Biljana Plavšić, slobodna i sama

Objavljeno: 31.10.2009, 20:27h

Piše: Drago Hedl Prozor otvara samo kada istresa prašinu koja se skupljala 8 godina Puna tri dana otkako je izašla iz crnog Audija 181-J-111 Milorada Dodika, kojim se prošlog utorka od zračne luke Nikola Tesla dovezla do svoje zgrade u beogradskoj Katanićevoj ulici 2, Biljana Plavšić nije otvorila izlazna vrata svog ogromnog stana. Iako je vrijeme u Beogradu od njenog povratka iz švedskog zatvora, unatoč kasnom listopadu bilo prekrasno, a hram Svetog Save od zgrade u kojoj živi udaljen tek dvjesto-tristo metara – nije učinla ono što je najavljivala kao svoje prve korake na slobodi. Nije se uputila u šetnju po svježem zraku, a nije otišla ni u crkvu, ono o čemu je, kaže, sanjala dok je bila u zatvoru. Ugledali smo je tek na nekoliko sekundi, nakon dvodnevnog motrenja njenog stana, u četvrtak oko podneva, kada se pojavila na ostakljenoj lođi četvrtog kata, da bi otresla krpu za brisanje prašine, koje se sigurno nataložilo za njenog osmogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne. Rodbina u posjetu Sat i pol prije toga iza ulaznih staklenih vrata sa smeđim metalnim okvirom izašli su iz zgrade u Katanićevoj 2 njen brat Zdravko i šogorica Vasilija s velikom putnom torbom. Dvoje starih ljudi polako se odgegalo Mekenzijevom ulicom, a kad su se za pola sata vratili, prišao sam im i zapitao možemo li fotoreporter i ja s njima u stan Biljane Plavšić. Nezainteresirani policajci – Biljana se sada odmara, a osiguranje ne dopušta da itko od novinara ulazi u stan – rekla je pristojno, ali vidno zbunjena Vasilija Plavšić pokazujući na dvojicu policajaca u civilu koji su prilično nezaintersirani promatrali naš razgovor. Njihov stari crni policijski BMW, civilnih registracijskih oznaka BG 219 057, parkiran na drugoj strani Katanićeve ulice, točno preko puta ulaza u zgradu Biljane Plavšić, ondje je danonoćno otkako se jedina osuđenica za ratne zločine pred Haškim sudom u utorak vratila u Beograd. Dvjestotinjak metara dalje, na pločniku ispred hrama Svetoga Save, nalazi se bijeli policijski landrover registracijskih oznaka M 50-456 u kojem sjede četvorica pripadnika specijalne policije s dugim cijevima, izmjenjujući se svakih šest sati. MUP Srbije očito je procijenio da postoje prijetnje njenoj sigurnosti, no kako kažu beogradski novinari, ugroziti je mogu jedino oni kojima se zamjerila svojim haškim svjedočenjem, prije svega pristalicama Momčila Krajišnika, bivšeg predsjednika Skupštine bosanskih Srba, koji je, zahvaljujući dobrim dijelom i njenom svjedočenju, dobio 20 godina zatvora. Ništa manje nije bila nježna ni svjedočeći u ulozi Radovana Karadžića, kojem je, koje li slučajnosti, suđenje počelo upravo u vrijeme njenog izlaska na slobodu. Možda bi joj netko mogao vratiti taj dug, a da je tako svjedoči i naslovna stranica opskurnog beogradskog desničarskog lista "Pravda" koji je njen povratak u Srbiju popratio velikom slikom na prvoj stranici i ogromnim naslovom "Sramota na slobodi". Taj list i inače je poznat po takvim naslovima, a kada je prošle godine u Beogradu uhićen Radovan Karadžić, donijeli su veliki naslov "Srpska stoka uhapsila Karadžića". Kvartovski pijanci Pola sata prije nego li će se "Sramota na slobodi" tog četvrtka nakratko pojaviti s krpom za skupljanje prašine na svom prozoru, njen brat Zdravko i šogorica Vasilija napustili su njen stan i uputili se svojoj kući, odmah iza ugla u Mekenzijevoj 44. Za razliku od portafona na ulazu u zgradu Biljane Plavšić, gdje među ostalim imenima stanara nema njezinog, u Mekenzijevoj 44 stoji prezime njenog brata, ispod kojeg se, koje li ironije, odmah koči prezime Milošević. – Oni su joj najbliža rodbina i donose joj svakodnevne potrepštine – objašnjava konobarica iz tijesnog, memljivog kafića "Vista", točno preko puta ulaza u Plavšićkinu zgradu. Taj kafić, u kojem se skupljaju kvartovski pijanci, odjednom je postao okupljalište novinara i fotoreportera, koji ondje vrebaju prve korake osuđenice za ratne zločine i njeno moguće pojavljivanje u javnosti. – Nismo je ni mi vidjeli sve ove vrijeme – pričaju novinarima lokalni gosti kafića "Vista" Tanasko, Amigo i Deda, koji ovdje od ranog jutra "cevče" pivo, provodeći ovdje i inače najveći dio vremena da bi raspravljali o najrazličitijim temama. Tog četvrtka na repertoaru je bila svjetske židovska zavjera i izgradnja prvog rotirajućeg hotela koji bi se, počitali su negdje, trebao graditi u Hrvatskoj. Koga zanima ta baba? – Koga, bre, zanima ta baba? – kaže jedan od gostiju čudeći se novinarima i njihovom strpljenju dok satima čekaju hoće li Biljana Plavšić izaći iz zgrade ili se bar pojaviti na prozoru. A drugi dodaje kako ona ni njega ne zanima, ali mu je, kaže, krivo što ju joj "sudili Holanđani i oni koji su nas zajedno s njima bombardovali". – Trebalo je da joj sudimo mi, ako je kriva, a ne oni – kaže taj gost ispijajući apatinsko "Jelen" pivo iz polalitrene smeđe boce. Katanićeva ulica, u kojoj će, kako je odlučila, ostatak života na slobodi provesti Biljana Plavšić, pet minuta je hoda od Slavije, dijela grada u kojem je i istoimeni, poznati i nekoć solidni beogradski hotel. Ondje se nalazi i prvi McDonaldsov restoran u bivšoj Jugoslaviji, o kojem su se, kad je otvoren sredinom osamdesetih, kao o pravom čudu pisale velike novinske reportaže. Dom Biljane Plavšić, dakle, u širem je centru Beograda, u kojem nestaju posljednji kućerci na obljižnjoj Čuburi i niču katnice sa skupim stanovima. Katanićeva ulica paralelna je s kratkom i neuglednom ulicom koja nosi ime poznatog srpskog pisca Borisava Pekića i u kojoj oronule prizemnice broje svoje posljednje dane. – Još nismo vidjeli Biljanu, ali prije nego što je otišla u Haag, kod nas je redovito kupovala – kaže prodavačica u samostalnoj trgovačkoj radnji "Talija", preko puta zgade u kojoj je Biljana Plavšić. – Ali Vaska, njena šogorica, i brat Zdravko, naše su stalne mušterije i ovamo redovno navaraćaju po voće i povrće. No, mlada farmaceutkinja u ljekarni "Breza", tik do ulaza Biljane Plavšić, na upit stanuje li osuđenica za ratne zločine u istoj zgradi, reći će kako tu gospođu ne poznaje. Plaćanje režija A susjedi koji svako malo izlaze iz zaključane zgrade s dvadesetak stanova različito reagiraju na pitanje o svojoj novoj sustanarki. Jedni samo odmahnu rukom, drugi slegnu ramenima, treći, poput sredovječne žene, kažu kako nemaj ništa

Piše: Drago Hedl

Prozor otvara samo kada istresa prašinu koja se skupljala 8 godina

Puna tri dana otkako je izašla iz crnog Audija 181-J-111 Milorada Dodika, kojim se prošlog utorka od zračne luke Nikola Tesla dovezla do svoje zgrade u beogradskoj Katanićevoj ulici 2, Biljana Plavšić nije otvorila izlazna vrata svog ogromnog stana. Iako je vrijeme u Beogradu od njenog povratka iz švedskog zatvora, unatoč kasnom listopadu bilo prekrasno, a hram Svetog Save od zgrade u kojoj živi udaljen tek dvjesto-tristo metara – nije učinla ono što je najavljivala kao svoje prve korake na slobodi. Nije se uputila u šetnju po svježem zraku, a nije otišla ni u crkvu, ono o čemu je, kaže, sanjala dok je bila u zatvoru. Ugledali smo je tek na nekoliko sekundi, nakon dvodnevnog motrenja njenog stana, u četvrtak oko podneva, kada se pojavila na ostakljenoj lođi četvrtog kata, da bi otresla krpu za brisanje prašine, koje se sigurno nataložilo za njenog osmogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne.

Rodbina u posjetu

Sat i pol prije toga iza ulaznih staklenih vrata sa smeđim metalnim okvirom izašli su iz zgrade u Katanićevoj 2 njen brat Zdravko i šogorica Vasilija s velikom putnom torbom. Dvoje starih ljudi polako se odgegalo Mekenzijevom ulicom, a kad su se za pola sata vratili, prišao sam im i zapitao možemo li fotoreporter i ja s njima u stan Biljane Plavšić.

Nezainteresirani policajci

– Biljana se sada odmara, a osiguranje ne dopušta da itko od novinara ulazi u stan – rekla je pristojno, ali vidno zbunjena Vasilija Plavšić pokazujući na dvojicu policajaca u civilu koji su prilično nezaintersirani promatrali naš razgovor. Njihov stari crni policijski BMW, civilnih registracijskih oznaka BG 219 057, parkiran na drugoj strani Katanićeve ulice, točno preko puta ulaza u zgradu Biljane Plavšić, ondje je danonoćno otkako se jedina osuđenica za ratne zločine pred Haškim sudom u utorak vratila u Beograd. Dvjestotinjak metara dalje, na pločniku ispred hrama Svetoga Save, nalazi se bijeli policijski landrover registracijskih oznaka M 50-456 u kojem sjede četvorica pripadnika specijalne policije s dugim cijevima, izmjenjujući se svakih šest sati. MUP Srbije očito je procijenio da postoje prijetnje njenoj sigurnosti, no kako kažu beogradski novinari, ugroziti je mogu jedino oni kojima se zamjerila svojim haškim svjedočenjem, prije svega pristalicama Momčila Krajišnika, bivšeg predsjednika Skupštine bosanskih Srba, koji je, zahvaljujući dobrim dijelom i njenom svjedočenju, dobio 20 godina zatvora. Ništa manje nije bila nježna ni svjedočeći u ulozi Radovana Karadžića, kojem je, koje li slučajnosti, suđenje počelo upravo u vrijeme njenog izlaska na slobodu. Možda bi joj netko mogao vratiti taj dug, a da je tako svjedoči i naslovna stranica opskurnog beogradskog desničarskog lista "Pravda" koji je njen povratak u Srbiju popratio velikom slikom na prvoj stranici i ogromnim naslovom "Sramota na slobodi". Taj list i inače je poznat po takvim naslovima, a kada je prošle godine u Beogradu uhićen Radovan Karadžić, donijeli su veliki naslov "Srpska stoka uhapsila Karadžića".

Kvartovski pijanci

Pola sata prije nego li će se "Sramota na slobodi" tog četvrtka nakratko pojaviti s krpom za skupljanje prašine na svom prozoru, njen brat Zdravko i šogorica Vasilija napustili su njen stan i uputili se svojoj kući, odmah iza ugla u Mekenzijevoj 44. Za razliku od portafona na ulazu u zgradu Biljane Plavšić, gdje među ostalim imenima stanara nema njezinog, u Mekenzijevoj 44 stoji prezime njenog brata, ispod kojeg se, koje li ironije, odmah koči prezime Milošević.

– Oni su joj najbliža rodbina i donose joj svakodnevne potrepštine – objašnjava konobarica iz tijesnog, memljivog kafića "Vista", točno preko puta ulaza u Plavšićkinu zgradu. Taj kafić, u kojem se skupljaju kvartovski pijanci, odjednom je postao okupljalište novinara i fotoreportera, koji ondje vrebaju prve korake osuđenice za ratne zločine i njeno moguće pojavljivanje u javnosti.

– Nismo je ni mi vidjeli sve ove vrijeme – pričaju novinarima lokalni gosti kafića "Vista" Tanasko, Amigo i Deda, koji ovdje od ranog jutra "cevče" pivo, provodeći ovdje i inače najveći dio vremena da bi raspravljali o najrazličitijim temama. Tog četvrtka na repertoaru je bila svjetske židovska zavjera i izgradnja prvog rotirajućeg hotela koji bi se, počitali su negdje, trebao graditi u Hrvatskoj.

Koga zanima ta baba?

– Koga, bre, zanima ta baba? – kaže jedan od gostiju čudeći se novinarima i njihovom strpljenju dok satima čekaju hoće li Biljana Plavšić izaći iz zgrade ili se bar pojaviti na prozoru. A drugi dodaje kako ona ni njega ne zanima, ali mu je, kaže, krivo što ju joj "sudili Holanđani i oni koji su nas zajedno s njima bombardovali". – Trebalo je da joj sudimo mi, ako je kriva, a ne oni – kaže taj gost ispijajući apatinsko "Jelen" pivo iz polalitrene smeđe boce.

Katanićeva ulica, u kojoj će, kako je odlučila, ostatak života na slobodi provesti Biljana Plavšić, pet minuta je hoda od Slavije, dijela grada u kojem je i istoimeni, poznati i nekoć solidni beogradski hotel. Ondje se nalazi i prvi McDonaldsov restoran u bivšoj Jugoslaviji, o kojem su se, kad je otvoren sredinom osamdesetih, kao o pravom čudu pisale velike novinske reportaže. Dom Biljane Plavšić, dakle, u širem je centru Beograda, u kojem nestaju posljednji kućerci na obljižnjoj Čuburi i niču katnice sa skupim stanovima. Katanićeva ulica paralelna je s kratkom i neuglednom ulicom koja nosi ime poznatog srpskog pisca Borisava Pekića i u kojoj oronule prizemnice broje svoje posljednje dane.

– Još nismo vidjeli Biljanu, ali prije nego što je otišla u Haag, kod nas je redovito kupovala – kaže prodavačica u samostalnoj trgovačkoj radnji "Talija", preko puta zgade u kojoj je Biljana Plavšić. – Ali Vaska, njena šogorica, i brat Zdravko, naše su stalne mušterije i ovamo redovno navaraćaju po voće i povrće. No, mlada farmaceutkinja u ljekarni "Breza", tik do ulaza Biljane Plavšić, na upit stanuje li osuđenica za ratne zločine u istoj zgradi, reći će kako tu gospođu ne poznaje.

Plaćanje režija

A susjedi koji svako malo izlaze iz zaključane zgrade s dvadesetak stanova različito reagiraju na pitanje o svojoj novoj sustanarki. Jedni samo odmahnu rukom, drugi slegnu ramenima, treći, poput sredovječne žene, kažu kako nemaj ništa protiv nje i kako se nadaju da će uredno plaćati zajedničke režije.

Dok se prašina ne slegne

Siva sedmerokatnica u kojoj živi Biljana Plavšić svojim drugim krilom zadire u Mekenzijevu, istu ulicu u kojoj je, krenete li blagom uzbrdicom nekoliko stotina metara dalje, ured Fonda za humatirano pravo Nataše Kandić. Te dvije žene, toliko različite po onome što su učinile, teško da spadaju u istu galaksiju, ali sada se, kao nove susjede, lako mogu sresti u istoj ulici: kada Nataša Kandić bude išla u svoj ured, prepun dosjea o ratnim zločinima i onima koji su ih počinili, a Biljana Plavšić u obližnju crkvu da bi od tih istih zločina okajala grijehe.

Očito je, međutim, da se Biljani Plavšić još ne izlazi na ulicu i da joj je tako vjerojatno i sugerirano, bar neko vrijeme, dok se malo ne slegne prašina uskovitlana njenim dolaskom. Do tada, umjesto uživanja u gradskoj vrevi ili odlaska u crkvu, o čemu je pričala opisujući ono što joj je u zatvoru ponajviše manjkalo, morat će, poželi li nešto od te atmosfere, otvoriti prozore da čuje reski zvuk zvona iz hrama Svetog Save ili žagor djece s igrališta istoimene osnovne škole, koje se naslanja na stražnji dio njene zgrade.

Milorad Dodik, premijer Republike Srpske, koji je po Biljanu Plavšić u Stockholm poslao svoj zrakoplov Cesnu 525, pokušavao me je uvjeriti, kad sam ga na Televiziji B92, sreo popodne istog onog utorka kada je Biljanu Plavšić od beogradske zračne luke dopratio do njenog stana, kako je ona – "po zemaljskim i božjim zakonima sada slobodna osoba" i kako nikome ne bi trebalo smetati što je to tako. Rekao je da se ona više neće baviti politikom i da bi se oni, kojima smeta njena sloboda, trebali upitati kako se osjećaju bosanski Srbi s obzirom na slobodu Nasera Orića.

No, što će biti kada krenu promocije njene knjige "Biljana Plavšić – heroj i mučenik" koju je napisao njen ispovjednik iz zatvorskih dana, prota Vlada Rafailović. Predstavljanje te knjige najavio je novinarima na beogradskom aerodromu Svetozar Mihajlović, predsjednika odbora za podršku Biljani Plavšić, dok se čekao njen dolazak, objašnjavajući kako će to prvo biti baš u Bijeljini.

Plodovi pobjede

Istom onom napaćenom gradu u kojem je Biljana Plavšić poljubila Željka Ražnjatovića Arkana, nakon masakra kojeg su njegovi dobrovoljci ondje napravli. Bilo je to u vrijeme kada je Biljana Plavšić izgovarala rečenicu od koje se zgrozio i sam Slobodan Milošević: "Postoji 12 milijuna Srba i čak ako ih šest milijuna pogine na bojištu, ostat će ih šest milijuna koji će uživati plodove pobjede."

Ona je sada jedna od tih, ali te plodove uživa zatvorena u svom stanu, mada je izašla iz zatvora i mada je na slobodi.

Jutarnji.hr

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register