Ubijali smo se? – Izvini

by | nov 16, 2010 | Drugi pišu | 0 comments

Koliko dimenzija može i ima riječ Izvini? Ispred koga i prema kome se izvinjavamo? Ko je u svojoj složenosti subjekt koji se izvinjava, i ko je, u svojoj složenosti, subjekt koji prima izvinjenje?

Piše: Dražen Crnomat

Šta zapravo, smještajući izvinjenje u kontekst Jugoslavije, znači ili označava To – Izvinjenje?

Izvinjava se onaj subjekt, individualni ili kolektivni, koji je u određenim aktima učinio što neprimjereno ili suvišno, i sada to (te akte i postupke) smatra neuviđajnim i pogrešnim. U tom novom uviđanju pogrešnosti svojih prethodnih akata, pomogla mu je vlastita refleksija, to jest promišljanje samih akata, ili neko treći ko mu ukazuje na neopravdanost njegovih/njezinih ili njihovih akata. Izvinjavanje uključuje racionalno ili iracionalno shvaćanje kontinuiteta, sukcesije, da je subjekt koji je počinio pogreške isti onaj subjekt koji se izvinjava radi pogrešaka.

Šta nedostaje u kompleksnosti pojma izvinjenja? Nedostaje raskid sa shvaćanjem sukcesije u kome se jedan te isti subjekt izvinjava za prethodno počinjene zločine. Kako obrazložiti ovo? Nije se moguće izviniti, a da prethodno strukturu čitavog izvinjenja ne razriješimo u njezinoj ukupnoj kompleksnosti. Dok ne razriješimo sa ledenim brijegom, čiji je samo njegov mali vrh to – Izvini. Dok se čitav sadržaj izvinjenja ne konkretizira.

Problem Izvinjenja jeste takav model da grupacija koja prisvaja pravo da vodi rat, prisvaja i pravo da se izvini zbog tog rata ili zločina koje je taj rat nosio kao svoj sadržaj. U tom izvinjenju opet nastupamo kao prisvojeni apstraktni kolektiviteti, na sličan način kako smo nastupali ili bili prezentovani u ratu.

Zašto se izvinjavaš? Zbog žrtava u ratu ili zbog samog rata? Ako se izvinjavaš zbog žrtava u ratu, znači da su rat i njegovi motivi (bili) opravdani, ali da je nasilje koje je provođeno mimo propisa međunarodnog ratnog prava bilo pogrešno. Ili se izvinjavaš zbog samog rata, pa je u tom izvinjenju sadržano i izvinjenje zbog žrtava koje su pale mimo propisa međunarodnog ratnog prava?

Ukoliko se izvinjavaš zbog vođenog rata i samog rata, ne želiš li reći da je rat samo bio doktrina koja je trebala da obezbijedi nacionalnu koheziju, da izbriše svaku društvenu različitost i unificira ljudstvo koje je pod tim uticajima već spremno ili pripremljeno da, daleko od svojih domova, ubija. Ne želiš li tako reći da je rat bio pogrešan i nepotreban, da je on bio u središtu zainteresovanih pljačkaških motiva i komplementarno obrazloženih ekspanzijonizama nacionalnih domovina? Onda se, ukoliko se izvinjavaš zbog ratova, izvinjavaš jer tuguješ nad samim sobom, žališ nad samim sobom jer si toliko grešaka počinio da te je sram.

Izvinjavam se, dakle, jer me je sram. A nije me sram što se izvinjavam. Nisu samo žrtve zbog kojih se izvinjavaš jedine „greške" zbog kojih se izvinjavaš. I zločinci spadaju u žrtve jer im je omogućeno da budu zločinci, a to Izvinjenje ih gura s onu stranu zakona, identifikuje i izdvaja iz konteksta, određuje ih nedvosmisleno kao počinioce zločina i time kao zločince. A ipak, sam projekt ostaje neadresiran. Žrtve su i porodice zločinaca, zato što si počiniocima obezbijedio uslove da nagrunu iz sve snage, aktuelizovao njihovu mogućnost da učine svoje zločine, da poginu ili da odu u zatvore. Žrtve su svi oni ljudi, sa svih strana, sa svim svojim različitim traumama koje stoje kao potkopane projektom u vezi sa kojim se ti izvinjavaš.

Žrtve nisu samo ljudi pred kojima se ti izvinjavaš, ti – drugi pred kojima stojiš i oni pored njih koje promatraš ukopanima. Žrtve su i ljudi u čije ime se ti izvinjavaš tim drugima. Žrtve kojima ti se ne da izvinjavati. Oni su isto ti kojima se trebaš izviniti. Reći im da su oni isto tako bili zloupotrebljeni, da su njihova tijela korišćena za utvrđivanje nacionalne kohezije, da su trošeni kao neželjene igračke, kao budale.

Priznaj da je rat bio kriminal nad drugim narodom kao i nad onim čiji si ti član. Priznaj da izvinjenje dolazi kao spoznaja kriminala, a ne kao priznanje „greške" dogođene mimo propisa međunarodnog ratnog prava. Priznaj da je zločin bio namjeran, da ovi ljudi Bosne, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Kosova, Crne Gore nikad više ne bi mogli živjeti zajedno. Priznaj da je zločin bio namjera. Priznaj da je onaj projekt nad kojim se izvinjavaš zaveo i omogućio ratovanje da se sjeme zatre. Njega adresiraj iz tuge. Priznaj da je taj rat bio protiv čovjeka, protiv ljudi i ljudskosti. Priznaj da se rat nije mogao dobiti, jer nije ni bio zamišljen da se dobije, već da se pljačka, pljačka i pljačka.

To je izvinjenje koje prekida sa sukcesijom da bi se nastavilo živjeti. To je ono izvinjenje koje mora doći da bi se napokon prekinulo sa kontinuitetom istog onog subjekta koji prisvaja pravo da vodi rat, kolektivno pregovara o miru, i da iznosi izvinjenja sa istom onom količnom apstraktnog subjektiviteta.

Žrtve su konkretne i previše široko rasute da bi se zadovoljile takvim izvinjavanjima koje su apstrakcije.

Ta sva apstraktna izvinjenja, vrhovi ledenog brijega, neće biti dovoljna da pokriju ili osvijetle konkretnu tragediju i besmislenost ubijanja čovjeka, raseljavanja, izbjeglištva, neprospavanih noći, gubitaka svojih prijatelja, prijateljica, drugova, braće i sestara, očeva i majki, žena, muškaraca, silovanja, sakaćenja, ratne ekonomije i ratne prostitucije ženskim i muškim tijelima, gladi, siromaštva, smrtovnica, gradova u opsadama, bez struje i vode u strahovima, nasilničkih i programiranih rušenja naseljenih mjesta, emigraciju i imigraciju, ratne medije, nesigurnosti, logore, maltretiranja od strane instanci vlasti, sjećanja, plača, boli, masovnih i sekundarnih grobnica, streljačkih vodova, šikaniranja, istjerivanja iz stanova.

Sva ta izvinjenja neće moći da objasne Tuzle, Srebrenice, Bihaće, Mostare, Banjaluke, Sarajeva, Vukovare, Omarske, Brčanske malte, Dobrovoljačku, araterme i Trnopolja, Koričanske stijene, Goražda, Konjice, genocide.

Neće moći da objasne zašto je ono dijete plakalo. Neće moći da odgovore na to što njemu znači to – Izvini? Neće moći da objasne mržnju i strahove koji su tada proizvedeni i zašto.

Zato, kada kreneš u (sada) drugu zemlju, prije nego se uputiš da tamo daš izvinjenje, izvini se i svom narodu, reci da su bili meso za topovske paljbe, da su bili predmet krađe, otimačine, raseljavanja i prevare. I kada se izvinjavaš za zločine koje moraš da prihvatiš kao svoje, objasni da to radiš da bi završio sa jednim kontinuitetom u kome narod iz kojeg dolaziš neće biti više predmet indoktrinacije i potrošnje, a da narod kome dolaziš neće biti više predmet ratnih ciljeva i ratne ekonomike, trajno potpaljenog emocionalnog neprijateljstva. Sa pijetetom se pokloni žrtvama koje to nikada nisu trebale biti.

6yka.com

0 Comments

Submit a Comment