Piše: Veli Jože – Uto
Indijska fizičarka i stručnjakinja za pitanja očuvanja okoliša i života na Zemlji, Dr. Vandana Shiva, u studenom je prošle godine osvojila Sydney nagradu za mir za svoje zalaganje za socijalnu pravdu. Pedesetsedmogodišnja filozofkinja i aktivistica svjetski je priznata zbog svog rada na osnaživanju žena u zemljama u razvoju, zagovaranju ljudskih prava malih poljoprivrednih zajednica, te na znanstvenoj analizi održivosti okoliša.
Razlog zašto vas želim upoznati sa ovom briljantnom ženom jest što sam u svojim pokušajima da shvatim smisao svih ovih diskursa ne samo na Pollitici, već i na ulici, razvila misao koja me kao pojedinku, još k tome i ženu(:-)), odvela tako daleko, možda do utopije o drugačijem društvu. Društvu koje se neće temeljiti na ekonomiji i stvaranju profita kojemu je danas podređen gotovo svaki trenutak našeg dragocjenog života (kad ne fizički, onda u mislima jer stresa se teško oslobađamo), već društvu u kojemu će stvaranje i tehnološki napredak biti u službi čovjeka i čovječnosti. Pitanje opstanka života na planeti, ljudske slobode (od nametnutog hijerarhijsko-korporacijskog, dakle predatorskog mentalnog sklopa u svrhu profita) i demokracije – temeljna su pitanja današnjice. Sve ostalo (Jaca, Drivo, Josipović, ustaše, partizani, DR, proEU, antiEU…) su promašene teme. A promašene su iz jednostavnog razloga što ne zadiru u srž problema, već do povraćanja grebu po površini stvarajući nesnošljiv zvuk pokvarene ploče. DOSTA!!! Ja bih pitanje RH svela doslovce na jednu rečenicu: krvavo plaćeno podilaženje sistemu koji se počeo urušavati. Kapitalizam više nema kud, ne nudi rješenja. Civilizacija je pred kolapsom. Da li je možda vrijeme da razmislimo o tome tko smo i kamo idemo?
Ja nemam puno vremena za surfanje po internetu. Tražila sam prijevod govora Dr. Vandana Shivae prilikom dodjele Sydney nagrade za mir. Pronašla sam skraćenu verziju i to na engleskom i odlučila ju prevesti (pa se unaprijed ispričavam na nezgrapnosti u rečenicama). Mislim da je to diskurs na svjetskoj razini koji zadire u suštinu problema. A tada se već može govoriti i o rješenjima. Kompletan govor:
Prijevod teksta „Time to End War Against Earth" čiji original možete pročitati pod prvim hiperlinkom:
Vrijeme je da zaustavimo rat protiv Zemlje
Kada mislimo o ratovima današnjice, naše misli kreću se u pravcu Iraka i Afganistana. No, najveći rat današnjeg vremena je rat protiv planete. Korijeni toga rata nalaze se u ekonomiji koja ne poštuje ekološka i moralna ograničenja – ograničenja u nejednakosti, nepravdi, pohlepi, te ograničenja u ekonomskoj koncentraciji.
Šačice korporacija i moćnih zemalja nastoje kontrolirati zemaljske resurse pretvarajući planet u veletrgovački centar u kojemu je sve na prodaju. Oni žele prodavati naše vode, gene, stanice, organe, znanje, kulturu i budućnost.
Ratovi koji se vode u Afganistanu, Iraku i drugdje nisu samo "krvoprolića zbog nafte". Kako se budu razvijali, shvatit ćemo da se radi o krvoprolićima za hranu, gene i biološku raznolikost, te vodu.
Da se radi o ratničkom (agresorskom) mentalitetu kao podlozi vojno-industrijske poljoprivrede, vidljivo je iz imena herbicida tvrtke Monsanto – "Round-Up", "Machete", "Lasso". American Home Products, tvrtka koja se udružila s Monsantom, također herbicide naziva sličnim agresivnim imenima, uključujući"Pentagon" i "Squadron". To je jezik rata. Dok se održivost temelji isključivo na miru sa Zemljom.
Rat protiv Zemlje započinje u umu. Nasilne misli pretvaraju se u nasilna djela. Nasilne kategorije proizvode alate nasilja. I nigdje to nije tako oživotvoreno kao u metaforama i metodama na kojima se temelji industrijska, poljoprivredna i prehrambena proizvodnja. Tvornice koje su proizvodile otrove i eksplozive za ubijanje ljudi u ratu, pretvorene su u tvornice za poljoprivredno-kemijsku proizvodnju nakon rata.
Godina 1984. probudila me u vezi činjenice da je nešto užasno pogrešno u načinu proizvodnje hrane. Kroz nasilje spram prirode u Punjabu i katastrofe u Bhopalu, poljoprivreda je izgledala poput rata. Tada sam napisala „Nasilje zelene revolucije" i to je razlog zašto sam pokrenula Navdanya-u, pokret za poljoprivredu bez otrova i toksina.
Pesticidi, korišteni kao kemikalije u ratu, nisu pogodni za kontrolu štetnih nametnika. Genetički inženjering je trebao pružiti alternativu otrovnim kemikalijama. Umjesto toga, povećana je upotreba pesticida i herbicida što je potaknulo rat protiv seljaka.
Visoke cijene hrane i visoke cijene kemikalija uhvatile su poljoprivrednike u dužničku zamku – a dug ih je stjerao do samoubojstva. Prema službenim podacima, više od 200.000 indijskih seljaka je počinilo samoubojstvo u Indiji od 1997.
Život u miru sa Zemljom uvijek je moralni i ekološki imperativ. No, sada je to postao imperativ opstanka naše vrste.
Nasilje nad tlom, nad biološkom raznolikošću, nad vodom, nad atmosferom, nad farmama i farmerima vrši ratoborni prehrambeni sustav koji nije u stanju nahraniti narod. Jedna milijarda ljudi gladuje. Dvije milijarde pate od bolesti povezanih s hranom – pretilost, dijabetes, hipertenzija i karcinom.
Postoje tri razine nasilja uključene u neodrživi razvoj. Prva je nasilje nad Zemljom, što se odražava u obliku ekološke krize. Druga je nasilje protiv ljudi, što se odražava u obliku siromaštva, bijede i raseljavanja. Treća je nasilje rata i sukoba, kao i snažan hapački poriv za sredstvima u posjedu drugih zajednica i zemalja, a u svrhu udovoljavanja svojim neograničenim apetitima.
Kada je svaki aspekt života komercijaliziran, život postaje skuplji, a ljudi siromašniji, čak i ako zarađuju više od dolara dnevno. S druge strane, ljudi mogu prihoditi u materijalnom smislu, čak i u gospodarstvu bez novca, imaju li pristup obradivoj zemlji, posjeduju li plodna tla i čiste rijeke, njeguju li svoje bogate kulture, te budu li nositelji tradicije u proizvodnji prekrasnih domova, odjeće i ukusne hrane, te ukoliko je prisutna socijalna kohezija, solidarnost i duh zajednice.
Podizanje domene tržišta, te novca kao ljudske tvorevine – kapitala, na najvišu poziciju po pitanju principa organizacije društava na planeti, odnosno kao jedinu mjeru našeg blagostanja, dovela je do potkopavanja procesa koji održavaju i podržavaju život u prirodi i društvu.
Što smo financijski bogatiji, to smo ekološki i kulturno siromašniji. Porast bogatstva, mjeren u novcu, doveo je do rasta siromaštva na materijalnoj, kulturnoj, ekološkoj i duhovnoj razini.
Stvarna valuta života je život sam po sebi, pa kapitalističkom pogledu na stvari postavljam slijedeća pitanja: kako mi sebe vidimo u ovom svijetu? Čemu služe ljudi? Jesmo li samo proizvođači novca i izrabljivači prirodnih resursa? Ili možda imamo viši cilj, bolji kraj?
Vjerujem da nam pojam "zemaljske demokracije" omogućuje stvaranje vizije o živim demokracijama koje se temelje na unutrašnjim vrijednostima svih vrsta, svih naroda, svih kultura – kao jednostavne i ravnopravne podjele vitalnih resursa Zemlje, kao i dijeljenje odluke o korištenju istih.
Zemaljska demokracija štiti ekološke procese koji održavaju život i temeljna ljudska prava među kojima osnovu čine pravo na život, uključujući i pravo na vodu, hranu, zdravlje, obrazovanje, radno mjesto i egzistenciju.
Mi se moramo odlučiti. Hoćemo li poštivati zakone tržišta i korporacijske pohlepe ili Gaia zakone za održavanje ekosustava Zemlje i raznovrsnost njegova bića?
Ljudske potrebe za hranom i vodom mogu biti ispunjene samo ako je prirodna sposobnost pružanja hrane i vode zaštićena. Mrtva tla i mrtve rijeke ne mogu dati hranu i vodu.
Stoga, braneći prava Majke Zemlje, mi vodimo najvažniju bitku za ljudska prava i socijalnu pravdu. To je najširi mirovni pokret našeg vremena.
0 Comments