Bilo bi lakše kad bismo za sve to mogli okriviti internet. Ali to ne bi bilo fer, jer iste navike uma dijele i oni samouvjereni koji u našim pisanim medijima ne znaju napisati vijest a da ona nema predznak "ja mislim"

Piše: Maja Hrgović

Dupeglavi klinci za tipkovnicom preuzeli su kormilo civilizacije s rupom na krmi: naše "novo znanje" kreira digitalna rulja ovisna o samoreprodukciji na blogovima, facebooku i YouTubeu, naša "kolektivna inteligencija" je Wikipedia koju stvaramo, uređujemo i prerađujemo sami, prema vlastitim mogućnostima, nagnućima i hirovima, naš najveći prijatelj je Google, orvelijanski Veliki brat čija tražilica pamti o nama i ono što skrivamo od najbliže obitelji. U sudaru s ledenjakom prema kojemu jurimo, stradat će kultura koju smo stvarali stoljećima, stradat će provjereni autoriteti, ozbiljni umjetnici, mediji u koje se možemo pouzdati. Zakonom digitalnog darvininizma, spasit će se samo oni najizdržljiviji: amateri za tipkovnicom, koji Internet (našu novu kulturu) hrane zapisima i snimkama – o sebi.

Možda ova apokaliptična vizija zvuči kao paranoično pretjerivanje, ali Andrew Keen, magistar politologije s Berkeleya i teoretičar novih medija, svojom knjigom "Kult amatera" uvjerljivo obrazlaže da zbilja imamo razloga strahovati od takve apokalipse.

Apsolutni svjetski hit, podnaslovljen "Kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti", u Hrvatskoj (u izdanju Frakture) izlazi u pravi čas, nekako istodobno s filmom "Socijalna mreža" koji na jednoj drugoj razini otvara prostor nesigurnosti kod gorljivih zaljubljenika u Facebook, i s viješću o tome da je Google pri kraju s unapređivanjem tehničke aparature za prevođenje poezije. Ovo posljednje, iako zvuči kao vic, ustvari najviše zastrašuje. Veliki brat je spreman preuzeti kontrolu i nad kreativnom ostavštinom najvećih svjetskih pisaca. Kako će na engleskom ili njemačkom zvučati Krležine Balade Petrice Kerempuha, u googleovom prijevodu? Kao rad amatera, u najbolju ruku. No to je, prema Andrewu Keenu, sasvim dovoljno za ovo poglavlje civilizacijskog napretka (ili unazađenja) koje ispisuju amateri, sama-sebi-čestitajuća gomila prosječnih.

O zakonima rulje pisao je Mirko Kovač u svojim esejima okupljenima u knjizi "Cvjetanje mase".

– Rulja se ne može usmjeriti u pozitivnom smislu jer je u svojoj biti rušilačka, samo joj treba povod – jednom će ga naći u zgodnoj dosjetki poput one na naslovnici časopisa nacionalne manjine, drugi put u Paradi ponosa u Beogradu, rekao je Kovač prošlog tjedna na zagrebačkoj promociji.

A koji su zakoni digitalne rulje, one koja stvara naš vrli novi svijet weba 2.0?

New York Times izvještava da pedeset posto svih blogera bloga s jednim razlogom, da bi izvještavali o svojim privatnim životima i dijelili iskustva. Slogan YouTubea, prema Andrewu Keenu jednoga od najvećih svetišta samoemitiranja, nedvosmisleno je prigrlio taj pristup: "Emitiraj se" (Broadcast yourself). Milijuni korisnika čine to svakodnevno. Pišu o svojoj borbi protiv hemeroida, o sinoćnjim izlascima i jutrošnjim mamurlucima: u zvijezde su se prometnuli oni koji na svojim stranicama objavljuju neinformirane, ali razdražene političke komentare, nečitljive pjesme, pristrane i površne recenzije, loše eseje i glupe romane. Dio smo najveće eksplozije masovnog ekshibicionizma u povijesti čovječanstva.

Smrt autoriteta

Eksibicionizam može biti neukusan, a amaterizam smiješno površan, ali zašto je to opasno? Zar nije demokratizacija medija upravo ono što je nama naša borba dala? Keen nije jedini koji vjeruje da smo u evoluciji weba izigrali sami sebe i da je izgledno da ćemo, nastave li amateri preuzimati kulturu i igrati se njome onako kako se Google igra s prevođenjem poezije, desetkovati stoljećima stvarano kulturno naslijeđe i poništiti vrijednosti na kojima ono počiva. Ako ovo zvuči apstraktno, konkretan primjer je Wikipedija, online enciklopedija, najposjećeniji site za dobivanje informacija i vijesti, kojemu se utječu više nego BBC-u, CNN-u i svim drugim news portalima, iako ona nema ni izvjestitelje, ni urednike ni iskustvo u prikupljanju vijesti. Prije nekoliko godina prigrljen kao bogomdan model demokratizacije, koji svakome omogućuje da kreira sadržaj i slobodno se koristi sadržajem koji su stvorili drugi (kao neki novi socijalizam, kao digitalna autocesta bratstva i jedinstva) – danas na Wikipediju gledamo s malo više skepse. Model zajedničkog vlasništva u svijetu weba 2.0 ima ozbiljne nuspojave.

– To je situacija u kojoj slijepac vodi slijepca. Može li automehaničar imati jednako učeno "stajalište" o naravi nasljednih bolesti kao ono što ga ima obrazovani genetičar? Možemo li vjerovati da vjerski fundamentalist zna više o podrijetlu čovječanstva nego znanstvenik koji je stekao doktorat na temu evolucijske biologije?, pita Andrew Keen.

Iako je njegovo idealiziranje tradicionalnih medija (novina i televizije), ponešto neutemeljeno, lako je shvatiti Keenov elitizam i staromodno slavljenje obrazovanja, napornog rada, ekspertize i samodiscipline. Da govori o hrvatskim tradicionalnim medijima, Keen bi vjerojatno bio manje sklon idealiziranju, budući da su u nas novinari počesto bliski digitalnoj rulji, bez diplome i samodiscipline, a ako su u čemu eksperti, to su u takozvanom "copy-paste" novinarstvu.

Kao u Orwellovoj Osamdesetčetvrtoj, vrijednosti se izokreću naglavačke pa dva i dva nisu četiri nego pet, a riječ amater ne sadrži, kako tvrdi definicija u Oxfordovu rječniku, pomalo negativno značenje zbog nedostatka dublje upućenosti, nego ta riječ ima izrazito pozitivne konotacije, kako sugerira Wikipedija, pripisujući amateru odlike junaka.

Keen je osobito nabrušen na takozvane građane novinare koje drži odgovornima za globalno narušavanje povjerenja u tradicionalne medije. Građani novinari, to su oni koje nedostatak formalnog školovanja i stručne ekspertize ne priječi da bez kompleksa serviraju svoja mišljenja kao da su činjenice, glasine kao da su reportaže i aluzije kao da su informacije. Objavljivanje "članaka" na internetu je besplatno, lako i neopterećeno mučnim etičkim ograničenjima ili dosadnim uredničkim odborima.

Prema istraživanju iz lipnja 2006. koje su proveli Pew Internet i American Life Project, 34 posto od 12 milijuna blogera u Americi smatra svoj online "posao" nekom vrstom novinarstva.

– To znači da milijuni neiskusnih, neškolovanih, neplaćenih, nepoznatih "novinara" – čiji je broj tisućostruko porastao između 1996. i 2006. – bljuju svoje (dez)informacije u kibersvijet, ističe Keen gotovo s gnjušanjem.

Iako je njezini stvaraoci-korisnici brane kao dragocjenu nišu socijalističkog ideala zajedničkog vlasništva u okrutnom kapitalističkom svijetu, "Kult amatera" prilično uvjerljivo raskrinkava taj dopadljivi mit pronalazeći mu slabe tocke: prilagođavanje kulturne produkcije banalnim ukusima prosječnih, nivelaciju vrijednosti i uništenje povjerenja u tradicionalne medije, i nimalo benignu krađu intelektualnog vlasništva.

Ne ukradi

Naše se društvo zasnivalo na judeokršćanskoj etici o poštovanju tuđeg vlasništva. A onda nas je web 2.0. uveo u copy-paste eru u kojoj je krađa intelektualnog vlasništva najraširenija pojedinačna aktivnost na internetu. Istraživanja govore o više od 75 posto studenata koji tuđe misli kopiraju s interneta i "pejstaju" ih u svoje seminarske i diplomske radnje. U 2006. godini, na jedan kupljeni glazbeni album dolazilo je 40 ilegalno skinutih albuma s interneta, a taj je omjer u međuvremenu znatno povećan u korist ukradene glazbe, što zadaje smrtne udarce mnogim glazbenim kućama diljem svijeta. Kradu i popovi: New York Times pisao je prije nekoliko godina o svećenicima koji u nedostatku inspiracije, kopipejstaju gotove propovijedi sa za to specijaliziranih stranica koje imaju urnebesna imena, poput desperatepreacher.com (očajni propovjednik). Najluđi je od svih bio onaj entuzijast koji se zalagao za digitaliziranje svih mogućih knjiga, kako bi konačni produkt te akcije, jedan univerzalni i svima dostupan tekst, bio podlogom za kopi-pejstanje, remiksiranje i modificiranje prema nasumičnim željama korisnika.

Prije dva tjedna u Beču je održana godišnja konferencija Komisije za radio i televiziju za istočnu i srednju Europu, s podnaslovom "Izvještavanje i navike uma". Razmišljala sam ondje o Keenovu strahu od "tapiserije mišljenja" – on se panično užasava toga što online zajednica distorzira istinu (na primjer, o genocidu u Srebrenici) nudeći kao alternativu kakofoniju neupućenih mišljenja koja o tome imaju stotine i tisuće "novinara u pidžamama". Istina koja se tiče ljudskih života i ljudskog dostojanstva tako biva remiksirana, kopipejstana, umnožena do mutacije. U svjetlu činjenice da premoćna većina zapadnjaka vijesti o političkoj situaciji u svijetu dobiva s interneta, bečka konferencija u studiju ORF-a činila mi se donkihotovski uzaludna i anahrona sa svojim inzistiranjem na objektivnom izvještavanju, o intervjuiranju "obiju strana". Istina koja dopire do korisnika interneta nije ona koja je dobivena s dvije strane, to je ona koja se iščitava kao presjek hrabrih mišljenja stotina samouvjerenih kolumnista.

Bilo bi lakše kad bismo za sve to mogli okriviti internet. Ali to ne bi bilo fer, jer iste navike uma dijele i oni samouvjereni koji u našim pisanim medijima ne znaju napisati vijest a da ona nema predznak "ja mislim".

Zadatak je novinara i urednika da bude odgovoran prema medijskom prostoru, da odgovorno procijeni što zaslužuje medijski prostor i koliko prostora zaslužuje pojedina vijest. Amateri izruguju taj model svojim vlastitim, neobaveznim, čije je osnovno počelo: Broadcast yourself!

ZaMirZINE