Piše: Boris Dežulović
To je, čini se, najnovija politička moda – biti hrvatski Barack Obama. Zašto Hrvatskoj treba Obama, prilično je nejasno, ali ako je dobar Americi, bit će i Hrvatskoj. Ne zna se ni što točno znači "hrvatski Obama", podsjeća to na ona pitanja iz smiješnih uličnih anketa, "što je to epikontinentalni pojas?", ili "što znači ‘sodomija'"? "Hrvatski Obama" po jednima je općenito "prvi nešto na čelu države", prvi Crnac, prva žena, prvi Srbin, prvi vulkanizer, tako nekako. Po drugima, hrvatski Obama je onaj koji dokida razlike među ljudima, čovjek kojemu je svejedno tko će mu biti zet, samo da je Hrvat
Ne znam, dame i gospodo, koga ste ove godine ovjenčali nagradom za fiziku, ali moje je skromno mišljenje da su tu čast više od svih zaslužili stručnjaci iz Fedpola, švicarskog saveznog policijskog ureda, koji su samozatajno, daleko od očiju javnosti, na malom groblju Sihlfeld u Zürichu pokrenuli najveći akcelerator na svijetu, u kojemu se čestice zdravog razuma sudaraju s česticama svemirske nepravde – započeo je pred zbunjenom publikom u Gradskoj vijećnici u Oslu svoj govor Dragan Primorac.
Sijede glave se zagledaju, tiho komešanje ispunilo je veliku svečanu salu, a šef protokola gleda čas u Dragana Primorca, čas u predsjednika Švedske kraljevske akademije, pa nemoćno sliježe ramenima.
– Prije točno stotinu i devet godina, dame i gospodo, ovdje je umjesto mene stajao švicarski biznismen i filantrop Jean Henri Dunant, osnivač Crvenog križa i utemeljitelj Ženevske konvencije, prvi dobitnik Nobelove nagrade za mir – nastavlja Dragan Primorac nadjačavajući žamor u sali. – Monsieur Dunant se danas, dame i gospodo, vrti u svom skromnom grobu na ciriškom Sihlfeldu, kao čestice u onom CERN-ovom akceleratoru, vrti se taj veliki Švicarac u grobu od stida zbog odluke švicarske policije da zabrani ulazak u zemlju velikom hrvatskom pjesniku, umjetniku i mirotvorcu Marku Perkoviću Thompsonu, kojemu sada i ovdje, pred vama, javno posvećujem Nobelovu nagradu za mir, kroz mene dodijeljenu svakom hrvatskom domoljubu, borcu za mir u svijetu i cijeloj Hrvatskoj!
Tu predsjednik Republike Hrvatske Dragan Primorac iskorači iza govornice, pa priđe rubu bine i napravi nešto što Švedska kraljevska akademija i Gradska vijećnica u Oslu nisu doživjeli u svih stotinu i deset godina otkako je gospodin Dunant dobio prvu Nobelovu nagradu za mir: otkopča elegantni crni frak, razveže leptir mašnu, strgne bijelu košulju i pred šokiranim sijedim glavama pokaže crnu majicu s velikim slovima "Pravda za Thompsona!".
– To je greška, to je nesporazum! – priskoči u taj čas predsjednik Akademije Peter Englund, nadglasavajući zvižduke u dvorani i hrvatskog predsjednika u crnoj majici dok pjeva "Čujte švedski akademci sada poklič moj: stići će vas naša ruka i u Norveškoj!"
– Gospodo, molim vas – bespomoćno viče s govornice gospodin Englund, pa zajedno sa zaštitarima juri za hrvatskim predsjednikom, dok mu ovaj bježi po bini, maše zlatnom medaljom Nobelove nagrade za mir i pjeva plazeći im jezik.
– Molim vas, to je nesporazum! – očajnički vapi predsjednik Kraljevske akademije – po članku 2. statuta Zaklade Nobelovu nagradu ne može dobiti Hrvat!
– Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna: sudit će vam nobelovci iz Čavoglava! – pjeva hrvatski predsjednik vješto izbjegavajući osiguranje Gradske vijećnice Osla, kad se odjednom sudari s – Milanom Bandićem.
– To je moje! – uzviknu zagrebački gradonačelnik, zapanjenom Primorcu otme medalju Nobelovog komiteta iz ruku i odjuri među konsterniranu publiku, sve preskačući crvena tapacirana sjedišta i odgurujući blazirane gospođe u crnim večernjim haljinama.
– Ne tako brzo, Miki – začuje iznenada Milan Bandić, podigne glavu i ugleda Veljka Džakulu, predsjednika Srpskog demokratskog foruma i potpredsjednika Demokratske stranke Srba, kako stoji s uperenim pištoljem CZ 7.62, popularnim "tetejcem". – Biće da je to ipak moje.
I prije nego se Mikšić snašao, Veljko Džakula preotme mu zlatnu Nobelovu medalju i pobjegne kroz službeni izlaz mašući "tetejcem", dok pripadnici osiguranja polijegaše po mramornom foajeu Vijećnice. Osvrće se Džakula za sobom, vidi kako Dragan Primorac i Milan Bandić trče za njim, i nije ni primijetio nogu u trapericama kako se pruža iz parkirane crne limuzine i podmeće kožnu kaubojsku čizmu. Sapleo se Veljko Džakula, izmjerio cijelu Ulicu Roalda Amundsendsa, a Nobelova medalja – kao u crtanim filmovima – poletjela zrakom i završila u kožnoj rukavici.
– Boris Mikšić! – zaprepašteno će uglas Dragan Primorac, Milan Bandić i Veljko Džakula. – Otkud ti ovdje?
– You idiots – uzvrati prezirno "dečko s Trešnjevke" sa "stetsonom" na glavi. – Ja bih vas morao pitati what the hell vi radite ovdje!
– Ti?! – zaprepašteno će Veljko Džakula. – To je moja nagrada, ljudi, šta vam je?! Ja sam hrvatski Barack Obama!
– Bogami nisi, nego ja! – bijesno će Bandić.
– Ti?!? – sad će Dragan Primorac u crnoj majici. – Svatko živ zna da je Nobelova nagrada za mir moja. Vraćaj tu medalju! Ja sam hrvatski Obama!
– You stupid, ne možeš ti sad… – krene Mikšić nešto reći, kad ga odjednom prekine vozač limuzine u livriranoj uniformi.
– Jes, aj ken!
Prije nego što je Mikšić stigao išta reći, vozač mu ugrabi Nobelovu nagradu za mir iz ruku, nasmije se i spusti tamne naočale na vrh nosa.
– To pripada meni, ja sam hrvacki Obama! – procijedi splitski gradonačelnik Željko Kerum. – "Jes aj ken", to je moje, ja san to reka prije onoga garavog!
– Ali ja sam hrvatski Obama, to svi znaju! – plačljivim glasom će Primorac.
– Nisi nego ja! – pojavi se sad iznebuha i Alka Vuica.
– Bogami sam ja!
– Nisi!
– Jes aj ken!
– Ja sam hrvatski Obama!
– Nisi, Dragane, šta ti je?! – viče Alka.
– Jesam, nije pošteno! – plače Dragan Primorac.
– Dragane, šta ti je? Dragane?! – prodrma ga Alka Vuica snažno i odvali mu dva zvučna šamara, nakon čega Primorac otvori oči i ugleda zabrinuto lice supruge Jadranke. – Jadničak moj, opet si sanjao Nobelovu nagradu za mir, jel da?
Tako ovih dana, pred predsjedničke izbore u Hrvatskoj, sanjaju brojni kandidati za nasljednika Stipe Mesića. Nema među njima nijednoga koji ne tvrdi za sebe da je baš on hrvatski Barack Obama, svi sanjaju naslovnicu Timea i Nobelovu nagradu za mir, bauljaju u snu, trče hodnicima Ujedinjenih naroda i sudaraju se, opći je metež u hrvatskom tisućljetnom snu.
To je, čini se, najnovija politička moda – biti hrvatski Barack Obama. Zašto Hrvatskoj treba Obama, prilično je nejasno, ali ako je dobar Americi, bit će i Hrvatskoj. Ne zna se ni što točno znači "hrvatski Obama", podsjeća to na ona pitanja iz smiješnih uličnih anketa, "što je to epikontinentalni pojas?", ili "što znači ‘sodomija'"?
"Hrvatski Obama" po jednima je općenito "prvi nešto na čelu države", prvi Crnac, prva žena, prvi Srbin, prvi vulkanizer, tako nekako. Po drugima, hrvatski Obama je onaj koji dokida razlike među ljudima, čovjek kojemu je svejedno tko će mu biti zet, samo da je Hrvat. Treći su negdje pročitali da Obama znači "čovjek nade", pa bi hrvatski Obama, čovjek nade, bio recimo Ildefons Lima, centarfor reprezentacije Andore, koja je u cijeloj svojoj povijesti pobijedila samo tri puta, a od kojega sada cijela Hrvatska očekuje da zabije Ukrajini i odvede nas na Svjetsko prvenstvo. Po četvrtima, pak, hrvatski Obama je nešto u vezi poreza i zdravstva, vrsta reforme, tako nešto.
Kandidati se u toj uličnoj anketi redom reklamiraju kao "hrvatski Obame", mediji se natječu u potrazi za idealnim kandidatom, a unutrašnjopolitičke rubrike izgledaju kao mali oglasnik, rubrika "Posao". "Traži se hrvatski Barack Obama, za obavljanje poslova općeg hrvatskog procvata i mira u svijetu; visoko obrazovanje, poznavanje stranih jezika i boja kože nisu važni, samo ozbiljne ponude pod broj…"
– Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi tako u intervjuu Areni predsjednički kandidat Boris Mikšić, kontroverzni američki poduzetnik hrvatskog porijekla, povjeravajući novinaru kako u kampanji, kao i svaki barack obama koji drži do sebe, ima podršku Hillary Clinton.
– Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi na konferenciji za novinare predsjednički kandidat Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula, objašnjavajući kako je analogiju prvog Srbina na čelu Hrvatske s prvim crnim predsjednikom SAD-a nepotrebno objašnjavati.
– Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi ocvala pjevačica Alka Vuica, kandidatkinja za prvu hrvatsku predsjednicu, objašnjavajući kako je analogiju prvog Srbina, pardon prvog Crnca na čelu SAD-a s prvom ženom na čelu Hrvatske suvišno objašnjavati.
– Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, objašnjavajući kako za ulogu hrvatskog Obame u širem smislu analogija s američkim predsjednikom nije nužan uvjet.
– Ali ti nisi niti predsjednički kandidat!
– Dobro, onda je hrvatski Obama naš kandidat Ivo Josipović! – spremno uzvraća lider hrvatskih socijaldemokrata.
– Ja sam kandidat SDP-a! – u to će Milan Bandić.
– Misliš, hrvatski Obama?
– E, to. Kajgod.
– Jes aj ken! – završava polemiku splitski Obama, koji je shvatio da "Obama" znači nešto u stilu "Srbima i Crnogorcima nije misto u Hrvackoj", otprilike kao "obama nima mista u Hrvackoj". Već u nekom logoru. Baraci. Baraka obama.
Stvar izgleda po prilici kao ona davna igra Laze Goluže, sjetit ćete se sigurno, kad bi u Kviskoteci na tri stolice sjela tri kandidata, a pred njih besmrtni Oliver Mlakar s onim čuvenim pitanjem.
– Molim vas da se predstavite. Osoba A?
– Ja sam hrvatski Barack Obama, budući predsjednik Republike Hrvatske i dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2010. godinu.
– Odlično, osoba B?
– Ja sam hrvatski Barack Obama, budući predsjednik Republike Hrvatske i dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2010. godinu.
– Divno. Sada će nam se predstaviti i osoba C.
– Ja sam hrvatski Barack Obama, budući predsjednik Republike Hrvatske i dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2010. godinu.
Nakon aplauza u studiju slijede pitanja. Natjecatelji pokušavaju unakrsnim ispitivanjem otkriti tko je od predsjedničkih kandidata pravi hrvatski Obama.
– Osoba A, čime se vi bavite?
– Ja sam vulkanizer.
– Gdje točno radite?
– Zapravo, još ne radim, ali dočim postanem precjednik Hrvacke, planiram otvoriti vulkanizersku radnju u Barutani, kraj Splita. Tamo stric Grgo ima garažu za kamijone, ali lani ga je ostavila žena. Strina pobjegla s inkasatorom Elektroprivrede, pa Grgo prodao kamjione i sagradijo zavjetnu crkvu u Zadvarju. Kaže stric: eno ti garaža, pa se kandidiraj.
– Bravo, sjajno, odlično. Osoba B, hoćete li nam sad vi reći čime se bavite?
– Ja sam ministar obrazovanja.
– Vrlo dobro. U kojoj točno državi?
– Zapravo, khm… više bivši ministar obrazovanja. Ali čim postanem predsjednik Hrvatske, planiram otvoriti privatno ministarstvo. Ništa veliko, mali obiteljski biznis.
– Molim vas aplauz za osobu B! Prelazimo na osobu C. Osoba C, što ćete vi uraditi ako budete izabrani za predsjednika Republike Hrvatske?
– Iskorijenit ću glad i siromaštvo u Africi, otkriti lijek za AIDS, spriječiti izumiranje pandi, dupina i maltezera, zatvoriti ozonske rupe, spasiti ledenjake, posaditi stabla u Amazoni, zabraniti oružje, ukinuti ratove i zavesti mir u svijetu.
– Oho, čeka vas dosta posla. Pretpostavljam da ne biste imali ništa protiv Nobelove nagrade za mir?
– It's OK.
Godinu dana kasnije, predsjednica Fani Čapalija, hrvatska Obama, bivša Miss Hvatske i treća pratilja Miss svijeta 1993., prva manekenka na čelu Republike Hrvatske, izlazi za govornicu na velikoj pozornici Gradske vijećnice Osla. Pored nje stoji švedski kralj, Njegovo Veličanstvo Karl XVI Gustaf glavom i bradom, cijela je dvorana na nogama i dugo, dugo aplaudira, a predsjednica Fani drhti od uzbuđenja. Lentom Nobelove nagrade za mir briše suze radosnice, želi nešto reći, taman je otvorila usta, kad na binu iznenada furiozno upada švedska kraljica Silvia.
– Šta ti radiš ovdje? – pita je bijesno Njezina Visost Silvia.
Predsjednica Republike Hrvatske zbunjeno gleda čas švedsku kraljicu, čas švedskog kralja. Njegovo Veličanstvo nemoćno sliježe ramenima, a kraljica Silvia ni pet, ni šest, nego onako, u bijelim rukavicama, odvali hrvatskoj predsjednici dva zvučna šamara.
– Šta ti radiš ovdje? – ponovi bijesna gospođa, pa se okrene suprugu.
– Mogu objasniti – kaže prestravljeno kralj Gustaf, sad kad ga Fani bolje pogleda, isti Dragan Primorac.
– Nije ono što misliš – promuca on.
– Znam – urla pomahnitala žena. – To opet sanjaš Nobelovu nagradu za mir, jel da?
0 Comments