Nasilje kao općecivilizacijska pojava i nije nešto što bi bio naš ekskluzivitet, no svakako je naš ekskluzivitet što još i danas, u 21. stoljeću i na prostoru Europe, koja već odavno živi neke druge civilizacijske norme, mi uzgajamo kult nasilja.
Piše: Željko Ivanković
Dakle, nije ono samo pojava koju se kod nas nefunkcionalnim mehanizmima države ne sankcionira, niti se samo tolerira, nego ga baš – uzgajamo, njegujemo! Čak svakodnevno đubrimo najnižim strastima i "svetom" krvlju. Kao svoju romantičarsko-guslarsku i epsku stečevinu.
Kod nas je nemoguće ili teško moguće održati izložbu, festival, skup npr. pripadnika seksualnih manjina, ali krvavo-rušilački festival Hordi zla, Bad Blue Boysa ili Delija (čujte im samo imena!) posve je normalan. I još smo sretni ako "ovaj put" na njihovu "festivalu" nije bilo (puno) mrtvih, nego je, blago nama, sve prošlo "u redu i miru" sa samo deset razbijenih glava, deset polupanih autobusa ili izloga. Čak smo sretni ako je usput neki "maliganski festival" Hordi zla, Bad Blue Boysa ili Delija u svom legalnom i legitimnom izrazu "nogometnog patriotizma" (č. mržnje i rušilaštva!) samo porazbijao glave "apatriotskim", nedovoljno muškim, nedovoljno epskim, nacionalno i vjerski ili kako drukčije isfanatiziranim sudionicima nekog Queer festivala. Zbog toga su čak sretni i čuvari reda i čuvari vjere i čuvari plemena, čuvari naših balkansko-brđanskih, gazijskih, delijskih, tako "svijetlih tradicija" što nam obasjavaju našu mračnu i krvavu tribalističku povijest.
Nitko smo i ništa ako toj povijesti mržnje, sad i ovdje, ne pridodamo barem koji dram mržnje (naše, dakako!) i koju kap krvi (tuđe, dakako!). Valjda je stoga kod nas i normalno da slike kriminalaca ne silaze s naslovnih stranica medija, a njihovi pothvati pune prve stranice printanih i prve minute elektronskih medija. Vođe navijačkih skupina su ljudi poput Arkana, imena navijačkih skupina posve legalno i legitimno imenuju se krimogenim nazivima, njihov govor u javnosti je govor ne samo mržnje, nego najcrnjeg fašizma, a njihove pripadnike ni nakon najvećih zala nitko ne hapsi, čak ih se nagrađuje, daju im se prostori u medijima da oni kažu svoju istinu, iz zatvora ih se vadi ili pušta po političkom migu i bez kriminalističke obrade.
A tko su ljudi nasilja, osobe kojima je zajednički bog – bog nasilja, koji klanjaju u hramu nasilja, koji bez ostatka služe naciokratskim idealima pod krinkom povišene temperature nacionalnog bića. Riječ je, kako je to sve evidentnije, o socijalno deklasiranim skupinama mladih bića, uglavnom iz nesređih obitelji, s manjkom emotivnih i intelektualnih potencijala, te socijalno retardiranim osobama. Te osobe, nažalost, svoju socijalizaciju žive jednodimenzionalno, na najnižem socijalnom stupnju, čoporativno, navijački, u duhu mržnje na drugo i drukčije. Njih nitko nije učio ljubavi i oni je najčešće i ne spoznaju. Oni znaju tek za bliskost skupine, žive je kao zvijeri u čoporu. Čopor ih grije, hrani i brani. Drži ih u lažnoj solidarnosti kao supstituciji neživljene obiteljske ljubavi ili stvarnog prijateljstva, u lažnoj solidarnosti umjesto u nekakvom društveno-etičkom poretku u kojemu su vrijednosti osobnost, pojedinačnost, znanje, socijalna senzibilnost, samopoštovanje i brojne druge osobne vrijednosti.
No, ne bi oni bili takvi kakvi su da im u tome velikodušno ne pomaže društvo koje je i samo takvo. Zar bi inače, nakon nereda u kojima su sudjelovali jedan dan (ma tko se pokazao sudski krivim!), mogli proizvoditi nered već drugi dan prometno blokirajući glavni grad jedne zemlje? Gdje to ima da nekakve smiješne skupine navijača u cjelodnevni prometni kolaps dovedu jedan grad, a policija ih pritom još čuva u proizvodnji nereda? Gdje to ima da stvarni kriminalni napad u javnom gradskom prijevozu ne uznemiri nikoga samo zato što su huliganske skupine (nacionalistički inducirane!) u svom "miroljubivom" aktu blokade jednog polumilijunskog grada dobile medijsku pozornost kao da su dobile Nobelovu nagradu za mir?
Dužno poštovanje za svaku smrt, za svaku žrtvu nasilja pritom nikoga ne zanima. To nije vrijedno spomena, jer velika je samo tuđa krivnja i naša nedužnost. Drukčije jednostavno nije moguće, kaže nam naša "svijetla" tradicija. Naš "gazi" ili "deli" je heroj, njihov, pak, uvijek i samo zločinac.
Trebaju li nam Horde zla, Delije ili Bad Blue Boysi, njihovi rušilački pohodi po zemlji i svijetu? Kako je moguć govor mržnje, govor fašizma na stadionima, ili, nakon toga, na raznim internetskim portalima, kad se već tobože sankcionira govor mržnje u printanim ili elektronskim medijima?
Kamo to ide naše 21. stoljeće, ako će se uskoro u Zagrebu otkriti spomenik Anti Paveliću, a već imamo spomenik Draži Mihailoviću, ako će se sutra na Ravnoj gori sresti obožavatelji ovih prononsiranih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata? I ako tome mediji daju veću pozornost nego će je, primjerice, dobiti svi ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade, svi velikani duha koji su svijet zadužili za stoljeća koja dolaze? Baš primjerno!
A što drugo i očekivati kad je ukupna društvena svijest na razini nekakvih hordi zla (ovdje je to tek asocijacija na Sama Peckinpaha), za koje ne postoji ni bog, ni vlast, ni zakon (Mustafa Madžar), a društvene su zajednice pretvorene u folklorne bordele ratnika, kako je to sjajno detektirao i mnogovrsno elaborirao vrsni beogradski politički antropolog Ivan Čolović.
Neposredno po povratku iz Njujorka delegacije iz BiH ponovo otputovale u sjedište UN-a.
0 Comments