Ljudi i neljudi

Objavljeno: 29.12.2008, 12:51h

To me kopka: kako i zašto ljudi staju na stranu očiglednih ubica i zločinaca?

To me kopka: kako i zašto ljudi staju na stranu očiglednih ubica i zločinaca?

Piše: Sead Fetahagić

Poznata je izreka da neko voli popa, a neko popadiju, što će reći da se o ukusima ne raspravlja. Slično je i s političarima, nekome se sviđa ovaj, nekom onaj, mada ima dosta onih kojima se ne dopada nijedan. Tu već kod političara vidnu ulogu igra spoljni faktor, na prvom mjestu mediji, a onda prijatelji i rodbina. A ono što nikako ne mogu odgonetnuti jeste kako je neko oduševljen prevarantima i zločincima?

Prije izvjesnog vremena sahranjen je Ismet Bajramović Ćelo, čovjek koji je više vremena proveo u zatvoru nego na slobodi, a koji je očekivao sudsku raspravu na kojoj je osuđen za ubistvo. Čovjek se objesio, a na dženazu mu je došao veliki broj poštovalaca. Među prisutnima bilo je i političara, među njima i kantonalni ministar kulture i poznati glumac Emir Hadžihafizbegović. Svi su oni došli da ukažu čast razbojniku i ubici. Njihov stav je da je Ćelo bio i junak, koji se hrabro borio protiv (srpskog) neprijatelja. Nije mi jasno da neko može da bude istovremeno i heroj i zločinac. Međutim, Ćelo nije usamljen slučaj.

Mnogo se bivših robijaša u ovom ratu borilo za slobodu svog naroda, pa su od narodnih vođa bili hvaljeni. Tako je sitni kriminalac Juka Prazina od Alije Izetbegovića dobio čin generala, mada ovaj primitivac nije imao pojma o vojnim vještinama. Poslije je Juka napustio Armiju BiH i priključio se Hrvatskom vijeću obrane, da bi i njih ostavio i pobjegao u Belgiju, gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen, vjerovatno u gangsterskom obračunu. Svim tim kriminalcima rat je bio dobra prilika da nekažnjeno ubijaju.

To me kopka: kako i zašto ljudi staju na stranu očiglednih ubica i zločinaca? Nisu u pitanju neki zabludjeli pojedinci, nego ogromna masa euforično skandira ime zločinca. Može se reći da je izvjestan broj neinformisan o zlodjelima tih "heroja", ali svi da ništa ne znaju prosto je nevjerovatno. Niko ne spori da su stradali mnogi Srbi u "Oluji", ali nepregledna masa je skandirala: "Svi smo mi Norac", "Svi smo mi Gotovina", ne pristajući da je iko izvršilac. To oduševljenje svojom nacijom, kad se smatra da samo pripadnici druge dvije nacije mogu biti zločinci, naprosto je glupost.

Ne može se reći da su glupi viđeni intelektualci u Beogradu, koji su osnovali neku organizaciju za odbranu Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Zar su oni zaista ubijeđeni da ovaj dvojac, koji je u ratnoj Bosni bio odgovoran za sve, nije nimalo kriv za desetine hiljada ubijenih civila Bošnjaka? Prosto je nemoguće da tako obrazovan čovjek, kao što je bio Nikola Koljević, piše neistine i budalaštine u svom dnevniku, koji je ovih mjeseci objavljen u recenziji Dobrice Ćosića. Ne moraju ti ljudi optuživati svoje sunarodnike, ali im intelektualno poštenje nalaže da ne izmišljaju i ne izvrću događaje.

I u najobičnijem kriminalističkom romanu kada se pronađe mrtvo tijelo traži se počinilac. A kod nas postoje masovne grobnice, a rijetko se nađe ko je te masakre učinio, pa se onda smišlja takva odvratna izmišljotina kao što je ona da su u Sarajevu muslimani sami sebe granatirali. Veličina ljudskosti je i priznati svoju sramotu, ali izgleda da mi nemamo posla s ljudima, nego s neljudima. Samo je zastrašujuće da na ovim balkanskim prostorima toliko ima tih neljudi.

Koliko mi je poznato, u civilizovanom svijetu ne dešava se da ljudi masovno staju na stranu zločinca. A kod nas su trgovi i ulice maleni da prime sve one koji skandiraju imena zločinaca. U takvom svijetu, u takvom okruženju teško je živjeti. Čak i birani političari, koji vode ove naše države, šute i zatvaraju oči pred tom masom koja veliča ubice. A oni rijetki među tim političarima, koji se usprotive toj gomili, rizikuju često i svoj život, kao što je to bio slučaj s Zoranom Đinđićem. A ipak je prevashodna uloga ljudi koji stoje na čelu ove tri zemlje da neljude nazovu pravim imenom. Umjesto toga, mi imamo Harisa Silajdžića i Milorada Dodika koji neprestano upiru prstom na druge, jer moji sunarodnici su odreda svi ispravni i pošteni.

Još nisam čuo da političari, kako u Zagrebu i Beogradu, tako i u Sarajevu, govore o moralu. Izgleda da više nije u upotrebi ni sama riječ. A kad u društvu moral ne igra nikakvu ulogu, onda je jasno da prevagu nad ljudima odnose neljudi.

Nezavisne Novine

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register