenom kreditnom podrškom tjerajući ne samo sadašnju generaciju već i buduće generacije beskrajni kružni tok kreditnih obveza. I tako usred najvećih kriza bankari su jedini koji dobro zarađuju. To isto se sada događa u EU.

Nikada neću zaboraviti svojih prvih sto dionica koje sam dobio. Nas 90 % u firmi nismo znali što s njima činiti. Neki su ih prodali za tisuću maraka. Oni koji su nešto znali, posudili su novac i kupovali dionice po toj smiješnoj cijeni. Kasnije nas je firma zadužila za još pedeset dionica koje smo morali mjesečno otplaćivati. Tko je naklon godine dana odlučio prodati te dionice moga ih je prodati samo firmi, ( ili pojedincima u firmi ). I danas nakon deset godina proučavanja ne mogu se oteti dojmu da su burze zapravo kasina ili kockarnice gdje željni brze zarade mogu uz malo sreće zaraditi ili uz određeno dozu povjerenja u „ brokereske eksperte jednostavno sve izgubiti.

Gledajući svojim laičkim očima i drugi stup mirovinskog osiguranja podsjeća me na jednu vrstu Ponzijeve sheme.

Svi znam koliki je rast našeg gospodarstva. Rezanjem i kresanjem troškova države može se nešto polučiti ali nedovoljno za izlaz iz krize.

Da bi mogle opstati kapitalističke ekonomije moraju stalno rasti. Onog trenutka kada prestanu rasti nisu više u stanju plaćati glavnicu ni kamate a rezultat toga je krah. Rast političkih ekonomija na kreditima koji zamjenjuju novac onaj pravi utemeljen na štednji pretvara se u sve veći neprestano rastući dug.

Gdje smo mi. Do sada smo poput većine zemalja ulazili u kredite bez stvarnog rasta ekonomije. Dug je rastao i rastao. Novac koji smo dobili odlazio je na otplatu dugova a ne na stvaranje novih profitabilnih subjekata. Čak i kada je HNB intervenirala radila je to po mome mišljenju na pogrešan način. Sanirala je banke kreditima s povoljnom kamatom, a ove bi davale kredite sa daleko većom kamatom. Bilo bi daleko pametnije da se taj novac direktno imputirao poslovnim proizvodnim subjektima sa održivim planovima i programima proizvodnje. Zaobilaženje banaka i davanje novaca tamo gdje se može pokrenuti proizvodnja mora biti jedan od osnovnih zadataka nove vlasti. Što se tiče državnih poduzeća tu mi situacija nikada nije bila jasna. Ukoliko država nije u stanju pametno i profitabilno voditi državne tvrtke, kako može voditi cijelu državu?

A gdje možemo uštedjeti da uspijemo proračun staviti u ekonomski dopuštene okvire?

Treba napraviti brzu analizu gdje su sve odlazila sredstva koja nisu polučila nikakav rezultat.

Koje subvencije su vreća bez dna a ne pomoć za oporavak. Koje su stavke u proračunima korištene samo za socijalni mir i prikupljanje glasačke mašinerije ( općine, gradovi županije)

Htjeli mi ne htjeli država (Vlada) ima moć nad gotovo 50% ekonomskih zbivanja u nas, i nema više nikakvog opravdanja nad događanjima u ekonomiji. Socijala i mirovine ne smiju se dirati. I neće ih dirati. Velika je mogućnost revitalizacije nedavno zatvorenih, željezara, KIO, Kamensko i ostale fabrike, ako se novac usmjeri iz neplodnih, jalovih investicija u održive poslovne subjekte.

Ukoliko se nastavi sa kapitalizmom čija ekonomija počiva na kreditima, brzo će uslijediti rušenje istog, i doživjet će krah poput Ponzijeve piramide.

U posljednje vrijeme sve veći interes pobuđuje Austrijska ekonomska škola.

Razlog je jednostavan; dok su argumenti austrijske škole služili istini, argumenti ovih drugih služili su moći. Ono što razumije samo posvećena manjina jest da današnja tržišta nisu slobodna. Vjerovanje u slobodu tržišta nema ništa zajedničkog s realnošću; intervencije vlada na današnjim tržištima nisu ništa manje od intervencija u djelovanju nekadašnjih ‘tržišta’ u komunizmu. Razlika je samo u metodama i njihovoj rafiniranosti.

Manipulacije cijenom zlata, intervencije na tržištima valuta, podizanje i spuštanje kamatnih stopa, promjene poreznih stopa kako bi se poticalo ili smanjivalo ekonomsku aktivnost su manifestacije uplitanja u slobodu tržišta. U usporedbi s komunističkim tržištima kapitalistička tržišta doimaju se slobodnima; u stvari, kapitalizam je u cjelosti ‘namještena igra’.

Ovo je samo moje osobno viđenje i molim za razumijevanje jer nisam profesinalni ekonomist.

Pollitika