Moglo bi se naslutiti da su bili pripadnici različitih naroda. Ako je tako, onda su došli kao predstavnici ne jedne zemlje, nego drugog dijela svijeta s porukom da taj svijet svojim običajima, navikama i vjerom priznaje Isusa Krista

Piše: Dinko Pensa

Duhovna dimenzija kršćanskoga svijeta okrenuta je Kristu kao jedinstvu očitovanja ljudske i božanske naravi. Njegovo rođenje objaviše anđeli, a najsjajnija zvijezda dovela na poklonstvo tri mudraca pokazujući im put dugačak tisuće milja. Dođoše se pokloniti čovjeku utjelovljenja Božjeg, izrazu dobrote, pravednosti, otajstvu otkupljenja grijeha, svjetlosti osvjetljenja puta kojim je u svijet krenula nova vjera sina Božjega, Isusa Krista. Ta tri mudraca nazvaše kraljevima iako to nisu bili, ali dođoše s kraljevskim dostojanstvom, s raskošnom svitom pokloniti se čovjeku – Bogu.

Postati svecem u kršćanstvu najveća je čast. Oni su tom čašću počašćeni i tako ostali u svijesti kršćanske crkve za sva vremena.

Evanđelje po Mateju piše: »I kad se Isus rodi u Betlehemu u Judeji, u dane Heroda kralja dođu mudraci s Istoka u Jeruzalem govoreći, gdje je kralj židovski što se rodio, jer vidjesmo njegovu zvijezdu na Istoku i dođosmo da mu se poklonimo.« Krenuše u potragu i ugledaše zvijezdu koja se zaustavila nad štalicom. Uđoše i nađoše dijete s Marijom materom njegovom, padoše ničice i pokloniše mu se, pa počeše vaditi darove svoje. Nikada se nije saznalo otkuda su došli. Jedni misle da su se uputili iz Perzije, drugi da su Babilonci, treći pak da je njihova zemlja Arabija. Tvrdi se da su se bavili prirodnim znanostima, čemu se dodaje i to da su bili magi i jako pobožni. Dolazak triju kraljeva, njihovo poklonstvo kao i sve što se događalo s Kristom i oko njega izmiče dosegu razuma običnog čovjeka, pa se i o repatoj zvijezdi govori kao o čudesnoj pojavi koju može objasniti samo nadnaravni intelekt.

Shodno tomu misli se da su mudraci s Istoka uza sve svoje vrijednosti bili Duhom Svetim prosvijetljeni pa su u toj zvijezdi prepoznali zvijezdu Spasitelja. Darovi nose karakteristična obilježja i ukazuju na posebnu namjensku i štovateljsku vrijednost pa crkveni oci misle da su tamjan donijeli Isusu kao pravom Bogu, zato kao kralju, a mirtu (smirnu) kao pravom čovjeku.

Po darovima se vidi da ih nisu uzimali nasumce. Zlato daje nezamjenjivi sjaj na kraljevskim dvorovima, tamjan prodoran i ugodan miris čiji bijeli dim, kako kažu svećenici, nosi molitvu u nebesa, a čuveni miris mirte traje dugo pa su se tragovi tog mirisa našli i na Torinskom platnu. Tamjan se toliko cijenio da je egipatska kraljica Hatšepsut uputila ekspediciju u južnu Arabiju da joj donesu veću količinu ove čarobne i nekvarljive smole, a sve ovo cijenjeno blago s velikom svitom donijeli su djetetu rođenom u štalici mudraci s Istoka.

Po svim saznanjima, bili su zvjezdoznalci, a ako se vjeruje da je sve zapisano na zvijezdama, onda se otvaraju vrata njihove mudrosti. Njihov dolazak upadljivo simbolizira broj tri – tri kralja, tri dara. Prvo što kršćanskom svijetu pada na pamet je Sveto Trojstvo, ali rođenjem Isusovim nitko za to nije znao, osim ako se to moglo iščitati iz starozavjetnog proročanstva ili zvijezda, a Isus je Sin u trojstvu Otac, Sin i Duh Sveti. Možda su tu triodnu vrijednost ponijeli s istoka jer su tamo davno prije Krista stasale stare religije. U Vedama (koje datiraju iz 1400. god. pr. Kr.) spominje se trimurti što označava trooblično božanstvo, jedno koje ima tri oblika, jedan Bog u tri vida: Brahma (stvaranje), Višnu (održavanje) i Šiva (razaranje).

U Rgvedi opet su tri boga: Agni, Indra i Surja stavljeni su u vid tri božanska posrednika – vatru, zrak i sunce. U budizmu Tripitaka (zbornik svetih tekstova) znači – »Tri košare«. Triratna ili tri dragulja budističke tradicije su Buddha, dharma i sangha. Jesu li i ovi mudraci ugledavši zvijezdu vidjeli svu vrijednost i veličinu kojoj se treba pokloniti s triodnim simbolima, važnosti i značenja vedskih tekstova. Njihovo poklonstvo djetetu značilo je i poklon novoj vjeri.

O njima Ketrin Emerik u »Viđenjima blažene Ane« piše da je jednom od njih bilo ime Toekeno te da je imao lijepu žućkastu boju kože, drugi da se zvao Mensor tek malo smećkast, a treći potpuno smeđ po imenu Seir. U priči se navodi da su im praroditelji potjecali od Joba koji je nekoć živio na Kavkazu. Kroz naraštaje plemena su se mijenjala pa je i njihova boja kože postala različita. Imena o kojima piše Ketrin Emerik nitko ne spominje nakon što ih je krstio sv. Toma. Tada su dobili imena svaki prema svojoj naravi, a zvali su se Baltazar, Melkior i Gašpar. Ova imena nešto su značila. Tako Baltazar, kralj koji je donio zlato, na babilonskom znači »Bog uvijek pomaže kralju«. Ime Gašpara, koji je u svojoj torbi imao mirtu, na perzijskom znači »da nešto nadgleda«, a Melkior koji je došao s tamjanom na hebrejskom podsjeća na »kralja svjetlosti«. Po tome bi se moglo naslutiti da su bili pripadnici različitih naroda.

Ako je tako, onda su došli kao predstavnici ne jedne zemlje, nego drugog dijela svijeta s porukom da taj svijet svojim običajima, navikama i vjerom priznaje Isusa Krista. Legenda kaže da je od poklonstva do krštenja prošlo dosta vremena. Ne govori se o mjestu krštenja, ali se zna d je sv. Toma putujući došao čak do Indije. Danas se relikvije ovih triju svetaca čuvaju u Kölnu pod krovom najljepše europske katedrale u kojima se štuju Tri kralja. Na taj se dan u crkvama blagoslivlja voda kojom se škrope štale, voćnjaci, vinogradi, stoka i prostori u kojima žive kršćani, tako se daje na čuvanje sva imovina za sljedeću godinu.

Vjesnik