Karijerni diplomat  Darko Šilović ući će u povijest kao posljednji jugoslovenski veleposlanik pri UN-u. Iako ga je Slobodan Milošević nastojao maknuti s te pozicije jer Šilović nije htio surađivati u njegovoj viziji nove Jugoslavije, glavni tajnik UN-a Perez de Quellar tada je samo Hrvata Šilovića smatrao priznatim predstavnikom zemlje koja će uskoro prestati postojati.

Milošević ga je, kako bi dobio potporu Vijeća sigurnosti i zapadnih sila u svojim bolesnim nakanama, i poslije pokušao pridobiti na svoju stranu, ali veleposlanik je odbio njegove naloge. Milošević je, kažu, zbog toga gubio živce jer je većina jugoslavenske misije pri UN-u bila na njegovoj strani, ali je čovjek koji je u ime Jugoslavije donosio odluke i izvještavao predsjednike država u svijetu i druge veleposlanike o stanju u Jugoslaviji odbio kleknuti.

Čak i nakon raspada Jugoslavije odbio je predati svoju elitnu veleposlaničku rezidenciju na Manhattanu Srbiji i Crnoj Gori (SRJ) na upravljanje − dvije republike smatrale su da su one jedine sljednice bivše Jugoslavije. Također, nakon što je Šilović uvidio da Tuđman s Miloševićem, kaže, dijeli Bosnu, a HDZ pustoši Hrvatsku kriminalnom privatizacijom, okrenuo je leđa i toj stranci. No, Hrvatskoj je Šilović bio i te kako važan i jedan je od zaslužnih za stopiranje Miloševićevih apetita.

Šilović je stavio i potpis na slanje plavih kaciga u našu zemlju. Kontroverzni i bahati predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović u svojim je zapisima tvrdio da se “nikako ne mogu riješiti Hrvata Šilovića” koji, što Joviću nije bilo jasno, umjesto da sluša upute iz Beograda, samo pruža otpor i brojnim se telegramima nateže s vlašću u jugoslavenskoj metropoli. O svemu tome Šilović, nakon što je prije 20 godina dao ostavku na svoju dužnost, govori u intervjuu za “Spektar”.

Zadnji ste stalni predstavnik Jugoslavije u UN-u. Možete li opisati posljednje dane na toj poziciji: kakvi su bili pritisci, što vam je osobito ostalo u sjećanju iz tog razdoblja?

− Postao sam stalni predstavnik kad su već bili posljednji dani Jugoslavije. Došao sam u New York 15. rujna 1990. Na zadnjem kolegiju kod saveznog sekretara, tj. ministra vanjskih poslova, Budimira Lončara, nakon mojeg izlaganja i diskusije o mojem budućem poslu, u oproštajnom sam dijelu neslužbenog razgovora, uz čašicu viskija, rekao tadašnjim kolegama, od kojih su već mnogi bili na Miloševićevoj strani, da ne vjerujem da ću se ikada vratiti u ovu zemlju − Jugoslaviju − kakva je sada ili nekad bila. I moja žena Daša slično je zapisala u svoj dnevnik dok je letjela za NY.

Što je Milošević konkretno htio od vas?

− Pritisci su tek tada počeli. Milošević i tadašnje Predsjedništvo SFRJ, kojim je on de facto vladao i upravljao, htjeli su da se misija pri UN-u, znači i ja osobno, zauzmemo za to da ih ta organizacija podrži u njihovim težnjama da zavladaju Jugoslavijom, ili barem njezinim najvećim dijelom. Ja sam bio protiv toga od dana kad je Milošević boljševičkim udarom srušio Stambolića i preuzeo vlast u Srbiji, jer sam shvatio da je to opasno za cijelu Jugoslaviju.

To je vrijeme bilo strašno. Ostao sam na toj poziciji do dana kad je konačno donesena odluka o slanju mirovne misije UN-a u Hrvatsku (ožujak 1992.) jer, stjecajem okolnosti, bez mene to ne bi bilo moguće. Naime, mirovna misija ne može biti upućena u neku zemlju ako ona to ne zahtijeva i ne prihvaća, a ja sam u to vrijeme u UN-u bio prihvaćen i smatran jedinim službenim predstavnikom bivše Jugoslavije. Predsjedništvo je u to vrijeme već bilo podijeljeno i svijet nije priznavao “četvorku” na strani Miloševića kao predstavnika države.

Tadašnji premijer Ante Marković hrabro je i demonstrativno dao ostavku. Ja sam ostao taj bez kojega odluku o slanju mirovne misije nije bilo moguće donijeti. To su mi rekli svi stalni i ostali članovi Vijeća sigurnosti, kao i tadašnji stalni predstavnik glavnog tajnika UN-a za Jugoslaviju Cyrus Vance, te sam glavni tajnik Perez de Quellar. Slanje misije u Hrvatsku tada je bilo pitanje opstanka. Zato sam izdržao tako dugo.

Susreli ste se i s Tuđmanom. Kako to da vam Hrvatska, čiji ste državljanin i čijoj ste neovisnosti pomogli, nije pružila ruku?

Da, jedan put susreo sam se s Tuđmanom. Prije odlaska u NY zvao me je njegov tadašnji tajnik Hrvoje Šarinić, s kojim sam se poznavao iz djetinjstva sa Sušaka, a zajedno smo i trenirali plivanje i vaterpolo u klubu “Primorje”. Hrvoje me je pitao bih li bio tako ljubazan da dođem do Tuđmana, koji je tada, nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i pobjede HDZ-a, bio predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske.

Naravno da sam došao, razgovarali smo 20-ak minuta, teme nisu bile političke. Mislim da je htio ocijeniti može li imati povjerenja u mene. Tuđman se tu razočarao. Razumljivo: politički se ne slažem s načinom na koji je Tuđman vodio Hrvatsku, pregovarao s Miloševićem o podjeli Bosne, uveo pljačku kroz tzv. privatizaciju, protjerao Srbe i ostavio iza sebe tragove koji vode sve do današnjih istraga o crnim fondovima, Sanaderu…

Što je bilo nakon vašeg odlaska s mjesta veleposlanika?

– I zbog te moje uloge u tim teškim vremenima, koju je međunarodna zajednica cijenila, u UN-u su mi omogućili da radim za tu organizaciju u New Yorku i na raznim stranama svijeta. To nam je omogućilo da preživimo.

Zašto se niste zaposlili u našem Ministarstvu vanjskih poslova?

− Nudili su mi, Šarinić me je zvao, ali odmah sam odbio.

Zašto?

− Zato što sam bio za Hrvatsku, ali nisam bio za način na koji je HDZ stvarao državu. Pogledajte sva ta silna poduzeća koja su propala, taj lopovluk i privatizaciju kojom su tisuće ostale bez posla, a šačica se obogatila na nesreći mnogih. Da sam bio za takav način stvaranja države, išao bih protiv sebe.

Kako ste surađivali s Budimirom Lončarom?

− S Lončarom sam nekada bio vrlo blizak. U posljednjih dvadesetak godina potpuno smo se razišli.

Zašto?

− Moglo bi se o tome puno govoriti. Karakterno se nismo složili. Kad je bio ministar vanjskih poslova, čuvao je svoju poziciju, a trebao je demonstrativno dati ostavku, baš kao što je to časno učinio premijer Marković. Lončar je, po mojem uvjerenju, više mislio o svojoj poziciji nego o budućnosti naroda bivše Jugoslavije.

Prije nekoliko dana New York Post objavio je da se republike bivše Jugoslavije bore za veliki stan od 215 kvadrata koji je bio u vlasništvu Jugoslavije, a danas vrijedi oko 20 milijuna dolara.

− Tada me je Beograd pokušao smijeniti, ali nije mogao − njih nitko međunarodno nije priznavao. U to vrijeme postavilo se i pitanje što da učinimo s tim golemim stanom. Usput rečeno, taj stan ima više od 400 četvornih metara, a ne 215, kako piše “Post”, a u luksuznoj zgradi radi tridesetak ljudi − od portira, osiguranja, čistoće, osoba koje vas dočekaju u liftu, i sve to 24 sata na dan.

Nije dolazilo u obzir da tu rezidenciju, nakon što sam dao ostavku na dužnost stalnog predstavnika tada već bivše Jugoslavije, ostavim sljedećem stalnom predstavniku kojega je još uvijek imenovao Beograd. A formalno je stan bio na moje ime. Tada se održavala konferencija o Jugoslaviji u organizaciji Europske unije, kojom je predsjedao čuveni lord Carrington.

U dogovoru s mojom suprugom i s poznatim sociologom, povjesničarom i socijalistom Bogdanom Denićem, poslali smo pismo Carringtonu i kopije svim tadašnjim republikama bivše SFRJ, kojim smo ga obavijestili da postoji ta nekretnina na Park Aveniji br. 730 u NY i da ga molimo da je uključi u popis stvari koje se dijele nakon raspada zemlje.

Odgovorio mi je vrlo ljubazno i potvrdio da prihvaća moj zahtjev. Srbija je poslije toga tužila mene u NY, ali sud je odlučio da je to političko pitanje i, na moju sreću, odbacio tužbu.

Milošević vam se zbog tog otpora osvetio?

− Meni je u međuvremenu Miloševićevo pravosuđe oduzelo stan u Beogradu, koji mi je vraćen kad je Đinđić postao predsjednik vlade, najviše zahvaljujući tadašnjem ministru vanjskih poslova Srbije Goranu Svilanoviću. Ali sve je to bio hod po mukama.

Kakva su vaša današnja razmišljanja o Stjepanu Mesiću i njegovu nasljedniku Ivi Josipoviću?

− Mesić mi gotovo imponira. Od vatrenog HDZ-ovca na početku, danas je jedan od rijetkih političara u Hrvatskoj koji, oprostite mi na izrazu, imaju muda kazati neke stvari. Na primjer, o fašizmu i antifašizmu. Svaka čast. Josipović, nadam se, neće popustiti u imenovanju novih 15 HDZ-ovih veleposlanika dva mjeseca prije izbora. Inače, nekako mi djeluje nedorečeno.

Uz američku, britansku i sovjetsku, govorili su diplomati iz SAD-a prije više desetljeća, jugoslavenska diplomacija bila je ”najjača” na svijetu.

− Ranih 80-ih, dok sam bio zamjenik stalnog predstavnika SFRJ pri UN-u, nezavisne institucije ocijenile su da je Jugoslavija bila među pet najutjecajnijih zemalja u Ujedinjenim narodima. Jugoslavija je to bila zahvaljujući politici nesvrstanosti i svojoj ulozi u tom pokretu.

Desetljećima su dva vojna bloka de facto blokirala jedan drugoga, a nesvrstani, koji su imali većinu, uspijevali su progurati razne inicijative kroz Glavnu skupštinu UN-a. A Jugoslavija ih je predvodila. Naš je vitalni interes bio da tražimo kompromis, iako smo se otvoreno i izravno suprotstavljali vojnim i drugim akcijama.

Kakvo je stanje danas i kakve su, prema vašem mišljenju, diplomacije republika bivše države?

− Diplomacija republika bivše države nisu ni blizu tome. Ta su vremena prošla, stvari su se promijenile, to su sve male, neprimjetne države, neke još uvijek u sukobima i neriješenog statusa, čijim se političarima i vojskovođama sudi pred specijalnim sudom koji su osnovali baš ti Ujedinjeni narodi.

U čemu griješi, ako griješi, današnja hrvatska diplomacija?

− Meni se čini da griješi u mnogočemu, prije svega u tome što postoji mišljenje da smo mi važna zemlja. A i izbor ljudi koji rade u diplomaciji pogrešan je. Od 20 godina hrvatske samostalnosti, 16 godina na vlasti je HDZ i u principu je sav diplomatski kadar HDZ-ov.

Što mislite o priznanju Palestine i kako bi se naša država trebala pozicionirati?

− Mislim da je Palestinu već davno trebalo priznati. Da je bilo tako, ne bi bilo Hamasa. Ali ne vjerujem da Hrvatska ima snage i hrabrosti izjasniti se za to. Vjerojatno ćemo se “izvući” od glasanja u Općoj skupštini UN-a jer će SAD staviti veto u Vijeću sigurnosti.

Hrvatski su mediji, nakon što ih je objavio WikiLekas, objavili depeše iz veleposlanstva u Zagrebu iz kojih je vidljivo da su u veleposlanstvu SAD-a često bili i hrvatski dužnosnici. Je li uobičajena praksa da policijski službenici, dužnosnici, razgovaraju s osobljem veleposlanstva o konkretnim slučajevima?

− Normalno je da se takvi razgovori vode sa stranim diplomatima, posebno s predstavnicima najutjecajnije zemlje na svijetu. Malo zbunjuje kad se to neočekivano odjednom pojavi u javnosti, ali ono što sam ja pročitao nije bilo odavanje državnih tajni, nego više priznavanje počinjenih grijeha.

Govori se da je SAD trenutno najveći hrvatski saveznik, posebice Hillary Clinton koja je, otkriva WikiLeaks, zaprijetila Slovencima da neće dobro proći ako i dalje budu blokirali naš ulazak u EU. Vaš komentar?

− Ne mislim tako. SAD ima većih problema i važnijih poslova nego što je to Hrvatska. Naš je glavni saveznik i perspektiva Europska unija.

Kako je živjeti u New Yorku?

− Uzbudljivo. New York je centar svijeta. Grad koji se stalno mijenja, i to u principu nabolje. Ali meni je toga već dosta. Ukupno sam više od 25 godina svojeg života tamo proveo, i to na Manhattanu, znači u centru centra. A nisam tamo otišao da postanem Amerikanac, nego je to zbog okolnosti postalo jedino rješenje: u Hrvatskoj sam od službenih vlasti bio smatran izdajnikom, a u Srbiji neprijateljem. Uskoro ćemo se vratiti, a i inače dolazimo povremeno svake godine.

——————————–

“Zabrinut sam”

“Danas me najviše zanima i zabrinjava što će biti s Hrvatskom. Hoćemo li se izvući iz krize? Hoće li sljedeći izbori nešto drastično promijeniti? Promjena se nije dogodila ni kad je Račan dobio izbore”, rekao je Šilović na kraju razgovora.

Diplomat 30 godina

Šilović je rođen 1934. godine u Zagrebu, u dugogodišnjem je braku sa suprugom Dašom. Dio obitelji mu živi i radi u Americi, povremeno dolazi u Hrvatsku, poglavito na zagrebački Ribnjak, ali i na Korčulu te u riječki Sušak, odakle mu je obitelj rodom.

Bio je 30 godina u diplomatskoj službi Jugoslavije − najprije zamjenik stalnog predstavnika u UN-u, a u najteže vrijeme, pri raspadu Jugoslavije, bio je i stalni predstavnik koji je u UN-u posljednji predstavljao bivšu državu, te je osujetio brojne Miloševićeve planove o međunarodnom priznanju njegovih vizija “nove” Jugoslavije.

Amerikanci nemaju pojma gdje je Hrvatska

Kako Amerikanci danas percipiraju Hrvatsku?

− Prosječni Amerikanac ne zna ni što je Hrvatska ni gdje je.

Saša Jadrijević Tomas

Slobodna Dalmacija