Nitko više ne može biti ravnodušan spram pojedinačnih rizika globalizacije, jer ih već svatko na vlastitoj koži osjeća

Piše: Anđelko Milardović

Globalizacija kao nastavak modernizacije svijeta posredovan suvremenim tehnologijama nema podjednake pozitivne učinke u svim dijelovima svijeta. Ona je, uglavnom kao proizvod Zapada, nošena idejom povezivanja i integriranja svijeta proizvela različite negativne učinke koji bi se mogli svrstati u rizike globalizacije. A njih nije malo! Svjetski gospodarski forum u Davosu 2009. objelodanio je izvješće Global Risks 2009., u kojem je nabrojano 36 globalnih rizika, od toga deset ekonomskih, devet geopolitičkih, osam ekoloških, pet socijalnih i tri tehnološka. Tih 36 globalnih rizika grafički su predstavljeni u formi mreže. Forma mreže je pogodna jer u slikovnom smislu predočava umreženost svijeta (rizika). Kako je u samoj ideji globalizacije nakana povezivanja ili integriranja svijeta, pitanje je kako je ono moguće bez oblikovane etike globalizacije.

Globalizacija je svakako transformirala gospodarstvo, politiku, kulturu, komunikacije i svakodnevni život. Ta je transformacija kao izraz druge modernizacije i moderne proizvela različite učinke. Stoga se može govoriti o dobitnicima i gubitnicima globalizacije. Dobitnici globalizacije u svim područjima, nadasve gospodarskom, zapravo su njezini akteri, vodeće i najrazvijenije zemlje Zapada. Ona je na taj način izraz superiornosti Zapada nad ostatkom svijeta posredovane instrumentalnom racionalnošću i pozitivizmom. Dobitnici u gospodarskom području ujedno su demografski gubitnici (Zapad), a gubitnici u ekonomskom području (ostatak svijeta) demografski su dobitnici. Ta dijalektika odnosa gubitnici – dobitnici prepoznaje se na svim ostalim područjima, s poremećenom ravnotežom u korist glavnih aktera globalizacije.

Svako lice globalizacije ima svoj glavni grad u kojemu se iz različitih vrijednosnih sustava promišljaju rizici globalizacije i učinci globalnoga gospodarstva. Glavni grad dobitnika globalizacije je Davos, a gubitnika i kritičara Porto Alegre. Davos i Porto Alegre »dva su blizanca globalizacije«, kako je to 2001., u Zarezu, istakao slovenski filozof svjetskog ugleda Slavoj Žižek. Svatko na svoj način vidi sve više povezani svijet i mrežu rizika. Različiti rizici globalizacije, kao što su siromaštvo, terorizam, bolesti, globalne klimatske promjene, ilegalne migracije i globalni kriminal zahtijevaju promišljanje i definiranje neke globalne etike.

Petar Singer pred sobom vidi »jedan svijet« u kojem jedan tip djelovanja poput biljarske kugle »udara« ostale dijelove svijeta. Pogledajmo aktualnu financijsku krizu kao izraz moralne krize i izbjegavanja poslovne etike, pa ćemo vidjeti kako se krive odluke, kao rezultat pohlepe, grabežljivosti i nezasitnosti, i te kako reflektiraju na život u bilo kojem kutku svijeta, poglavito onog zapadnog utonulog u hedonistički san i životnu komociju. Kad se na Svjetskom gospodarskom forumu (2009.) raspravlja o aktualnoj krizi i mogućnosti izlaska iz iste, onda prosvjednici u Davosu prigovaraju sudionicima na licemjerju, poradi toga što su oni, po njima, zapravo zadnji koji bi trebali raspravljati o globalnoj krizi. Zašto se to, pak, davoškoj gospodi prigovara? Prosvjednici ili oporba globalizacije smatraju kako su baš ti ljudi iz Davosa ili svijet davoški generirali ovu krizu kao izraz globalne moralne krize.

Sve što se događa na globalnoj razini više nikoga ne zaobilazi. Nitko više ne može biti ravnodušan spram pojedinačnih rizika globalizacije, jer ih već svatko na vlastitoj koži osjeća. Nitko više u kontekstu starog westfalskog poretka nacija-država kao izraza i produkta prve modernizacije svijeta ne može izaći na kraj s rizicima globalizacije. I što ćemo sada? Rizici se mogu nacionalizirati, poglavito u području gospodarstva na kraći rok. Kada to kažemo, onda mislimo na nacionalizaciju rizika, točnije osiguranja, baš u vrijeme ove krize, gdje se iz ekonomskih doktrina vade lekcije iz državnog intervencionizma. No, osiguranje od svih drugih rizika teško može biti zajamčeno intervencijama vlada i nacija-država. Singer, kao najnavođeniji autor na temu »etika globalizacije« u predgovoru hrvatskom izdanju knjige »Jedan svijet. Etika globalizacije« kaže: »Glavna tvrdnja ove knjige glasi: dok nacije svijeta češće zbivaju redove kako bi se uhvatile ukoštac s globalnim problemima kao što su trgovina, klimatske promjene, pravednost i siromaštvo, naši nacionalne vođe moraju usvojiti šire gledište nego što je gledište interesa vlastite nacije. Ukratko, moraju usvojiti etičko gledište o globaliziciji«.

Minimalno pojašnjenje tog etičkoga gledišta globalizacije bilo bi ono o izradi globalnih etičkih normi ponašanja i djelovanja, te odnosa među narodima svijeta, u situaciji kada se više nitko sam ne može suočiti i nositi s problemima koje je proizvela ova modernizacija u liku i djelu »globalnog sela«.

Rasprave na razini globalnih foruma (Davos -Porto Alegro) mogu biti korisne, ali one nemaju takvu snagu kao kada bi na razini nacija država postajala neka minimalna etika globalizacije. Za sada stvari, čini se, stoje kako su interesi i politička moć glavnih aktera globalizacije iznad bilo kakvih etičkih norma. Dijagnoza današnjeg stanja je raskorak etike i politike. Rekoh, današnjeg! Međutim, to ne znači kako je doista od danas! Njegovi su korijeni u davnom prekidu/razdvajanju odnosa etike i politike. Taj je prekid najavio gospar Niko Machiavelli, nagovijestivši novodobni tehnički, instrumentalni karakter politike. To razdvajanje, pobjeda tehničkog, tehnologijskog i instrumentalno-racionalnog koncepta politike, kasnije pozitivnih znanosti, dovelo nas je do ovoga gdje smo danas. Unatoč svim opasnostima, politika i ostale moći ovoga svijeta i dalje plešu po opasnoj žici, balansirajući između prigodničarskih etičkih poruka, epistola i vlastite neodlučnosti bilo kakvih promjena koje bi globalizaciji dale ljudsko lice i pravični/ji karakter. Ona bi ga mogla dobiti tek onda kada bi se prihvatila i provodila barem neka minimalna, kodificirana i obvezujuća etika globalizacije. Za to je u doba krize potrebna odluka zaokreta prema etizaciji globalizacije, jer kriza nije samo sredstvo zastrašivanja ljudi u formi psihološkog rata protiv vlastitih građana u funkciji vladanja, nego je ona, kao što smo već rekli, mogućnost novog početka koji bi omogućio svijet kao ugodnije mjesto življenja, u odnosu na ovaj današnji izvan kontrole.

Vjesnik