Savremeni muž svoja prava najbolje brani odabranim dostignućima tehnologije

Piše: Ozren Kebo

Ovo je trenutak istine. Otkrijmo karte, priznajmo sve što nas muči. Evo ja ću probiti led.

Jeste li znali da sam prvu mašinu za pranje suđa kupio još 1990. godine? Stvarno sam tad bio opasan. Umjesto da satima ketim nad sudoperom, šamarajući tanjure, džezve, fildžane, tacne, šerpe, tepsije i lonce, ja sam fino otišao u Visoko, ušao u magacin i s vrata rekao: "Dobar dan."

– Merhaba.

– Šta vam je ovo?

– Mašina za suđe.

– Radi li?

– Radi.

– Koliko košta?

– Milion i sedamsto.

– Odlično, dajte mi jednu u papir.

Od tada me nijedna džezva više nikad nije vidjela. E, svaka mi čast.

Shvatate li kako sam napredan intelektualac bio? Ja sam to čudo sebi kupio prije prvih demokratskih izbora, praktično još u socijalizmu. Tehnologija je tek ulazila u naše živote i samo je jedan oštrouman i strateški zagledan um mogao shvatiti o kakvom se grandioznom izumu radi. Ostali muškarci, koliko mogu da percipiram savremeni svijet, značaj tog otkrića počeli su polako da razumijevaju tek od 2007. godine pa naovamo. Skoro 40 godina poslije mene.

Sada sam u potrazi za inovativnim usisivačem, robotiziranom spravom koja sve radi sama i muž ne mora ni kurcem da mrdne. Dovoljno je samo da ga postavi nasred sobe i upre ono dugme na kojem piše PUSH (push eng. – usisavati; nema mi mržeg glagola). Sve ostalo uradi kompjuter: obiđe i savršeno usisa ćoškove, pređe cijeli tepih nježno kupeći prašinu i mačje dlake s njegove površine, čak se na neki misteriozni način zavuče i ispod prostirke i ko rukom pomete sve što se zavuklo. (Jer kada GINA prima radove, najveći joj je merak podići tepih i namjerno reći: "Vidim, ovdje ništa nisi tako.") A kada kompjuterizirani senzori zaključe da je razina zasićenosti zraka prašinom svedena na parametre odobrene od specijalizirane komisije pri Evropskoj zajednici, briljantni usisivač odmah se gasi. I to mu nije dosta, nego još i automatski uvuče onu šnjuru. A odani muž ponosno prošeta po sobama i naglas, ali da svi u kući čuju, kaže: "E jesam dobro i kvalitetno usisao!"

Glede održavanja domaćinstva, na račun NASA-inih konstruktora s ove cijenjene adrese (magazin Gracija; Skenderija 34; gl. i odg. ur.) sada ide ozbiljna primjedba: još ništa nisu smislili za inteligentno prostiranje veša bez učešća muža. Postoje izgleda fenomeni pred kojim je i vrhunska nauka nemoćna.

Život savremenog muškarca, zahvaljujući tehnologiji, mogao bi uskoro postati prava pjesma. Do sada je bio pakao. Ko usisava? Mi. Ko pere suđe? Naravno, mi. Ko prostire veš? Opet mi. Ko izbacuje smeće? Ne trebam vam to ni govoriti. Ko briše prašinu po kući? Zna se: muž 1990. Ko postavlja escajg prije ručka? Imate pravo samo jednom pogađati. Ko naručuje pice i tople sendviče? Čuj, ko! A da se ne hvalim sad ko je, uza sve to, neko veče još i memorirao sve kanale na kablovskoj. A svim tim patnjama uskoro bi mogao doći kraj. Pranje suđa već smo apsolvirali. Inteligentni usisivač samo što nije. Kažu da nas, ne više godine, nego jedva mjeseci dijele od tog čudesnog stroja. Prostiranje veša, e tu ima ozbiljnih teškoća. Mašina za sušenje nije rješenje, jer najveći broj savremenih muževa i dalje živi u skučenim socijalističkim stanovima, gdje više nema mjesta ni za moderni tranzistor. Ko bi još tražio mjesto i za sušilicu. Naručivanje pice? Kažu da je sad moguće programirati narudžbe na tjednom, ili čak mjesečnom nivou. Samo jednom pozoveš i kažeš hoću to i to. I to je to. A evo sad mog originalnog prijedloga za brisanje prašine. Stavi se neka čarobna cijev nasred sobe (princip je, dakle, isti kao i kod čudotvornog usisivača), upre se PUSH i onda ta cijev valjda kristalizira, ili jonizira, ili već nekako izdrka, čestice prašine tako da one odjednom nestanu. Poslije upotrebe, čarobnu cijev ne treba čistiti, kao ove sadašnje usisivače, jer je prašina otišla. Nema je. Cijev se, naravno, sama smanji i spakuje, samo je treba nogom gurnuti pod otoman ili kredenac, gdje će boraviti do sljedećeg oprašivanja. Šta smo rekli dalje? Izbacivanje smeća? Tu ne treba nikakav izum, dovoljno je samo prvi – ko zadnja hinja – išunjati se iz kuće, a ko posljednji izađe, njegove su kese.

Mislim, takva je situacija, čovjek se mora dovijati na najrazličitije načine da bi nekako uhvatio korak s ovim pomahnitalim vremenom, u kojem svaka šuša misli da zna usisavati.

P.S. Davne 1970. godine Oslobođenje je objavilo revolucionarnu reklamu za perilicu rublja. Reklama je bila risana. Na njoj je nacrtan jedan pristojno podašišan muž. Iza njega je stajala nekakva pravougaona mašina s velikim krugom na sredini. A ispred njega ide avangardni tekst: "MUŽEVI! Možeš li više gledati kako ti se žena muči perući veš na ruke?"

Na šta on plemenito uzvrati: "Ne mogu više." U nastavku teksta trgovci bacaju žvaku o prednosti nove sprave, tek puštene u trgovine. Ova promidžbena poruka u sebi sadrži sve: i lukavstvo prikriveno u lažnoj solidarnosti sa ženama, i psihologiju mase prilagođenu podlim trgovačkim ciljevima, i zavodljivost histerične množine ("Muževi"), koja iz čisto psiholoških razloga već u sljedećoj rečenici prelazi u intimiziranu jedninu ("Možeš li gledati…"). A tu je i dašak zapadnog luksuza prošvercovan u socijalistički zabran, jer onda još nije bilo domaćih perilica.

Vremena su se od tada strahovito promijenila. Desila se u međuvremenu ta faking ravnopravnost spolova i reklama za revolucionarni usisivač, koji samo što nije, vjerovatno će ovako zvučati: "ŽENE! Možeš li da gledaš kako tvoj garib sam usisava, dok su mu sva raja u kladionici i zajebaju se na njegov račun?"

Ako ima imalo srca, svaka će moderna žena svom dragom kupiti to čudo tehnike, čim dođe u male oglase. A da onda vidimo čija majka crnu vunu prede i ko će po kladionicama izmišljati provale na račun Ozrena…

Protest.ba