Sjaj i bijeda medija

Objavljeno: 31.07.2009, 15:04h

Piše: Robert Olujić "Narod se ne uzdiže u kulturu, a sama kultura se spušta na nivo masa.", Habermas Uvijek nas iznova fasciniraju, zar ne? Ti mediji uistinu svojim specifičnim sadržajem, koji je neka mješavina iskusnog prevaranta i stand up komičara, uvijek iznova uspijevaju fascinirati naše umove. Ok, barem moj. Možda zato jer sam se opet bacio u laganu analizu medija? Ili je uistinu dovoljno samo pogledati dnevne naslove pa da se čovjek zbunjeno zabulji u list kao da halucinira? Što god bilo, sad ćemo malo to sve rastvoriti, jer je već prošlo određeno vrijeme od kada smo ovdje posljednji put rastvarali tu fascinantnu pojavu znanu kao mainstream mediji. Mnogo je se puta rastvaralo, to su radili likovi s težinom, da tako kažem, likovi kao što su Habermass, Baudrillard ili recimo Chomsky. Mislim da bi se sva trojica složila da su proizvodnja pristanka i prezentacija metastvarnosti vjerojatno osnovna obilježja masmedija općenito. Taj mainstream je zaglibio u dekadenciji i neukusu što sve potencira stalnom sugestijom koju ispod površine neprestano šalje svojim primaocima, poruku da je to bez obzira na sve ipak prirodno i da se trebamo kao socijalno prilagođeni ljudi priključiti tom uvaženom lifestyleu. Dominantan frajer, uvijek fino zapakiran, i moderan, trendovski orijentiran, pomalo metraseksualac, pomalo mačo tip, uspješan muškarac iz Playboya: to je taj mainstream. I naravno, korumpirani političar, mislim da se o tome ni ne mora govoriti. Bombastični naslovi o ubojstvima i manijacima, a kad je mafijaš u priči – još bolje: to je već beletristički efekt. Ili još bolje: kazališni efekt, da tako kažem. Taj efekt zauzima tim podvaljivanjem najveću pažnju konzumenata, pa stoga ostaje mnogo manje pažnje za ostale teme. I ne samo da je pažnja publici odvraćena, o ne gospodo. I sami kreatori naših najgledanijih vijesti su izgleda zbunjeni. Eto, Gruzija. Tek sad kad je narodni ustanak neminovan, HTV je odlučio izbaciti tu vijest van, a to što ta zemlja pati već tko-zna-koliko-vremena pod jednom staljinističkom diktaturom, to očito nije bilo baš vrijedno spomena. Bar ne u udarnom terminu. Ili uredništvo jednog HTV-a uistinu cijelo vrijeme nije imalo pojma što se tamo događalo? Iako teško za povjerovati, ipak dajem solidnu četvorku ljudskoj neinformiranosti, pa makar se radilo i o profi novinarima. No s druge strane, kako kriviti novinare koji rade za velike medije a koji se pak moraju povoditi zahtjevima oglašivača i ostalih sponzora? Ciljana publika se mora ipak i naciljat sa pravo odabranim oružjem, zar ne? Eto što kaže McLuhan na tu temu: „Svijet mašina uzvraća čovjekovu ljubav time što mu pospješuje želje i žudnje. Zatvoren u svijetu zadovoljavanja svojih potreba, među drugim ljudima sa istim potrebama, pojedinac ne dovodi u pitanje društvenu situaciju u kojoj se nalazi." I nakon te izreke, eto pitanja: Hegemonija ili individualnost?Citat od maloprije je ustvari već odgovorio na pitanje podnaslova. Donekle, barem što se tiče masmedija iliti mainstreama ili kako god to već hoćemo nazivati. Hegemonija se provodi na političkom, socijalnom, ideološkom, ukratko – na svakom području kojeg se može zahvatiti. Sad ćete reći, pa čemu onda pitanje u podnaslovu, i na to ću odgovoriti: radi toga što individualnost ipak postoji. Ona je tu, unatoč sveprisutnim aparatima i mašinama za proizvodnju klonova koji odgovaraju sivim eminencijama. Individualnost jest tu, samo ju je danas mnogo teže uočiti: ona se može nazrijeti u kolumnama, u intervjuima, raznim člancima koji su obično na marginama većih novina i/ili časopisima. Ona se može vidjeti recimo, pa eto, na našem Zamirzineu. Ustvari, u mainstreamu je čak i poželjno do određene granice furati individualizam i samokritičnost: to daje privid objektivnosti dotičnog medija. Jedna vrlo rafinirana fora koja veoma dobro pali kod hrpe ljudi, a osim toga daje privid dosljednosti. Be yourself i slične parole su in, to je trend, kao što je npr. i vegetarijanstvo postalo trend. A ljudi vole biti u trendu, jer se onda osjećaju informirano, priznato, snažnije, cool, što god, ali uglavnom se osjećaju – bolje. Barem većina. Hegemonija i individualnost čine jedan ljubavni par, samo što je individualnost onaj podčinjeni, a hegemonija beskompromisna dominatrix. Vrlo izopačena ljubavna veza, ako mene pitate, no s druge strane, da je svijet leglo bolesti znaju već i vrapci na grani, tako da nas takve činjenice ne bi trebale previše šokirati. Ali tu su i nezavisni mediji Da, oni su tu, i dobro da su tu, inače bi stvarno čitali samo o savjetima kako što prije zbariti komad. Ili kako je priključenje EU tako planetarno važno: kao da ćemo ikad biti punopravna članica. No dobro, to je već druga priča, tako da… Tako da idemo dalje: „Bio je to govor protiv, govor koji je dodatno stvarao bipolarni svijet, stvarnost u kojoj postoje "oni" i "mi". Oni su u većini i imaju moć. Mi smo u manjini, ali znamo pravu istinu. A ono što je nas prisutne primarno povezivalo, bila je činjenica da smo protiv vlastitih vlastodržaca." Ovo je rekla Vesna Janković, žena koja je bila cijelo vrijeme u uredništvu sad već legendarnog ARKzina, i po meni je žena rekla na posve iskren i jednostavan način jednu nepatvorenu istinu. A ARKzin je bio pravi, takoreći enciklopedijski primjerak onoga što bi se moglo nazvati nezavisnim medijem. Kao i jedan Nomad, ili noviji „megazin" 04; od elektroničkih medija imamo tu kulturpunkt.hr, h-alter.org, zamirzine.net, planetmagazin.net (koji izlazi i u tiskanom izdanju preko udruge Domachi); a osim toga? Tu i tamo koji prilog od Fade in-a na HTV-u, dok se za isto vrijeme jedna Agata Juniku (iz udruge Nemezis za razvoj neprofitnih medija) bori za mjesto pod suncem: za nezavisne (i neprofitne, molim lijepo…) medije. No idemo pogledati što kažu još neki akteri u nezavisnim medijima o tome čime se bave: riječ ima Denis Mikšić, jedan od najaktivnijih članova karlovačke udruge Domachi, gitarist, student novinarstva, dobar i zabavan drug, nostalgični punker i metalac i, naravno, jedan od najvažnijih likova u egzistenciji magazina PLAN.et, časopisa koji je iz jedne vrste metalsko-punkerskog glasnika evoluirao u vrlo šarolik i zanimljiv urbani list i koji između ostalih surađuje i sa Zamirzine-om: „PLANet magazin pokrenut je 1998 na 1999. godinu. Prva ideja bila nam je napraviti bilten tadašnje

Piše: Robert Olujić

"Narod se ne uzdiže u kulturu, a sama kultura se spušta na nivo masa.", Habermas

Uvijek nas iznova fasciniraju, zar ne? Ti mediji uistinu svojim specifičnim sadržajem, koji je neka mješavina iskusnog prevaranta i stand up komičara, uvijek iznova uspijevaju fascinirati naše umove. Ok, barem moj. Možda zato jer sam se opet bacio u laganu analizu medija? Ili je uistinu dovoljno samo pogledati dnevne naslove pa da se čovjek zbunjeno zabulji u list kao da halucinira?

Što god bilo, sad ćemo malo to sve rastvoriti, jer je već prošlo određeno vrijeme od kada smo ovdje posljednji put rastvarali tu fascinantnu pojavu znanu kao mainstream mediji. Mnogo je se puta rastvaralo, to su radili likovi s težinom, da tako kažem, likovi kao što su Habermass, Baudrillard ili recimo Chomsky. Mislim da bi se sva trojica složila da su proizvodnja pristanka i prezentacija metastvarnosti vjerojatno osnovna obilježja masmedija općenito.

Taj mainstream je zaglibio u dekadenciji i neukusu što sve potencira stalnom sugestijom koju ispod površine neprestano šalje svojim primaocima, poruku da je to bez obzira na sve ipak prirodno i da se trebamo kao socijalno prilagođeni ljudi priključiti tom uvaženom lifestyleu. Dominantan frajer, uvijek fino zapakiran, i moderan, trendovski orijentiran, pomalo metraseksualac, pomalo mačo tip, uspješan muškarac iz Playboya: to je taj mainstream. I naravno, korumpirani političar, mislim da se o tome ni ne mora govoriti.

Bombastični naslovi o ubojstvima i manijacima, a kad je mafijaš u priči – još bolje: to je već beletristički efekt. Ili još bolje: kazališni efekt, da tako kažem. Taj efekt zauzima tim podvaljivanjem najveću pažnju konzumenata, pa stoga ostaje mnogo manje pažnje za ostale teme. I ne samo da je pažnja publici odvraćena, o ne gospodo. I sami kreatori naših najgledanijih vijesti su izgleda zbunjeni.

Eto, Gruzija. Tek sad kad je narodni ustanak neminovan, HTV je odlučio izbaciti tu vijest van, a to što ta zemlja pati već tko-zna-koliko-vremena pod jednom staljinističkom diktaturom, to očito nije bilo baš vrijedno spomena. Bar ne u udarnom terminu. Ili uredništvo jednog HTV-a uistinu cijelo vrijeme nije imalo pojma što se tamo događalo? Iako teško za povjerovati, ipak dajem solidnu četvorku ljudskoj neinformiranosti, pa makar se radilo i o profi novinarima. No s druge strane, kako kriviti novinare koji rade za velike medije a koji se pak moraju povoditi zahtjevima oglašivača i ostalih sponzora? Ciljana publika se mora ipak i naciljat sa pravo odabranim oružjem, zar ne?

Eto što kaže McLuhan na tu temu: „Svijet mašina uzvraća čovjekovu ljubav time što mu pospješuje želje i žudnje. Zatvoren u svijetu zadovoljavanja svojih potreba, među drugim ljudima sa istim potrebama, pojedinac ne dovodi u pitanje društvenu situaciju u kojoj se nalazi." I nakon te izreke, eto pitanja:

Hegemonija ili individualnost?

Citat od maloprije je ustvari već odgovorio na pitanje podnaslova. Donekle, barem što se tiče masmedija iliti mainstreama ili kako god to već hoćemo nazivati. Hegemonija se provodi na političkom, socijalnom, ideološkom, ukratko – na svakom području kojeg se može zahvatiti. Sad ćete reći, pa čemu onda pitanje u podnaslovu, i na to ću odgovoriti: radi toga što individualnost ipak postoji.

Ona je tu, unatoč sveprisutnim aparatima i mašinama za proizvodnju klonova koji odgovaraju sivim eminencijama. Individualnost jest tu, samo ju je danas mnogo teže uočiti: ona se može nazrijeti u kolumnama, u intervjuima, raznim člancima koji su obično na marginama većih novina i/ili časopisima. Ona se može vidjeti recimo, pa eto, na našem Zamirzineu. Ustvari, u mainstreamu je čak i poželjno do određene granice furati individualizam i samokritičnost: to daje privid objektivnosti dotičnog medija. Jedna vrlo rafinirana fora koja veoma dobro pali kod hrpe ljudi, a osim toga daje privid dosljednosti. Be yourself i slične parole su in, to je trend, kao što je npr. i vegetarijanstvo postalo trend. A ljudi vole biti u trendu, jer se onda osjećaju informirano, priznato, snažnije, cool, što god, ali uglavnom se osjećaju – bolje. Barem većina.

Hegemonija i individualnost čine jedan ljubavni par, samo što je individualnost onaj podčinjeni, a hegemonija beskompromisna dominatrix. Vrlo izopačena ljubavna veza, ako mene pitate, no s druge strane, da je svijet leglo bolesti znaju već i vrapci na grani, tako da nas takve činjenice ne bi trebale previše šokirati.

Ali tu su i nezavisni mediji

Da, oni su tu, i dobro da su tu, inače bi stvarno čitali samo o savjetima kako što prije zbariti komad. Ili kako je priključenje EU tako planetarno važno: kao da ćemo ikad biti punopravna članica. No dobro, to je već druga priča, tako da… Tako da idemo dalje:

„Bio je to govor protiv, govor koji je dodatno stvarao bipolarni svijet, stvarnost u kojoj postoje "oni" i "mi". Oni su u većini i imaju moć. Mi smo u manjini, ali znamo pravu istinu. A ono što je nas prisutne primarno povezivalo, bila je činjenica da smo protiv vlastitih vlastodržaca." Ovo je rekla Vesna Janković, žena koja je bila cijelo vrijeme u uredništvu sad već legendarnog ARKzina, i po meni je žena rekla na posve iskren i jednostavan način jednu nepatvorenu istinu.

A ARKzin je bio pravi, takoreći enciklopedijski primjerak onoga što bi se moglo nazvati nezavisnim medijem. Kao i jedan Nomad, ili noviji „megazin" 04; od elektroničkih medija imamo tu kulturpunkt.hr, h-alter.org, zamirzine.net, planetmagazin.net (koji izlazi i u tiskanom izdanju preko udruge Domachi); a osim toga? Tu i tamo koji prilog od Fade in-a na HTV-u, dok se za isto vrijeme jedna Agata Juniku (iz udruge Nemezis za razvoj neprofitnih medija) bori za mjesto pod suncem: za nezavisne (i neprofitne, molim lijepo…) medije.

No idemo pogledati što kažu još neki akteri u nezavisnim medijima o tome čime se bave: riječ ima Denis Mikšić, jedan od najaktivnijih članova karlovačke udruge Domachi, gitarist, student novinarstva, dobar i zabavan drug, nostalgični punker i metalac i, naravno, jedan od najvažnijih likova u egzistenciji magazina PLAN.et, časopisa koji je iz jedne vrste metalsko-punkerskog glasnika evoluirao u vrlo šarolik i zanimljiv urbani list i koji između ostalih surađuje i sa Zamirzine-om:

„PLANet magazin pokrenut je 1998 na 1999. godinu. Prva ideja bila nam je napraviti bilten tadašnje udruge Studentski kulturni centar Braća Radić koja je vodila klub Mala Scena. PLANet je bio najviše posvećen praćenju događanja u klub i izgledao je kao pravi fanzin, fotokopiran u 100 njak komada. Kasije prvom donacijom Instituta otvoreno društvo krenuli smo s tiskanjem u nakladi 1000 komada, pa smo kasnije prešli i na 2000 komada.

Prvotno se fanzin zvao PLAN99, pa je promjenio ime u PLAN2000, a kako nam se nije dalo iz godine u godinu mijenjati ime ostavili smo ono PLAN. i dodali .et.

Suradnici su nam bili različiti od ekipe koja je vodila SKUC, članova bendova i nekih povremenih do ozbiljnih, profesionalnih novinara, komentatora i aktivista svih vrsta. Posljednjih nekoliko godina surađujemo s internetskim portalima Zamirzine, h-alter i Kulturpunkt. Obzirom da navedeni portali nemaju tiskana izdanja na ovaj način neke materijale približujemo i publici koja nema navike ili mogućnosti provjeriti što piše na tim portalima.

PLANet je od početka s manjim ili većim prekidima imao izlete u virtualne vode, a posljednji je redovit rad od početka 2008. Vrlo smo zadovoljni s posjećenošću; PLANet magazin je drugi portal prema posjeta prema alexa.com u Karlovačkoj županiji, a i jedan od poznatijih i popularnijih u Hrvatskoj, bar što se tiče tematike kao što su nezavisna glazbena scena, urbana kultura i kultura mladih, nezavisni mediji, vijesti iz FOSS-a.

PLANet magazin je izrastao iz malog fanzina koji se bavi lokalnom, usko specijaliziranom scenom u nezavisni magazin u čijem radu sudjeluju suradnici iz nekoliko hrvatskih gradova i kao takav sve je više prepoznat kao bitna karika u razvoju nezavisne kulture i kulture mladih u Hrvatskoj.

Nezavisni mediji kao dio cjelokupne nezavisne kulturne scene iznimno su važni za razvoj cjelokupne situacije na ovim prostorima. Sve jačoj ekspanziji komercijalne ponude javni mediji teško odolijevaju, ponajviše zbog želje da ne izgube publiku a time i oglašivače te sve više liče na komercijalne medije kojima i je jedini cilj profit. Nezavisni mediji, iako tehnički i kvalitativno zaostaju za gore navedenima daju pak jedna drugi oblik informacije, iz jednog drugog kuta, a nerijetko i pozivaju same gledatelje/slušatelje/čitatelje da izađu iz pozicije pukog konzumera i samostalno sudjeluju u kreiranju sadržaja.

Internet nam tu uvelike pomaže o čemu svjedoči globalna zajednica developera koja je usavršila alate poput Drupala i wordpressa (objašnjenje što su ti alati su na dnu teksta) do te mjere da se s razmjerno niskim stupnjem poznavanja informatičke tehnologije može pokrenuti internetski portal/stranica koja će sadržavati sve danas potrebne multimedijske sadržaje. Putem tih kanala dolazi do suradnje stručnjaka najrazličitijih profesija na globalnoj razini ali i svih koji nisu specijalizirali svoje znanje već jednostavno žele i sami dati svoj doprinos rastu svjetskog znanja i informiranja. Odlični primjeri tome su wikipedia i archive.org."

Drugi dio

 

"Mediji kao nova vojska današnjice.", dio komentara na prvi dio ove teme od „prijatelja lakih misli".

Mislim da je komentator ovo odlično rekao. Možda bih ga samo još nadopunio sa „…još jedna nova vojska današnjice", jer ipak i dalje postoji ona dobra stara naoružana i strogo upravljana rulja znana kao vojska. No da unutar medija postoje vojnici znani kao novinari i koji na raznim ideološko-filozofskim stranama vode ratove, s tim se mislim slažu i djeca. To je ono što je rekla Vesna Janković i koju smo već citirali u prvom dijelu: „Bio je to govor protiv, govor koji je dodatno stvarao bipolarni svijet, stvarnost u kojoj postoje "oni" i "mi".

Dakle, tu imamo taj bipolarni svijet; jedna polovica predana „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu", Red Carpetu i citiranju retoričkih smicalica dobro nam znanih foteljaša; i druga polovica koja se želi uključiti u kreiranje sadržaja, zalagati se za pozitivne društvene promjene i općenito slobodnu participaciju svima u svemu. Ili ono: zašto bi art bio samo ono što kažu povjesničari umjetnosti i njihova ekipa? Zašto ne bismo i mi mogli reći da je art jednostavno puštanja jednog zvuka cijeli dan u centru Zagreba? I uopće, zašto bismo mi bili zavisni od njihovog viđenja i uopće prezentiranja stvarnosti?

I eto nas kod jednog poprilično škakljivog dijela ove cijele priče na koji je već jedan komentator ukazao u prvom dijelu ovog teksta: „Što su to nezavisni mediji?! Zar nisu 101-ca, Nova TV, RTL, Jutarnji list nezavisni?! Nezavisni od koga…od vlasti ili kapitala ili oboje.."

Prije toga jedna mala digresija. Ovih dana je objavljen govor Hrvoja Appelta (eto recimo ovdje na ZaMirZINE-u), bivšeg novinara Jutarnjeg lista i Globusa, koji je – citiram iz objavljenog teksta – „u svom govoru na sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupciji posvećenoj korupciji u medijima, imenom i prezimenom prozvao najveće hrvatske novinske izdavače, glavne urednike Jutarnjeg lista i Globusa, ministre te premijera Ivu Sanadera." Pričao je o tome kako ne samo da ugledni novinari dobivaju otkaze kao neposlušna djeca batine, nego kako su se istima, urednicima i sličnim medijskim djelatnicima podmetale bombe pod aute itd i sl.

Uostalom, o tome je već pisao Omer Rak upravo na ZaMirZINE-u; samo ćemo još dodati kako bismo mogli reći da se članak 38. Ustava Republike Hrvatske koji kaže da se u našoj državi „Jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Cenzura se zabranjuje a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji." i članak 4. Zakona o medijima da "nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu medija".

Dakle, možemo reći da su se svi ti ustavni članci pa najblaže rečeno ne baš najbolje poštivali. Zavisnost od interesa kapitala i politike ovdje je prisutna kao izrabljivačke tvornice u siromašnim zemljama, ili kao kokain u nosovima holivudskih zvijezda. A zavisnost je ono što nas u ovom dijelu tekstu zanima. Sad, da bismo razumjeli što znači zavisnost medija i od čega zavisnost moramo prvo malo pretresti strukturu medija.

Struktura mainstream medija i njihovo funkcioniranje

„Moj dojam je taj da mediji nisu nimalo drugačiji od obrazovanja ili, recimo, časopisa intelektualnog mišljenja – postoje određena ograničenja – ali ništa bitno drukčije. Oni djeluju jedni na druge, i to je razlog zašto se ljudi vrlo lagano izmjenjuju unutar njih." (Noam Chomsky: Što mainstream medije čini mainstream)

Isti taj Chomsky je u navedenom djelu rekao kako postoje pri proučavanju medija prvo otkrivamo kako postoje razni tipovi medija. Jedni su „oženjeni" sa industrijom zabave, tračevi, zvijezde, zanimljivosti itd., i to je za masovnu publiku. Onda su tu oni elitni, oni koji su tu za povlaštenu klasu, za intelektualce, za novinare velikih (ali i manjih) novina, i ti mediji određuju što je to vijest. Eto, kod nas recimo novinarski servis Hina od koje preuzimaju svi veliki (ali ponekad i manji) mediji većinu vijesti, dakle intelektualna klasa (novinari, kritičari itd.). Tu su pak onda i razni časopisi o biznisu, kulturi, zdravlju, lifestyilu (Vijenac, business.hr, Hrvatski časopis za javno zdravstvo, pa i Playboy ako baš hoćemo).

Sad, veliki mediji su oni koje čita većina ljudi, a budući da svijest o stvarnosti u današnjem informacijskom svijetu stvaraju ponuđene informacije, svijest većine će biti onakva kakva je prezentirana u 24sata ili jednom Jutarnjem listu. Tako se većini ljudi čini kako je baš super što smo sad članica NATO-a ili što je Sanader bio u posjetu onom budalašu koji je bio bivši predsjednik SAD-a. Sad, jedna je stvar vrlo zanimljiva. U navedenim medijima nigdje nikad nema vijesti o tome da „Zelena akcija organizira radionicu samogradnje solarnih kolektora, da križevačka udruga P.O.I.N.T. organizira simulacije prijemnih ispita za tehničke fakultete ili da Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, Ured pučkog pravobranitelja i nevladina udruga Centar za mirovne studije provode projekt „Potpora provedbi Zakona o suzbijanju diskriminacije" uz financijsku podršku Europske komisije". Prostor za takve vijesti je rezerviran za reklame, razne zanimljivosti ili bezveznih vijesti tipa „Europska policija na službenom sunčanju", Monitor.hr. I sad pitanje stoljeća: zašto ti veliki mediji ne prepuštaju barem malo prostora za vijesti o događanjima u koje se svatko može besplatno (ili ne, sad nevažno) uključiti?

Chomsky: „Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. "Mi" se brinemo o tome."

Dakle, mediji su zavisni od onih koji određuju što je vijest, a oni su pak ovisni od vlasnika tih medija za koje rade i koji su inače potpuno netransparentni. Vlasnici bilo kojih velikih medija su velike multinacionalke, no jako je teško saznati koje točno, jer one se kriju u vrhovima svojih blistavih piramida, kupuju jedni druge ili se pak udružuju i tako još samo više nadograđuju svoje piramide. A tim svim velikim igračima nije u interesu da se „običan puk" uključi u bilo koji aspekt kreiranja bilo čega, jer bi taj puk tako mogao oguliti dio njihovih blistavih građevina. (A možda čak i napraviti rupu pa ući unutra?)

Dakle, kada se priča o zavisnosti priča se o tome koliku slobodu imaju određeni mediji objavljivati određene vijesti. I tu smo sad došli opet do onog podnaslova iz prošlog dijela ovog teksta:

Ali tu su i nezavisni mediji

Odmah ćemo ovo započeti citatom Joanne Richardson iz još davno napisanog teksta „Jezik taktičkih medija":

„Tu je osobito važan nedavni slučaj preobrazbe alternativnih medija u Indymediju, globalnu mrežu nezavisnih medija, u kojoj je posve očigledna razlika između Indymedijinog alternativnog glasa i neprijatelja iz mainstreama. Indymedia kritizira pretenzije masovnih medija da budu istinit, izvoran, demokratski oblik predstavljanja; suprotstavlja se lažnoj medijskoj ljusci protutvrdnjama danima iz obratne perspektive – a ta se obratna perspektiva pritom ne dovodi u pitanje jer se pretpostavlja da je prirodna.

Moji prijatelji Talijani koji rade s Indymedijom pokazali su mi video zapis o protuglobalizacijskim prosvjedima u Pragu i pitali su me što mislim o tome. Odgovorila sam da je to dobra propaganda; kao propaganda, nikad ne propituje vlastitu poziciju. U tom video materijalu vidite puno aktivista koji su doputovali u Prag iz Amerike, Velike Britanije, Nizozemske, Francuske, Španjolske, Italije i tako dalje; povremeno ima i okoštalih lenjinističkih sranja članova komunističkih stranaka. Ono čega, međutim, nema je bilo kakvo promišljanje lokalnog češkog konteksta – mnogi tamošnji stanovnici odbacili su prosvjed kao pokušaj stranaca da uprizore revoluciju, u kojemu su se izbacivale parole jedne ideologije koju sami Česi smatraju već odavna zastarjelom. Sukob tih perspektiva ne vidi se na video materijalu, jer je zamišljen tako da promiče Indymedijinu anarhokomunističku poziciju, uzdignutu na razinu univerzalne istine. U tom smislu, ona je jednako strateška i dogmatska kao i mediji glavne struje; razlikuje se samo sadržaj poruke."

Suvremeni relativizam koji dovođenjem svega u pitanje završava na sumornim pustošima nihilizma? Vrlo teško sad za reći, no što nije teško za reći da jest istina da se medijski ratovi vode isto kao što se vode oni militaristički. Sad, da li je to gašenje vatre vatrom? Ili je to jednostavno prirodan tijek odvijanja te priče?

No sad ćemo napraviti jedan mali break i pustiti intervju u tekstualni eter da malo proširi priču o nezavisnim medijima. Intervju je odrađen sa glavnom urednicom www.kulturpunkt.hr Deom Vidović, ženom koja je već godinama prisutna kako u medijima, tako i u civilnom društvu općenito.

RO: U prošlom tekstu o medijima, gdje je bilo i riječi o nezavisnim medijima, jedan je komentator postavio pitanje nezavisni od čega. Po čemu su nezavisni mediji nezavisni po vašem mišljenju?

Uvijek je problem s ovom nesretnom konstrukcijom. Slične prozivke doživljava i nezavisna kulturna scena upravo zbog ovog određenja nezavisan. Iza nezavisnog je samoosnovana organizacija, koja dakle nije u vlasništvu države, lokalnih uprava ili nekih trećih subjekata. Osnivači i članovi samostalno odlučuju i upravljaju organizacijom/medijem, a financijski nisu vezani samo uz jedan izvor, već i o tome samostalno odlučuju. Dakle, ne postoje apriori uvjetovanosti i sve se temelji na odluci onih koji su se udružili kako bi postigli zajedničke ciljeve.

RO: Kako u globalu funkcioniraju nezavisni mediji i što ih čini drugačijima od mainstreama?

Sveprisutni trend komercijalizacije i koncentracije medija utječe na slobodu izbora građana, ali i na odabir tema i ideja koje dolaze u fokus kroz mainstream medije. Ekonomski pritisak od strane vlasnika medijskih kuća za što većom ekonomskom dobiti ima za posljedicu da različiti mediji koriste iste, najjeftinije izvore informacija. Pored ovog smanjenja raznolikosti vijesti iz različitih izvora i orijentiranosti na kulturu senzacionalizma i skandala također je narušena kvaliteta objavljenih vijesti, članaka, intervjua, priloga i reportaža, a razina pismenosti je iznimno smanjena. Ovakav medijski prostor narušava javni prostor mišljenja, govora i sudjelovanja. Za razliku od mainstream medija, nezavisni mediji prate relevantne teme i informacije koje su od javnog interesa. Osim toga, nezavisni mediji su najčešće vezani uz virtualni prostor koji omogućava građanima slobodnu komunikaciju te brže i lakše probijanje do informacija koje stižu iz najrazličitijih izvora: javnog, privatnog ili trećeg sektora, pojedinaca, neformalnih grupa i inicijativa i dr. Ovakva mrežna informacijska ekonomija koja se temelji na slobodnoj produkciji i nesebičnom dijeljenju dokida postojeće negativne aspekte medijske informacijske ekonomije i trend komercijalizacije. Svaki pojedinac može nesputano komunicirati s drugim pojedincima, istovremeno može proizvoditi i dijeliti te sudjelovati u diskusijama gdje će bez ikakve kontrole moći iznijeti svoje mišljenje, ideje, stavove bez straha da će sutra ostati bez posla ili da će netko cenzurirati njegove rečenice.

RO: Koliki je po vašem mišljenju utjecaj nezavisnih medija na jednu širu publiku?

Nemam nikakvih relevantnih podataka na koje se mogu pozvati tako da na ovo pitanje mogu odgovoriti samo pozivajući se na svoj dojam i neku intuitivnu procjenu. Činjenica da većina hrvatskih građana i dalje glasa za korumpirane, nedosljedne i netransparentne političke opcije, meni govori da je utjecaj nezavisnih medija još uvijek mali. Međutim, ne smijemo zaboraviti da nezavisnih medija u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno; oni su ponajviše vezani uz virtualni prostor pa samim tim imaju ograničenu publiku, najčešće upravo onu čija je kritička oštrica već sama po sebi dovoljno naoštrena. Međutim, mislim da će se situacija s vremenom mijenjati, jer ovi postojeći trendovi u medijskom prostoru neće moći dugoročno opstati.

Povijest je već nebrojeno puta pokazala da iza svakog lošeg perioda dolazi bolji tako da, gledano i na ovaj način, možemo očekivati da će se pojavljivati sve više onih novinara koji će odustajati od pristajanja na politiku mainstream medija te će se priklanjati nezavisnim pričama. S njima će doći i čitatelji koji će izgubiti interes za lake teme, a nadam se da će i sve manje vjerovati onome što im plasiraju mainstream mediji. Naravno, ovdje otvaramo još nekoliko pitanja koja se prije svega tiču educiranosti našeg čitateljstva te činjenice da pripadamo onom tipu ljudi koji nije navikao samostalno misliti, a onda ni govoriti ono što misli. Tek kad se to promijeni možemo očekivati da će i utjecaj nezavisnih medija biti veći. I na kraju, tu su i skromni financijski okviri unutar kojih funkcioniraju nezavisni i neprofitni mediji, koji im onemogućavaju veću proizvodnju sadržaja što im umanjuje konkurentnost: naša sklonost megalomaniji i real timeu očekuje mnogo i odmah, a nezavisni mediji često zbog svoje podkapasitiranosti nisu u stanju odgovoriti na ove potrebe. No, možda niti ne trebaju.

Ovo je sad već proširilo sliku o nezavisnim medijima, kao što je s druge strane ustvari samo detaljnije objasnilo ono što je već rečeno. No u svakom slučaju, kao što vidimo iz riječi D.Vidović, ima razloga za optimizam, i to je baš odlično jer uvijek radije vidim čašu polupunu nego polupraznu.

Ali kako god, pokraj mainstreama i nezavisnih medija, tu imamo onda i nešto znano kao Taktički mediji – što je to?

Taktički mediji kao alternativna alternativi?

Idemo ponovno prepustiti riječ Vesni Janković: „Na formuliranje ideje taktičkih medija, osim višegodišnjeg iskustva postojanja alternativne scene sa svim njenim medijima, možda je najviše utjecala pojava hackera – s motom "informacija želi biti slobodna", i subverzivnom upotrebom visoke tehnologije. Zapravo se paralelno i u društvenoj i u medijskoj praksi počeo događati proces reclaiminga. Umjesto zatvaranja u osvojene autonomne prostore (fizičke i virtualne), alternativa kreće u napad i pokušava pronaći nove načine za preokretanje odnosa moći. Najčešće navođeni primjeri taktičkih medija su: Adbusters koji piratiziraju reklamne plakate, talijanski hakeri koji plagiraju web stranice, 0100101110101101.org, Žarkove web stranice na kojima se izruguju G. W. Bushu i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji te Yes Men koji se lažno predstavljaju kao predstavnici Svjetske trgovinske organizacije i dovode njezina stajališta do apsurda, ne dovodeći ih izravno u pitanje."

Sad, i taktički mediji su svjesni onog već rečeno „vi" i „mi", samo što su taktički mediji fleksibilniji, fluidniji; oni su subverzivni na način da se znaju tako reći infiltrirati u mainstream na stražnja vrata i onda svoje poruke postavljati na prednja. Kako je za sebe rekla skupina iz talijanske televizije Candida: „(naš) Medij je televizija, no s pridodanom taktičnom kvalitetom jer se televizijom služimo kako bismo odaslali poruke koje uznemiruju i mijenjaju uobičajenu vizuru gledatelja. Ona stimulira kritiku, stvara vizije multiplicirane stvarnosti, i u tom je smislu taktički medij."

U Hrvatskoj imamo tako Slobodni Internet Radio Stanica Mir koja za sebe kaže da je" neformalna mreža slobodnih Internet radija koju čine organizacije i pojedinci. Stanica M.I.R. svojim radio programom i korištenjem slobodnog softwarea te kroz razmjenu iskustava i ideja kao i suradnju s međunarodnim FREE radio stanicama djeluju u cilju širenja slobodnog medijskog prostora za nekomercijalno kreativno djelovanje i aktivizam."

Osim toga, tu je i Multimedijalni kamp i Putujući radio. O tom dvoje što su usko povezani projekti stoji da je (riječ je trenutno o 2007 god., ali svake godine je ideja i način funkcioniranja isti) „MMK 2007 nastavak je djelovanja na polju novih medijskih umjetnosti međunarodnog karaktera, a nadovezuje se na događanja organizirana od udruga UKE – Urbana kultura i edukacija (Križevci), LAE – Labin Art Express (Labin) i Domaći (Karlovac): Transart festival, EEII – Eksperimentalne elektronske intervencije i Multimedijalne evente. Uz medijsko djelovanje, na MMKampu ’07 predstaviti će se i radovi umjetnika koji se služe multimedijom, novim medijima i taktičkim medijima.

Između 18. i 28. 6. 2007. putujući radio nastavlja svoje djelovanje u Zadru, Rijeci, Labinu, Puli i Karlovcu. Moguće ga je aplicirati u različitim uvjetima, u otvorenom i zatvorenom prostoru, tokom nekog događanja, na ulici i sl. Radionice su zamišljene kao slobodni prijenos znanja te zajednički rad na stvaranju okružja i programa za prijenos radio signala i Internet radija. Program se može sastojati od glazbe, novinarskog, eksperimentalnog i umjetničkog programa, a s ciljem slobodnog i otvorenog izražavanja. Putujući radio razbija strah od korištenja medija te ukazuje kako javno medijsko djelovanje ne mora nužno biti monopolizirano državnim ili komercijalnim medijima." Ovo je eto jedan fini primjer kako funkcioniraju taktički mediji, kolika je njihova veza sa Free Open Culture pokretom i što takva vrsta medija konkretno izvodi u jednoj Hrvatskoj.

Mislim da nakon ovog prikaza taktičkih medija možemo komotno odgovoriti na pitanje u podnaslovu ovog poglavlja: da, oni jesu alternativa na alternativu. Barem koliko se to već može biti kod nas. U jednoj Italiji je ta cijela priča na jednoj, pa recimo malo većoj razini. Uzmimo Telestreet.it o kojem je stajalo u članku o istoimenoj priči na www.cunterview.net slijedeće: „To je mreža od skoro 200 piratskih TV transmitera kratkog dometa koja je 2002. započela u Bolonji sa malom piratskom tv stanicom OrfeoTV i otada se proširila Italijom, odgovarajući na komercijalizaciju medija i medijski monopol Silvija Berlusconija.

Kombinirajući lo-tech i hi-tech, telestreet je uspio od jednog starog i nezanimljivog medija stvoriti dvosmjernu komunikacijsku priču obraćajući pažnju na mikro zajednice, imigrantske kvartove i lokalne probleme. Po svom utjecaju je bio puno širog dosega – postajući globalno prepoznata inicijativa i vjerojatno najzanimljivija taktička upotreba medija u zadnje vrijeme." Da, uistinu vrlo zanimljiva upotreba taktičkih medija, dvosmjerne komunikacije i odašiljanje, brisanje pasivnog primanja, hakiranja ustaljene verzije realiteta koju nam uvijek i neprestano žele i nameću oni već podosta opisani mainstream mediji, o kojima uistinu nakon ovog svega nema više potrebe brbljati. Umjesto toga, skoknimo na recimo www.stanicamir.org i pošaljimo link na neki naš DJ set, na neke snimke pijanih političara, ili birtijaških filozofa, ili pjevanje djece u vrtiću, lajanje pasa, škripa auta, intervjua sa nekim freelancerom, slobodnim umjetnikom ili pričanje nekog kvartovskog dede kako je to bilo nekad davno, ili… Dobro, kužimo se.

I što sad na kraju sa tim svim famoznim medijima? Eto, imamo izbor: hoćemo gutat knedle i pisat za Jutarnji ili Klik, hoćemo pisati sa užitkom i naravno ozbiljnošću za jedan h-alter.org ili eto zamirzine.net, ili ćemo ići još dalje, biti „taktički" na još nekom tamo kao višem levelu? Eh sad ide ono: izbor je tvoj, ali ne i presuda. Ili da ne završimo baš tako dramatično – kud koji mili moji.

——————————————————————————–

WordPress – weblog hosting poslužitelj koji je svakome slobodan na korištenje
Drupal – slobodan i open source alat za kreiranje internet stranica
Wikipedija – najveća enciklopedija koja je slobodna i funkcionira na open source principu
Archive.org – The Internet archive je neprofitna organizacija posvećena da razvija i održava otvorenu i slobodnu digitalnu arhivu dostupnu na Internetu

ZaMirZINE.net

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply