Mustafa Cerić zagovara državni patriotizam i "bosanski nacionalni ponos", a za Bošnjake kaže da u tome trebaju biti avangarda.

Piše: Miljenko Jergović

Reis-ul-ulema Mustafa Cerić dao je intervju za zagrebački Globus. Novinarka je vrhovnog poglavara bosanskohercegovačkih, ali i hrvatskih muslimana, predstavila kao onoga koji "zagovara europski islam, ekumenskoga bosanskog modela", a on je takve pohvalne kvalifikacije opravdao svakom riječju koju je izgovorio za Globus. Ili skoro svakom riječju.

Kazao je kako svaki bosanskohercegovački narod na svoj poseban način voli Bosnu, "i pogrešno je bilo kome osporavati takvu različitu ljubav". Uostalom, veli Cerić, "majku, sestru, kćer, suprugu volimo na različite načine". Zatim je pohvalio bosanstvo Ćire Blaževića, vrlo umjesno se ograđujući kako se ne želi "nametati kao tumač hrvatskih interesa", ali bi ipak dobrohotno i razumno primijetio kako "u interesu je Hrvatske da BiH bude snažna, organizirana država, u interesu Hrvata u Bosni jest da to bude na razini europskih standarda". Pritom, principi političkoga dogovora u Bosni bi, po Ceriću, morali biti "principi demokracije, ljudskih prava, vladavine prava, sekularne države dostupne svima", ali tu on čini i suptilnu distinkciju pa kaže da ne misli nužno i na sekularno društvo, ali da svakako misli na Bosnu koja "neće biti jednonacionalna, jednoideološka, jednovjerska, nego će svi imati na raspolaganju instrumente države za ostvarenje svojih prava". Ne osporavajući nikome njegovu etničku pripadnost, nego dapače, potičući je i otvarajući širom kapije mira u Bosni ("Pitanje izgradnje multikulturalne države i društva Bosne zaista nije samo bosansko nego i hrvatsko i srpsko.

Pitanje odnosa naših susjeda prema Bosni jest i njihov odnos prema samima sebi."), Mustafa Cerić zagovara državni patriotizam i "bosanski nacionalni ponos", a za Bošnjake kaže da u tome trebaju biti avangarda. Doista, bila je milina čitati efendiju Cerića kako s razumijevanjem, toplinom i ljudskim suosjećanjem govori o komšijama Srbima i Hrvatima, i to onako i onoliko kako i koliko u posljednjih nekoliko godina nije nijedan bošnjački politički vođa. Šteta samo što je tim riječima propovijedao u Globusu, a ne primjerice u Preporodu, Danima ili Oslobođenju. Medom je nalijevao uši onih koji niti žive u Bosni, niti ih se počesto Bosna tiče više od pojasa Gaze ili Afganistana. Eto, recimo, čak ni novinarka s kojom je razgovarao, inače jedna od najintelektualnijih osoba hrvatskoga novinstva uopće, ne zna niti to da je besmislica nešto nazivati islamom ekumenskoga bosanskog modela, jer termin ekumenizma označava isključivo suradnju i zbližavanje kršćanskih crkava, a kako, je li, Islamska zajednica u BiH baš i nije kršćanska crkvena organizacija, onda se tu može upotrijebiti ništa manje važan, težak i sadržajan pojam međureligijskoga dijaloga. Činjenica je, eto, da se njoj i svim čitateljima Globusa u Hrvatskoj Mustafa efendija Cerić predstavio kao neobično koncilijantan čovjek.

Šteta, međutim, što Cerić za zagrebački tjednik nije govorio o islamofobiji i islamofobima. U Sarajevu osobno nisam sreo nijednog, dok ih u Zagrebu znam na desetine. Šteta što nije pravednički zagrmio i na svjetovne i crkvene vlasti koje povremeno u Hrvatskoj ometaju ili otežavaju izgradnju novih džamija, ili što se nije okomio na one u Hrvatskoj koji u vehabijama vide najveću nesreću današnje Bosne i Hercegovine. Šteta što nije malo analizirao hrvatske medije, pa i taj isti Globus, i što nije osudio njihovo pisanje o islamu.

Da je sve ovo učinio, novinarka bi Globusa, kao i čitateljstvo u Hrvatskoj, o Mustafi Ceriću stekli bitno drukčije mišljenje, ali bi njegove riječi bile aktualne i upućene društvu za čije novine govori i za koje snosi i stanovitu odgovornost, jer je on, da podsjetimo, poglavar i hrvatskim muslimanima. Pritom, te bi riječi bile supstancijalno istinite i lako bi ih bilo potkrijepiti nizom primjera.

S druge strane, doista je grehota što različite načine na koji Bosanci ljube Bosnu nije promovirao u Bosni i Hercegovini, ili što o Hrvatima i njihovome pravu na bosanski patriotizam, kao i o izgradnji multikulturalne države, nije nešto rekao u Sarajevu, možda u vrijeme kada se na stadionu Grbavica ritualno spaljuje hrvatska nacionalna zastava ili koju godinu prije, kada oduševljene bošnjačke mase nakon poraza hrvatske reprezentacije od Turske skandiraju po Sarajevu: "Gazi, gazi ustaše!" Da je riječi koje je izgovorio za Globus kazao, recimo, novinarima BHT ili Federalne televizije, možda bi se posramili oni koji će to i sutra vikati i koji će i sutra u Sarajevu spaljivati hrvatske zastave.

No, nešto se reisu, ipak, omaklo u intervjuu za Globus. Ove riječi: "Ja je (Bosnu) kao Bošnjak volim jer nemam druge ni domovine, ni države…" Biva, Srbi i Hrvati imaju drugu. To je onaj bošnjački nacionalistički stereotip, koji kao ni svi drugi nacionalistički stereotipi ne odgovara istini, a protivan je i Cerićevom proklamiranom idealu "državnog patriotizma" i "bosanskog nacionalnog ponosa". Nema ni jednog ni drugog ako komšiju sumnjičiš u skladu s onom davnom: Imaš kuću, vrati stan! To je podjednako neukusno kao srpski i hrvatski šovinistički stereotip o Bošnjacima kao Turcima. Jest, istina je da ima u Bosni Srba i Hrvata koji Srbiju i Hrvatsku smatraju jedinim svojim domovinama, ali nije li jedan Bošnjak Tursku nazvao bošnjačkom majkom?

Oslobođenje