Upravo je Kristov primjer što oprašta grijehe jednoj prostitutki pokazao da su ti takozvani ljudi s dna dostojni njega – oni u njemu prepoznaju i nalaze sebe, kaže slikar, kipar i pisac Dimitrije Popović

Piše: Marina Tenžera

Raspeto tijelo mlade biblijske bludnice na golgotskom križu- novi je dramatski ciklus slikara, kipara i pisca Dimitrija Popovića, izložen u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, u kojemu snažno suprotstavlja erotiku i smrt.

Fatalna grješnica Marija Magdalena, kojom se zadnjih godina bave svjetski pisci, teolozi i redatelji, nudeći smjele interpretacije odnosa Spasitelja i mlade senzualne žene – u Popovićevim prikazima nudi dramu grijeha i spasenja.

Kamen koji je Krist zaustavio, a koji je trebao ubiti Magdalenu i danas je jedna od najljepših i najneshvaćenijih biblijskih tema. Koliko je vjera danas utemeljena u svakodnevni život, teško je reći u svijetu ratova, senzacionalizma i poroka svih vrsti. Nedavno pregaženi čuvar u predbožićnoj kupovnoj histeriji u Americi posvjedočuje doista da je vjera ne samo nastradala u komunističkim diktaturama već i da ima sve manje značenje i u zapadnoj konzumerističkoj civilizaciji spektakla i smrti.

Što mu znači Marija Magdalena o kojoj je napisao i sjetan roman, što njezin lik danas pruža, kakve je ikonografske elemente rabio pojasnio nam je slikar:

• Lijepu bludnicu iz Magdale razapeli ste na križ nastavljajući tako Vašu veliku temu sučeljavanja seksa i smrti. Kako ste doživjeli Magdalenu u tom razornom sučeljavanju?

– Na neki se način Magdalena određuje tim rasapom, tim intimnim raspećem između iskustva putenosti, »prohtjeva tijela« i »nemira strasti«, što kroz unutarnju preobrazbu prelazi u život pokajanja, askeze i kontemplacije. Ono što me je posebno zanimalo u mom ciklusu jest naći način kako govorom tijela grješnice izraziti preobraćenu sveticu. Magdalena se odriče svoje prošlosti, ali se ne može odreći vlastitog tijela. Dakle, senzualno i mistično, profano i sakralno, erotizam i smrt osnove su na kojima se zasnivaju koncepti kompozicija moga najnovijeg ciklusa o Mariji Magdaleni.

• Kao dječaka fascinirao Vas je slavni Magdalenin prikaz s ljudskom lubanjom Georgesa de la Toura. Koliko upravo ta slika odjekuje u Vašim novim radovima s obzirom na to da se uz Magdalenu javlja simbol lubanje?

-Tu sam De la Tourovu sliku vidio u jednom stranom ilustriranom časopisu u vrijeme dječaštva i upravo me bio privukao detalj na kojemu sveta Magdalena drži ljudsku lubanju na svom krilu, kao kakvo čedo smrti, položivši na nju nježno desnu ruku dok zamišljeno gleda u mirni plamen uljanice. Sjećanje na taj prvi »susret« sa svetom pokajnicom potaknuo je ideju da napišem roman »Raspeće strasti«.

Lubanja je ikonografsko obilježje, karakteristični simbol svete Magdalene i javlja se u mnogim kompozicijama ovoga ciklusa. Za razliku od klasičnih uprizorenja svete pokajnice na kojima Magdalena sjedi ili leži držeći lubanju u ruci ili pak mrtvačka glava stoji pored nje, u svojim sam kompozicijama taj simbol smrti i pokajništva integrirao sa svetičinim tijelom. Gusti pramenovi svetičine kose formiraju oblik lubanje koja pretapanjem formi postaje dio njene anatomije.

Tako, ono o čemu svetica razmišlja u danima osame i askeze postaje ne samo integralni dio njena tijela, njene anatomije, nego postaje projekcija slike njene nutrine. Tako kroz nadrealističku artikulaciju kompozicijskih elemenata slike simbol smrti izražava drugo lice posrnule žene iz Magdale koja postaje svetica.

• Usporedili ste Kristovu i Magdaleninu žrtvu, mogu li se one usporediti raščlambom svetoga i posve grešnog tijela, nije li to hereza?

– Mislim da ne. Naročito s umjetničkog aspekta kada se motiv, sakralna tema, izražava neovisno o kršćanskoj dogmi. Magdalena se u određenom smislu žrtvuje, odriče se profanih izazova i užitaka i putem unutarnje preobrazbe pretpostavlja vjeru dosljedno slijedeći Krista i njegov nauk.

Naravno, Kristova žrtva je neusporediva i jedinstvena. Ta žrtva poziva na svijest o njoj, potiče razmišljanja i utječe na samospoznaju kroz koju se pronalazi smisao egzistencije. Upravo je Kristov primjer što oprašta grijehe jednoj prostitutki pokazao da su ti takozvani ljudi s dna dostojni njega. Oni u njemu prepoznaju i nalaze sebe.

Papa Ivan Pavao II. je govorio kako Krist ne utjelovljuje samo sliku nevidljivog Boga, nego pokazuje put čovjeka k njemu samom. Magdalena sebe otkriva i potvrđuje se u Kristu, podjednako njegovim naukom i njegovom žrtvom.

• Neki vide Magdalenu kao Isusovu zaštitnicu i pokroviteljicu, drugi kao jednu od apostola, a treći kao majku Mesijina djeteta. Meni se čini da je u Vašoj predodžbi riječ o nesretnoj ženi koja otkriva novu vrstu ljubavi. Je li to točno?

– Svjedoci smo da se u posljednje vrijeme, naročito nakon planetarnog uspjeha romana Dana Browna »Da Vincijev kod«, kojem su prethodile još zanimljivije knjige »Gnostička evanđelja« i »Sveta krv – Sveti gral«, interes za lik lijepe žene iz evanđelja toliko je postao velik da je neki vide kao »hit djevojku XXI. stoljeća«, kao »feminističku ikonu«, »oličenje svete ženstvenosti«, itd. Ono što je za javnost najintrigantnije jest delikatno i problematično pitanje o mogućem intimnom odnosu Marije iz Magdale i Isusa iz Nazareta.

Jesu li ta dva biblijska lika bili u bračnoj vezi i iz te veze dobili kćer Saru? Mene takve pretpostavke nisu odveć zanimale. U Bibliji, u kanonskim evanđeljima, Magdaleni se daje veoma važna uloga. Ona objavljuje prva Radosnu vijest. Njoj se prvoj u vrtu javlja uskrsli Krist.

Ono što je jedan od bitnih elemenata mog romana »Raspeće strasti«, ono što čini osnovu njegova sižea jest pretapanje biblijskog vremena s modernim dobom, gdje se u lik jedne stvarne osobe utjelovljuje biblijski lik Magdalene. Tako je bludnica iz evanđelja postala kurva s Cetinja.

Vi ste točno osjetili, upravo pogodili kako je riječ u stvari o jednoj nesretnoj ženi koja kroz svoje »poroke« teži preobrazbi vlastitog bića. Ova suvremena Magdalena iz mog romana raspećem strasti teži uskrsnuću duha. Ona novu ljubav u najširem smislu tog pojma pronalazi u vjeri kroz Krista.

• U romanu razvijate priču o ljubavnoj vezi lijepe bludnice sa slikarem Salvatoreom. Jeste li napravili inverziju priče s obzirom na to da u Vašoj knjizi Magdalena od religiozne djevojke koja je ostala bez roditelja, a za koju skrbi teta, postaje prostituka, a ne obrnuto?

– Roman je podijeljen u dva dijela. U prvom su dijelu biblijski događaji, namjera kamenovanja, istjerivanje sedam zlih duhova, pranje Kristovih nogu suzama koje Magdalena ljubi brišući ih kosom smješteni su u suvremeni ambijent u prostore moga djetinjstva i mladosti.

U drugom dijelu romana ova suvremena Magdalena problematičnog, za mnoge nemoralnog ponašanja u razgovoru s drugim glavnim likom, slikarem Salvatoreom otkriva kroz niz nijansi nesvršenost svoga bića i potrebu da sebe kroz vjeru pročišćavajući se osvijesti. Ona je svjesna svojega problema, svoga »grijeha« koji je kao ženu zavodnicu čini istodobno oholom i slabom, nemoćnom pred samom sobom. Ta svijest o vlastitoj nesavršenost upućuje je prema Kristu kao idealu kojem teži. Ali taj put do same sebe kroz vjeru je put svojevrsnih kušnja.

Na određeni način Magdalena je u svima nama. Jer svi mi težimo preobrazbi vlastitog bića prema onom boljem, humanijem, savršenijem što oplemenjuje život, onome što netko nalazi u religiji, a netko u umjetnosti ili pak u objema.

• Čini mi ste da te u romanu i Vi kao dječak zaljubljeni u Magdalenu. Jesam li u pravu?

– Donekle da. Tu zgodnu zavodnicu, oholu i samosvjesnu rado smo promatrali na ulici ili na plaži. Kao dječaci svi smo je pomalo željeli. Bila je vrlo privlačna. Poznavao sam jednog sredovječnog čovjeka koji je istinski patio zbog nje.

Je li Magdalena uopće grješnica ako je griješila samo prema vlastitu tijelu, a ne prema drugima?

– U tome i jest problem koji nužno dodiruje bitni odnos crkve prema Mariji iz Magdale premda je prije četrdesetak godina, ako se ne varam, odnos Crkve prema Magdaleni radikalno izmijenjen, unatoč tomu u kolektivnoj svijesti vjernika Magdalena se i dalje shvaća kao grješnica koja se pokajala. Sa suvremenog aspekta Magdalena se može promatrati kao samosvjesna žena, vlasnica svoga tijela koja je odgovorna za svoje ponašanje. No ponovit ću, s čistog umjetničkog aspekta ovaj je lik iznimno inspirativan upravo zbog njena obraćenja – prostitutke koja postaje sveticom.

• Na izložbi su osjetni utjecaji nadrealizma i pop arta. Koliko Vaši radovi korespondiraju s današnjim senzibilitetom s obzirom na to da ste u jednom dnevniku i napadnuti zbog »ponavljanja i banalnosti uvijek istih prikaza«?

– Problem senzibiliteta u suvremenoj likovnoj praksi toliko je različit i oprečan da je gotovo nemoguće odrediti što bi to bio tipičan suvremeni senziblitet – instalacija Rebece Horn ili ulje na platnu Ericha Fischera. I jedan i drugi izraz su odraz suvremenog senzibiliteta. Nadrealizam je bitno svojstvo moga umjetničkog izraza i daje pečat mojim radovima od početka mog stvaralaštva. S druge strane, pop art je baštinio mnoga iskustva nadrealističke produkcije (Rauschenberg, Jones, Rosenquist), stoga je ta analogija logična s formalnog aspekta djela, ali je bitna razlika u smislu značenja djela kroz aspekte njegova motiva, odnosno teme koja se prezentira.

Novinski osvrt koji spominjete tipičan je produkt površnosti, netočnosti, neprofesionalnosti i svakako neznanja. Novinarka nije bila u stanju pročitati par redaka u pozivnici jer u tekstu navodi kako je monografija o Mariji Magdaleni u pripremi, a ista je bila predstavljena na otvorenju izložbe. Nadalje konstatira kako su moji triptisi nastali na osnovi fotografija na kojima mi pozira glumica Dora Lipovčan, a spomenuti triptisi su, kako stoji na legendama pored slika, nastali godinu dana prije i nemaju veze s Dorom Lipovčan. Nadalje, što je potpuno neumjesno za nešto što pretendira biti kritičkim osvrtom na izložbu, navodi »kako sam fin i prijatan gospodin«, a novinarka se na presici upriličenoj u povodu izložbe pojavila kada je konferencija bila završena.

Motiv određuje tehniku Likovni ciklus predočili ste kroz slike, crteže, kolaže, asamblaže, čak »živu« instalaciju s glumicom Dorom Lipovčan. Što su vam pružile pojedine tehnike u prikazu? – Još od ranih radova, od mojih profesionalnih početaka, likovne me tehnike nikada nisu zanimale po sebi kao mogućnost ispitivanja u kolorističkom ili grafičkom smislu. U mom stvaralaštvu presudnu ulogu ima motiv, tema kojom se bavim i koja me zaokuplja, podjednako u emotivnom i intelektualnom smislu. Zato u mom slučaju motiv određuje karakter tehnike, odnosno medija kojim se taj motiv izražava. Tako sam se u ovom ciklusu radova vratio mediju fotografije, kojim sam se često koristio u mojim ranim radovima, kolažima i asamblažima nadrealističkog karaktera. U ciklusu o Magdaleni upotrijebio sam fotografiju da bih upravo potencirao suvremeni aspekt biblijskog lika. Također mi je bilo važno da mi za Magdalenu pozira glumica jer je bilo neophodno da shvati što želim izraziti i kakvu imam zamisao što je trebam fiksirati fotografijom. U tom smislu sam s našom glumicom Dorom Lipovčan imao izvrsnu suradnju.

Također, uspoređuje moj roman »Raspeće strasti« s »Da Vincijevim kodom«, a da moju knjigu nije niti pročitala.

Ne mogu odoljeti a da ne citiram jednu od novinarkinih besmislica: »deformirani se lik unakazuje…« Očito su novinarki na izložbi najviše zapele za oko Magdalenine grudi pa brzopleto i neznalački navodi kako je »umjetnost tu vrstu provokacije davno nadišla«. Takvim brkanjem pojmova novinarka pokazuje svoju nestručnost. Zar ne zna da su grudi vječna tema u umjetnosti i uputio bih je da se malo informira o značenju grudi u djelima recentih autora (Cindy Sherman, Jenny Saville, Betina Reims..). A što znači banalnost »uvijek istih prikaza«? Može li se reći da je Gliha banalan zbog uvijek istih »gromača«, Knifer zbog uvijek istih crno-bijelih meandara ili Ljubo Ivančić zbog uvijek istih izduženih ležećih aktova?

Očito da novinarka ne zna da problem banalnosti nije problem »istih prikaza« nego se taj problem može otkriti u likovnoj artikulaciji motiva koji se često ponavlja. Ako takav problem detektira, treba ga stručno i argumentirano obrazložiti. Stoga bih joj dobronamjerno predložio da malo dublje stvari prostudira nego da olako šablonizira. Da ne zaboravi kako šabloniziranje u kontekstu likovnog izražavanja može značiti zanimljiv slikarski koncept, upućujem ju da malo prouči Warhola.

• Tko vas je osim de la Toura iz povijesti slikarstva posebno dojmio prikazom lijepe bludnice i zašto?

– Bilo je nekoliko Magdalena koje su me posebno privlačile, a među njima najviše ona Tizianova upravo zbog svoje dvosmislenosti. Čini se kako na majstorovu platnu zanosna sveta žena više slavi putenost zamamne bludnice nego što pokazuje obraćenu pokajnicu.

Vjesnik