Piše: Arun GUPTA

Ono što se sada zbiva na Vol stritu je istinski značajno. Više od 10 dana, u svetilištu velike katedrale kapitalizma, dio teritorije je oslobođen od finansijskih gospodara i njihove policije.

Oni stvaraju jedinstvenu mogućnost da se tok istorije okrene prema tradiciji drugih velikih mirnih zauzimanja prostora od strane štrajkača iz 1930. koji su sjedjeli do protesta protiv diskriminacije iz 1960-tih, pa sve do aktuelnih demokratskih ustanaka diljem arapskog svijeta i Evrope.

Dok raste ‘okupacija Vol strita’, potrebna je bezrezerva privrženost svih koji su navijali za Egipćane na trgu Tahrir, govoreći. ”Svi smo mi Viskonsin”, kao i solidarisanje sa Grcima i Špancima. Ovo je trenutak za svakoga  ko je ostao bez posla, doma ili zdravstvenog osiguranja ili misli da nema budućnosti.

Naš sistem je pukao na svim nivoima. Više od 25 miliona Amerikanaca je bez posla. Više od 50 miliona njih živi bez zdravstvenog osiguranja, a ako hoćemo da realno procjenjujemo možda  se 100 miliona Amerikanaca valja u blatu siromaštva. Ipak, debele mačke nastavljaju da dobijaju poreske olakšice i žanju milijarde, dok se političari takmiče da svakoga od nas pritegnu šrafom štednje.

U nekom momentu broj ljudi koji budu zauzeli Vol strit – bilo da je to pet hiljada, deset hiljada ili pedeset hiljada – natjeraće vlasti da ponude ustupke. Niko ne može reći koliko će ljudi biti potrebno ili kako će se stvari tačno promijeniti, ali postoji stvarni potencijal za zaobilaženje korumpiranog političkog procesa i početka stvaranja društva zasnovanog na ljudskim potrebama, a ne na profitima hedž fondova.

Uostalom, ko je mogao prije godinu dana da zamisli da će Tunižani i Egipćani da svrgnu svoje diktatore.

U Parku slobode (Liberty Park), nervnom centru ‘okupacije’, više od hiljadu ljudi se skuplja svakoga dana da raspravljaju, diskutuju i da se organizuju šta da čine u vezi sa našim propalim sistemom koji omogućava da 400 najbogatijih Amerikanaca na vrhu zgrću više bogatstva nego 180 miliona Amerikanaca na dnu.

Zadivljujuće je da je ovaj samoorganizovani festival demokratije proklijao na teritoriji majstora svemira, ljudi po čijim notama sviraju obje političke partije i mediji. Njujorška policija, koja je rasporedila stotine svojih ljudi da bi okružila i zaplašila protestante, sposobna je da uhapsi svakoga i očisti Park slobode za nekoliko minuta. Ali oni to ne čine, što je takođe zadivljujuće.

To je zato što prijeteće mirne grupe na javnom trgu koje zahtijevaju stvarnu demokratiju – ekonomsku a ne samo političku – podsjećaju svijet krhkih autokrata koji se brutralno odnose prema svojim ljudima da bi mogli biti očišćeni od Arapskog proljeća. A državi se nasilje već osvetilo. Nakon što je policija napala protestante u subotnje popodne, gomile su se povećale a medijsko interesovanje poraslo.

Okupacija Vol strita je već uspjela da otkrije bankrot dominantnih sila – ekonomske, političke, medijske i bezbjednosnih snaga. Oni nemaju ništa pozitivno da ponude ljudima, niti su ikada to uradili za Globalni Jug, osim svoje potrage za beskrajnom dobiti koja znači produbljivanje bijede sa hiljadama rezova štednje.

Čak su i njihova rješenja samo okrutne šale. Oni nam govore da bi Buffett Rule (Plan predsjednika Obame o većem oporezivanju bogatih) rasporedio bol tako što bi se izjednačilo žrtvovanje potrkovlja i limenke kavijara, kako ispada na osnovu predloga o povećanju poreza. U međuvremenu, ostatak nas će morati da žrtvuje zdravstveno osiguranje, hranu, obrazovanje, stanovanje, poslove, a možda čak i sopstvene živote da bi bio zadovoljen svirepi apetit kapitala.

To je razlog zašto se sve više i više ljudi pridružuje okupaciji Vol strita. Oni mogu da vam kažu nešto o kućama bez kojih su ostali, o mjesecima tokom koji ih melje nezaposlenost, minimalnim zaradama, poslovima koji ne nude napredovanje, zapanjujućim studentskim dugovnim opterećenjima, ili nastojanjima da se živi bez pristojne zdravstvene zaštite. To je cijela generacija Amerikanaca bez perspektive, ali kojoj su rekli da vjeruje u sistem koji samo može da ponudi Ples sa zvijezdama i papar sprej u lice.

Ipak, protiv sam svakog opisa generacije  koja je ismijavana kao narcisoidna i beznadna, jer oni zahtijevaju bolju budućnost za sve nas.

To je razlog zašto treba da im se pridružimo. Ne samo da ih lajkujemo na Fejsbuku, potpisujemo peticije na change.org ili razmjenjujemo fotografije sa protesta na društvenim mrežama, nego da i sami siđemo dolje.

Ovdje postoji veliki potencijal. Sigurno, daleko je to od pokliča sa kairskog trga Tahrir ili, čak, Viskonsina. Ali postoji jezgro revolta koji može da prodrma američke vladajuće strukture kao što je to učinjeno u arapskom svijetu.

Umjesto što je tamo svakoga dana hiljada do dvije ljudu, potrebno je da ih bude desetine hiljada koji protestuju protiv debelih mačaka koje voze Bentley i piju flaše šampanjca od hiljadu dolara i plaćaju to novcem koji su opljačkali zahvaljujući finansijskoj krizi i špekulacijama dok Amerikanci bukvalno umiru na ulicama.

Budimo pošteni, prizor u Parku slobode izgleda neogranizovano i haotično. Ali to je takođe laboratorija mogućnosti, i to je ljepota demokratije. Kao suprotnost našem jednoobraznom svijetu, gdje se politički život ustalasa svake četvrte godine, gdje je društveni život sveden na potrošnju, a ekonomski na sramežljiva odstupanja, okupacija Vol strita stvara političku kulturu ideja, izražavanja i umjetnosti.

Iako većina ljudi podržava okupaciju, oni se kolebaju da se u potpunosti pridruže i brzi su da kritikuju. Jasno je da najveća prepreka stvaranju moćnog pokreta nijesu politika i kapital – to je naš sopstveni cinizam i beznadežnost.

Možda je njihove poglede obojio članak u Njujork tajmsu koji je ismijavao protestante kao ljude koji žele ‘pantomimičarski napredak’ i njihove namjere kao ‘Puškaranja za Vol strit sa pogrešnim ciljem’. Većina kritika se svodi na ‘nedostatak jasnih poruka’.

Ali šta je u tome pogrešno? U potpunosti formiran pokret ne niče iz zemlje. On mora biti stvoren. Ko može da kaže šta tačno treba da se uradi? Mi ne govorimo o obaranju diktatora; iako neki vele da mi želimo da srušimo diktaturu kapitala.

Postoji obilje  sofisticiranih ideja: kraj korporativne individualnosti; uvođenje instituta oporezivanja (Tobin Tax) berzanskog trgovanja akcijama i valutama; nacionalizacija banaka; podruštvljavanja medicine; poslovi koje u potpunosti plaća vlada i izvorni kejnzijanski stimulans; podizanje zabrane sa radničkog udruživanja; omogućavanje gradovima da oduzete kuće pretvore u javne stanove; izgradnja infrastrukture za zelenu energiju.

No, kako možemo da postignemo široku saglasnost oko bilo čega pomenutog? Ako bi protestanti na trg dolazili sa unaprijed određenim kompletom zahtjeva, to bi samo ograničavalo njihove mogućnosti. Oni bi ili bili odbačeni  – što se desilo sa idejama o podruštvljavanju medicine i nacionalizaciji banaka – ili ako bi oni prihvatili slabašne zahtjeve poput Buffett Rule, njihovi napori bi od strane propalog političkog sistema odmah bili apsorbovani i time bi pokret bio podriven.

To je razlog da stvaranje pokreta mora ići ruku pod ruku sa zajedničkom borbom, raspravama i radikalnom demokratijom. Tako ćemo kreirati istinska rješenja koja će imati legitimitet. Upravo se to dešava na Vol stritu.

Sada postoji bezbroj zamjerki koje se mogu uputiti. Ali ako se usredsrijedimo na mogućnosti, i uklonimo našu beznadežnost, našu kolebljivost i naš cinizam, i zajedno dođemo na Vol strit sa krtitičkim mišljenjem, idejama i solidarnošću, mi možemo promijeniti svijet.

Koliko ste puta u životu imali priliku da vidite kako se stvara istorija, da aktivno učestvujete u izgradnji boljeg društva, da ste zajedno sa hiljadama ljudi tamo gdje je istinska demokratija realnost a ne fantazija?

Predugo su naši umovi bili okovani strahom, podjelama i nemoći. Jedina stvar koje se elita najviše boji je veliko buđenje. Taj dan je ovdje. Zajedno ga možemo osvojiti.

Arun Gupta is urednik The Indypendent.

Prevod PCNEN

No Logo