Piše: Drago Hedl

Da ogorčeni radnici i studenti 23. listopada 1956. nisu u središtu Budimpešte, na samom početku mađarske revolucije, srušili Staljinov spomenik, Josif Visarionovič Džugašvili danas bi, sasvim sigurno, bio središnja figura Szoborparka, jedinstvenog muzeja koji, s obzirom na izloške i njihove zastrašujuće dimenzije, nalikuje na pravi Jurassic park komunizma.

Ovako, na rubu Budimpešte, u Szoborparku, među golemim skulpturama Marxa i Engelsa, Lenjina i Dimitrova, među spomenicima mađarsko-ruskog prijateljstva, neznanih i znanih junaka, udarnika i proletera, nalaze se samo Staljinove čizme. Od ogromne, osam metara visoke skulpture koja se kočila u središtu Budimpešte, na Trgu Felvonulási, gdje su se održavali masovni skupovi i vojne parade, ostale su tek dva metra visoke Džugašvilijeve čizme.

Sve ostalo, uključujući i poznate diktatorove brkove, tog burnog, krvavog listopada 1956. razbijeno je u stotine krhotina. Tako su Staljinove čizme, koje su Mađari dobro osjetili i zapamtili, jedino što je ostalo od tog onižeg Gruzijca, izopćenog studenta teologije i jednog od najstrašnijih diktatora u povijesti.

No, pogrešku sa Staljinom Mađari više nisu ponovili. Za razliku od Hrvata koji su većinu svojih spomenika iz komunističkog razdoblja, za svaki slučaj i jednom zauvijek, raznijeli eksplozivom, Mađari su s budimpeštanskih ulica pomno i s pažnjom maknuli obilježja koja su od 1947. do 1988. "krasila" ulice i trgove Budimpešte. Danas su svi oni smješteni na nekoliko hektara zemljišta, u 22. budimpeštanskom okrugu, gdje na jednom mjestu predstavljaju sabranu impozantnu kolekciju od 42 spomenika jednog vremena koje je završilo padom Berlinskog zida.

Otvoren 1993.

 

Szoborpark je danas prvorazredna turistička atrakcija. Godišnje ga posjeti pedesetak tisuća ljudi i svi oni – slijedeći put obilaska izložaka, onako kako ga je genijalno zamislio i postavio poznati mađarski arhitekt Ákos Eleod, šaljući poruku o komunizmu – naiđu na prepreku: Dalje nema puta, to je slijepa ulica, ispred nje je zid.

Lenjin darovan radnicima U Szoborparku dvije su statue Lenjina, jedna u arkadi na ulazu, druga u slobodnom prostoru na kojoj Lenjin rukom pokazuje put u svijetlu budućnost. Ta druga, visoka dva i pol metra, u Mađarsku je stigla zaslugom Nikite Hruščova, prvog sekretara Komunističke partije SSSR-a koji je 1958. posjetio središte mađarske teške industrije Csepel u Budimpešti i tamošnjim trudbenicima odlučio pokloniti statutu Lenjina, da bi bili više motivirani za rad.

"Demokracija je jedini sustav sposoban prihvatiti da je naša povijest, sa svim svojim slijepim ulicama, i dalje naša povijest i zato je trebamo poznavati, analizirati i razmišljati o njoj", rekao je Eleod jednom prigodom.

Szoborpark je otvoren na drugu godišnjicu povlačenja ruskih trupa iz Mađarske, 29. lipnja 1993. Ideja o njegovu postavljanju, na neki način, rodila se četiri godine prije toga, u glavi mađarskog povjesničara i publicista Lászla Szörényia, koji ju je iznio u časopisu "Hitel", predlažući osnivanje svojevrsnog "Lenjinova vrta" u kojem bi bile izložene sve skulpture Vladimira Iljiča Uljanova, pokupljene s raznih javnih mjesta u Mađarskoj. No, ipak, trebalo je vremena da ta ideja sazre i oblikuje se u ono što je danas Szoborpark.

– Do prije desetak godina nije baš bilo jednostavno oglašavati taj jedinstveni muzej jer – kaže Orsola Madary, direktorica za odnose s javnošću – ljudima su sjećanja na to vrijeme bila još svježa i valjalo je voditi računa o njihovim osjećajima. Ali danas, dodaje, tih problema nema. Szoborpark prihvaćen je kao nešto normalno, kao dio mađarske povijesti, nažalost onog njenog traumatičnog i bolnog dijela.

Maštoviti suveniri

Direktor te ustanove Ákos Réthly duhovito primjećuje da su se komunističke skulpture pokazale kao solidna osnova za uspješan kapitalistički biznis. Muzej ima dobru zaradu od ulaznica i prodaje suvenira, koja omogućava posao desetorici zaposlenika.

Jedini živući autor i danas dolazi u Park Među skulpturama koje dominiraju Szoborparkom svakako je onaj Mađarskoj Sovjetskoj Republici iz 1919. s radnikom gigantskih razmjera (visoka devet i pol metara), u nezadrživom naletu, s pobjedničkim pokličem i zastavom u ruci. Autor spomenika Béli Kunu, Imre Varga, jedini je živući kipar bilo kojeg izloška u Szoborparku. Orsola Madary, direktorica za odnose s javnošću, kaže nam da često zna navratiti u muzej na otvorenom, sjesti u blizini svog djela i promatrati reakcije ljudi. Na toj skulpturi, među dvadesetak likova je i János Kádár, rođeni Riječanin.

Suveniri su zaista maštoviti: od konzervi s "posljednjim daškom komunizma", majice s Lenjinovim likom na kojoj je znak McDonald'sa i napis ‘McLenin's – The Taste of Communism", preko "udarničkih" razglednica iz tog vremena, nezaobilazne makete istočnonjemačkog trabanta, CD-ova "The Best of Communism" sa šlagerima o ujedinjenim proleterima svih zemalja, komunističkog ordenja, do onog najatraktivnijeg – minijaturnih replika izloženih skulptura Marxa, Engelsa, Lenjina, Béle Kuna, Dimitrova, Ostapenka… i Staljinovih čizama.

Iako je zemljište na križanju Balaton ulice s Ulicom slobode (kakve li ironije!) na kojem se nalazi muzej mrtvih boljševika u vlasništvu grada Budimpešte, a sve skulpture u posjedu Povijesnog muzeja, vodi ga skupina ljudi s iskustvom u različitim turističkim i kulturnim projektima.

Zbog toga je danas moguće u Szoborparku organizirati privatne partyje na koje će uzvanici doći automobilima marke Trabant, biti okrijepljeni pićem dobrodošlice "Molotovljev koktel", te posluženi gulašem koji je za vrijeme komunizma, kad je kronično manjkalo mesa, bio vrhunac gastronomske ponude. A mesa je manjkalo – ispričat će nam jedan sugovornik vic iz tog vremena, zbog kojega se moglo dobiti nekoliko godina zatvora – jer je u komunizmu društvo tako brzo išlo naprijed da ga stoga nije moglo stići.

Slično kao i Kumrovcu, gdje se 25. svibnja okupljaju nostalgičari, i u Szoborpark, dan poslije, svake godine dolaze pristaše Jánosa Kádára da bi na njegov rođendan (Tito je slavio rođendan 25., a Kádár 26. svibnja) položili buket crvenih karanfila, zaštitni znak mađarskih komunista.

"Nema ih mnogo, možda desetak, ali ni jedne godine ne propuste taj datum", govori nam Judit Holp koja svakoga dana u 11.45 vodi turiste i na engleskom im jeziku objašnjava tko je tko u tom osebujnom muzeju.

No, svi u Szoborparku naglašavaju kako taj muzej nije spomenik komunizmu, već njegovu padu.

Uz svaku od skulptura veže se poneka priča.

Jutarnji list