S kojim pravom možemo očekivati da će djeca odrasla u klerikaliziranim vrtićima, odgajana u podijeljenim školama, odrasla u atmosferi mržnje prema susjedu, ponikla među huškačkim medijima i atavizmom zadojenim učiteljima – biti odgovornija i humanija od svojih roditelja?

Piše: Mile Stojić

Protekli tjedan obilježile su dvije vijesti iz Bugojna. Jedna je djevojčica iz ovog pitoresknog gradića bacala žive kučiće u Vrbas, što je njen prijatelj snimao i taj filmić postavio na YouTube. Brutalna egzekucija malih pasa uzdrmala je planet, javila su se društva za zaštitu prirode, novinski komentatori nisu skrivali zgražanje nad tom nehumanom gestom; oglasili su se pedagozi i javni radnici osuđujući malodobne počinitelje, ali i roditelje koji ih nisu pravilno odgajali te nastavnike što nisu dobro obrazovali mlade prestupnike.

Javilo se i društvo za zaštitu životinja, energičnom rezolucijom: "Za postupke onih koji su sudjelovali u ovoj okrutnosti odgovorni su njihovi roditelji, a onda poslije njih škola i društvo. Krajnje je vrijeme da oni koji odgajaju buduće generacije razmisle kako to čine. Djevojčica je došla u situaciju da joj se mora pomoći upravo zbog neadekvatne edukacije onih koji se trebaju baviti mladim ljudima", kazao je Velimir Ivanišević u izjavi za Dnevni avaz.

Bugojanska policijska uprava je obećala da će žurno privesti neodgovorne roditelje na informativni razgovor, kako bi se pokrenula i njihova odgovornost u brutalnom ubojstvu psića, jer ta stvar nikako ne smije ostati nekažnjena. Ista ta policija, međutim, saopćila je da je u naselju Ždralovići koji dan ranije pronašla veću količinu minskoeksplozivnih sredstava, ali nije htjela saopćiti ima li to oružje veze s brutalnim terorističkim napadom na istu tu policiju, koji se dogodio 27. lipnja ove godine i u kojem je smrtno stradao policajac Tarik Ljubuškić, a teško povrijeđena 26-godišnja policajka Edina Hindić. Napad se dovodi u vezu s vehabijskim pokretom, ali istraga o ovom najbrutalnijem terorizmu još nije završena.

Neka se ne uvrijede prijatelji životinja, ali ispada nekako da su nam kučići puno važniji od ljudi. Trebamo li drastično osuditi mladu Bugojanku koja je potapala nesretne psiće, ako vrlo dobro znamo da u istom gradu divljaju vehabije, a u bliskoj prošlosti su preko noći potapane stotine ljudi, i Bošnjaka i Hrvata, i to od ljudi koji danas nose ordenje za herojstvo i patriotizam. Senzibilizirani smo vrlo na tragediju kučića, ali smo šutjeli u časovima kad je Vrbas, umjesto opjevanog jablana, nosio ljudske leševe u svome krivudavom toku prema Savi, samo stoga što su ta trupla pripadala "njihovima", a ne "našima". Pred Sudom BiH u tijeku je sudski proces gdje se sudi svirepim ubojicama bugojanskih Hrvata, ali to manje-više nikog ne zanima. No, dobro je, reći će cinik, da smo barem suglasni i o psima.

Na koncu o malodobnoj prestupnici: s kojim pravom možemo očekivati da će djeca odrasla u klerikaliziranim vrtićima, odgajana u podijeljenim školama, odrasla u atmosferi mržnje prema susjedu, ponikla među huškačkim medijima i atavizmom zadojenim učiteljima – biti odgovornija i humanija od svojih roditelja? Ona su tek logični izdanak jednog bolesnog društva, čiji je jedini zakon da se ne pridržava ni Božjih ni ljudskih zakona. Čemu se naša djeca uče od malih nogu, osim mržnji i surovosti, naopako pročitanoj historiji, vjerskoj netrpeljivosti i ismijavanju drukčijeg? Nesretni psići su poruka na što će sličiti naša budućnost: hoćemo li i sami već sutra, poput ovih psića, biti okrutno i bezdušno žrtvovani.

BH Dani