Silovanje moguće i kad tijelo ostaje netaknuto. Upravo se to djeci dešava svakog dana, da bivaju duhovno silovana, a nitko, pa ni njihovi roditelji, ne čini ništa da ih zaštiti
Piše: Milan Polić
S vremena na vrijeme u medije dospije vijest da je roditelj podvodio vlastito malodobno dijete, koji puta još u predškolskoj dobi. Čitatelji se zgražaju pitajući se: kako je takvo što uopće moguće, kakvi to ljudi mogu činiti takve grozote? Čak i kad majka samo okrene glavu, praveći se da ništa ne vidi i ne zna, dok njezin ljubavnik spolno zlorabi njezino dijete, javnost je zgrožena takvim njezinim ponašanjem. Svijet se još uvijek nije pribrao od pedofilskih skandala u katoličkoj crkvi u kojima se otkrilo ne samo da su tisuće djece bile žrtvama svećenika pedofila koji su djeci kao „radosnu vijest" uvaljivali svoje zemaljske radosti, nego i da je, što je još skandaloznije, vrh Crkvene hijerarhije, koji se veoma voli izdavati za moralnu vertikalu društva, znao za takve pojave, da ih je zataškavao i roditelje nagovarao na šutnju. I ma koliko da je sve to strašno, prava je grozota upravo pristajanje roditelja da o „posvećenim" silovanjima svoje djece desetljećima šute, da okrenu glavu od njihove patnje, da omoguće nova silovanja svoje i tuđe djece. Kojom to glupošću ili korišću ti roditelji mogu opravdati svoje ponašanje pred sobom i pred svojom djecom. Jedino razumno i prihvatljivo opravdanje bilo bi da su to činili za dobrobit djece. Jer djeca su im povjerena da se o njima brinu, da ih štite od zla i skrbe za njihovo dobro. Ali kakvo je to dobro proizišlo iz njihove šutnje? Koga su time izbavili od većega zla? Osim što su svojim okretanjem glave omogućili novo zlo nad drugom djecom, jesu li pomogli bar svojoj djeci? Na to pitanje morat će odgovoriti upravo njima, a silina kojom je patnja tih sada već odraslih ljudi eksplodirala u lice zaprepaštene javnosti, upućuje na to kakav odgovor mogu očekivati.
Manipuliranje ljudima moguće je na mnogo načina. Najjednostavniji su načini manipulacije zastrašivanjem, ucjenom, tjelesnim zlostavljanjem. Ali ma koliko ti načini za žrtvu bili neugodni ili čak bolni, oni imaju i jednu korisnu posljedicu: njihova je bit razvidna i izazivaju otpor, makar skriveni. Žrtva je svjesna svog položaja i želi se izbaviti. Narav tjelesnog nasilja takva je da ga je lako prepoznati kao nasilje. Mnogo je teže prepoznati manipulaciju i zloporabu koje nisu praćene trenutnom neugodom, pa želja za otporom može potpuno izostati, što žrtvu čini trajno podložnom manipulatoru. Čega su bili i jesu li uopće bili žrtve crkvene manipulacije roditelji koji su pristali šutjeti o seksualnoj zloporabi svoje djece od strane svećenika pedofila, ili su u toj raboti sudjelovali više-manje osviješteno kao svodnici za vlastiti probitak, pitanje je koje vjerojatno nema jednoznačan odgovor, ali kakav god bio trebao bi svakoga potaknuti na ozbiljno razmišljanje o vlastitom djelovanju. Jer, ljudsko nas dostojanstvo koje zahtijevamo za sebe čini i ljudski odgovornima.
A silovanje je čin prije svega protiv ljudskog dostojanstva. I stoga ono mnogo više štete nanosi čovjekovu duhu nego tijelu. Uostalom ne siluje se samo čovjekovo tijelo, nego prvenstveno njegova volja, njegove vrijednosti, njegovo poimanje svijeta, njegova očekivanja, njegov smisao života, njegova sloboda i nakana da sam upravlja svojim tijelom. Ukratko siluje se njegov duh, a tijelo je tek usputna žrtva, neovisno o tome što je silovatelju stalo možda tek do tijela. To znači da je silovanje moguće i kad tijelo ostaje netaknuto. Upravo se to djeci dešava svakog dana, da bivaju duhovno silovana, a nitko, pa ni njihovi roditelji, ne čini ništa da ih zaštiti. Štoviše njihovi se roditelji prečesto pretvaraju u njihove tihe svodnike.
Mediji razglase eventualno otkriveni slučaj. Rasplet ih više ne zanima. Početkom godine brojni su se mediji raspisali o djevojčici čije su dostojanstvo, vrijednosti, poimanje svijeta, smisao života i očekivanja navodno bili izloženi religiozno verbalnom nasilju nastavnice. Što je bilo kasnije više nitko nije objavio ni riječi. A dogodilo se verbalno silovanje. Bilo djevojčice, ako su optužbe istinite, bilo nastavnice, ako su neistinite. I netko bi za to trebao snositi odgovornost. Javnosti pak treba poslati jasnu i snažnu poruku što se ne smije činiti. Uprava za inspekcijske poslove Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa izradila je nakon inspekcijskog izvida izvješće u kojem stoji:
„Kako se radi o nepedagoškom pristupu učiteljice, a ujedno predstavlja i kršenje radne obveze koje može biti razlogom za otkazivanje ugovora o radu zbog neprimjerenog ponašanja imenovane radnice prema učenici ravnatelju je predloženo poduzimanje mjera sukladno čl. 111 Zakona o radu, pozivom na čl. 22 Zakona o prosvjetnoj inspekciji. …
Školi je naređeno da etičko povjerenstvo raspravi o neispunjavanju obveze školnika kojim je povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije određeno toč.V.c Etičkog kodeksa i nadležnim tijelima prijavi kršenje prava učenice VI. razreda zbog verbalnog zlostavljanja kao oblik nasilja učiteljice nad učenicom sukladno članku 70. st.2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi."
Što je od toga učinjeno ne zna se i javnost ne može saznati. O tome više nitko ne piše, niti to medije više zanima. Dogodilo se verbalno silovanje, pa što? Nitko više ne vrišti. U nas se to svakodnevno u tišini dešava na tisuće puta. I dešavat će se sve dok žrtve ne budu vrištale u glas. Dok ne budu tražile da se njihovim silovateljima sudi, i dok ne budu tražile javno objavljivanje presuda. Jer, sada se tobože u zaštiti integriteta djece zapravo štiti nasilnike čija imena javnosti ostaju nepoznata pod izlikom da se ne smije otkrivati identitet djeteta. Pa i ne treba ga otkrivati, ali to ne znači da nakon provedenih postupaka ne treba objaviti imena nasilnika i njihova nedjela. Ovako, dok žrtve bivaju izložene nasilju, nasilnici su zaštićeni čak i od javne osude.
Kao predsjednik udruge Protagora čija je misija zaštita prava ireligioznih osoba proteklih sam tjedana dobio nekoliko pisama roditelja. Sva ona ukazuju na neku vrstu duhovnog nasilja nad njihovom djecom. U javnim dječjim vrtićima, u državi koja je ustavno određena kao sekularna, sve češća je pojava da djeca prije svakog obroka mole. Dijete koje nije religiozno čak i kad ne mora moliti, ipak je svakodnevno prisiljeno prisustvovati religijskom obredu. Ireligiozna djeca koja ne idu na vjeronauk u osnovnim su školama često za vrijeme vjeronauka prepuštena sama sebi, pa silom prilika ostaju na vjeronauku. U jednoj osnovnoj školi vjeronauk se drži 2 sata tjedno, a još 2 sata časna sestra odvodi djecu u obližnju crkvu. U resornom ministarstvu kažu mi da to nije zakonom zabranjeno, pa je dakle formalno u redu. Znači li to da bi bilo u redu, zato što zakonom nije zabranjeno, povesti djecu na sastanak neke političke stranke? Valjda, ako je to vladajuća stranka koja je imenovala resornog ministra. No, ne želim ovdje pisati o slučajevima u kojima su djeca u dječjim vrtićima i školama izložena sotoniziranju, vrijeđanju, diskriminaciji i sl. samo zato što pripadaju deklariranoj ireligioznoj manjini. Ovdje želim progovoriti o duhovno silovanoj djeci čiji su tihi svodnici upravo njihovi roditelji. Pri tome ne mislim na iskreno religiozne roditelje koji nastoje svoju vjeru prenijeti svojoj djeci. Oni djeci žele prenijeti vlastitu istinu i u tome im dajem za pravo, iako njihovu istinu smatram (samo)obmanom. Znam, međutim, da i oni moju istinu smatraju (samo)obmanom, pa ipak ja od njih očekujem i zahtijevam poštivanje mojeg prava na nju, kao što i ja poštujem njihovo. Jer suživot je onih koji su životno vođeni različitim istinama moguć samo na osnovi uzajamne snošljivosti.
Ako dakle mislim da je vjeronauk oblik indoktrinacije kojom se djeci, u dobi dok su im znanje i sposobnosti kritičkog mišljenja nedovoljni da bi se mogli oprijeti neistini i manipulaciji, usađuju dogme koje će ih određivati cijeli život, pa i njihov odnos prema drugim i drukčijim ljudima, onda to ne znači da roditeljima osporavam pravo da religioznu manipulaciju vlastitom djecom. Ne osporavam religioznima pravo na njihov religiozni život, ali im osporavam pravo da nas ostale prisiljavaju živjeti u skladu s njihovim religijskim predrasudama. Javni prostor mora biti svima jednako dostupan, a to znači i zaštićen od bilo čijeg i bilo kakvog, pa i ideološkog, presezanja. Svakodnevno smo, međutim, u javnom prostoru izloženi religioznom nasilju, od religioznog diskursa u kojem su vjera, duhovnost, istina, prave vrijednosti, životni smisao, pa i sama ljudskost rezervirani samo za religiozne, preko religioznog oglašavanja u javnim prostorima kao što su škole, bolnice, policijske postaje, pa čak i sudnice, do licemjernog prisiljavanja na sudjelovanje u religijskim obredima. Najgore je ipak što su religioznom silovanju izložena djeca već od najranije dobi. Promašeno bi, međutim bilo, pozivati silovatelje da to ne čine. Njihovo nasilje treba osvijestiti i suprotstaviti mu se. A roditelji su ti koji su prije svih pozvani da skrbe o svojoj djeci i da ih zaštite od svakog oblika nasilja.
Razumijem roditelje koji trpe da im djecu duhovno siluju u opravdanom strahu da će im djeca, ako se pobune, biti dodatno izložena mobbingu i bullyingu. Razumijem ih i kad to čine u strahu od gubitka osnovnih uvjeta vlastite egzistencije i egzistencije obitelji. Razumijem ih, pa ih čak mogu više-manje opravdati. Ali unatoč tome moram reći da time postaju sudionici u nasilju nad svojom i drugom djecom. Jer tko bi trebao zaustaviti nasilnike nad njihovom djecom, ako ni oni sami za to nisu spremni. Pristajući na nasilje oni otpor prepuštaju drugima koji su zbog toga još više izloženi nasilju. Jedan roditelj koji se u dječjem vrtiću ili školi pokuša oprijeti religioznoj nasrtljivosti teško će polučiti uspjeh, a dijete će mu biti, već samim time što je osamljeno, veoma izloženo pritisku. Ali već dva roditelja imaju znatne izglede da uspiju, a dva djeteta u skupini više nisu osamljena. Stoga, koliko god imam razumijevanja i opravdanja za roditelje koji bi se prvi trebali izložiti, manje mogu opravdati one roditelje koji prepuštaju drugima da se sami bore ne samo za svoju nego i njihovu djecu.
Za one pak koji zbog političkih, poslovnih i drugih probitaka duhovno podvode svoju djecu, uz kojekakva plitke izlike, ili možda samo okrenu glavu ne želeći vidjeti što rade njihovoj djeci, ne nalazim opravdanja. Da vjeronauk i religijski obredi u ranoj dobi nisu tek nešto sporedno i usputno najbolje pokazuje Crkva kojoj je do njih itekako stalo, koja ih ugurava gdje god može i koja dječje duše želi preuzeti dok su još povodljive i sklone autoritetima. Ugraditi u njih podložnost ideološkom autoritetu cilj je onih koji njima žele vladati čitav život. Jeftini su izgovori roditelja koji djecu šalju na vjeronauk, da će djeca tamo nešto moći naučiti o drugim religijama. Vjeronauk nije školski predmet zasnovan na znanstvenom znanju nego konfesionalna indoktrinacija, ideološko vrbovanje, ribarenje dječjih duša. Sve što se na bilo kojem vjeronauku može saznati o drugim religijama neistinito je, jer je kontaminirano pravovjerjem vjeroučitelja. Što to znači pokazat ću samo jednim blagim primjerom. U nedavnoj raspravi (Jutarnji list, 23.10.2010.) jedan je teolog ovako branio opravdanost vjeronauka u školi: „da je Biblija puna mitologija, što mislim da nije, opet to ne bi govorilo ništa protiv religije. U školama učimo i o drugim mitovima, o Homeru i Ilijadi, pa to ne smatramo štetnim za ostale predmete". Ne treba biti jako domišljat da bi se shvatilo koliko je navedeni argument promašen. Da, u školama se uči o mnogim mitovima, ali se za njih ne tvrdi da su nadznastvene i apsolutne istine niti da su bogovi u njima zbiljski. Naprotiv, djecu se poučava da mitovima pristupaju kritički. Ako je to, dakle, argument, učenog teologa, koji usput rečeno ima znanstvenu titulu, što treba očekivati od školskih i vrtićkih vjeroučitelja?
Onima koji ne misle da je blaženstvo u siromaštvu duhom, poručujem da usporede ono što Crkva traži od svojih sada već siromašnih podanika s onim što ona čini sama. Globus pod nadnaslovom „Tako to rade biskupi" izvještava:
„Počnimo od fasade. Kaptol je iz Irana naručio najskuplje poludrago kamenje, takozvani super white onyx čiji kvadrat na tržištu košta oko 1200 eura. Tim draguljima pokrivena je vanjska površina biskupske palače jednaka površini nogometnog igrališta" (Globus, 08.10.2010).
Ali kakve to ima veze s vjeronaukom i religijskim obredima u dječjim vrtićima i osnovnim školama? Možda bi to bilo pravo pitanje za sat vjeronauka. Svakako je „radosna vijest" da će u palači Hrvatske biskupske konferencije:
„Svaki apartman imati spavaću sobu, dnevnu, kupaonicu s jacuzzijem i wc. Namještaj će najvjerojatnije nositi imena talijanskih dizajnera i jedino što će govoriti da je riječ o stanu biskupa bit će raspelo na zidu" (Globus, 08.10.2010).
Pa neka sad netko kaže da vjeronauk nije nekima koristan. Vjerovanje bez dokaza, poniznost, skromnost, poštivanje (svetih) očeva i majke Crkve, pravi su moralni okvir da se odvrati mišljenje od neugodnih činjenica, da se prešuti istina, da se radosno prihvati svaka vijest koliko god neugodna bila.
Zato pitam one koji su imali sreću odrasti oslobođeni religijskih predrasuda, ne misle li da bi svoju djecu trebali zaštiti od duhovnog silovanja. A da u tome ne bi bili sami mogu potražiti pomoć na www.protagora.hr
0 Comments