Zašto se ne kazne oni što su primali enormne plaće, nagrade i otpremnine za svoj rad koji je izazvao svjetsku krizu. Kad pogriješi liječnik, sudi mu se zbog jednoga čovjeka, ali kad pogriješe sto puta bolje nagrađeni menadžeri banaka, nikom ništa

Piše: Duško Miličić*

Tko ubije jednog čovjeka – ubojica je. Tko ubije na tisuće ljudi – vojskovođa je. Ako pobije na milijune ljudi onda je generalissimus. Drugo pravilo je (H. Kissinger) da tko vlada naftom vlada državama, tko hranom, vlada narodima, a tko novcem, vlada cijelim svijetom.

Svi ti paradoksi i sva proždrljivost pojedinaca i skupina ljudi stvara grozote na ovom globusu. Kada kapitalizam gubi, kad im se kao domino pretjerani interesi sruče na glavu, onda drugi put uzmu narodu njegov novac. Najprije mu izvlače materijalnu dobit od rada kamatarenjem, a kad sami sebe zapletu u koloplet iz kojeg nema izlaza, tad ima države uskaču u pomoć narodnim novcem. I to zato da se ne sruši ekonomija svijeta kojoj su banke bile krvotok.

Naravno da ne plediram na povratak socijalizmu i generalissimusima, ali činjenica je da je financijska moć svijeta u rukama pojedinaca, nezasitnih skupina, koje nastoje zagospodariti cijelim svijetom. Nije im prva pouka da onda propadnu materijalno, ali i fizički, no oni svoju pogrješku uporno ponavljaju, svaki put na sve većem eksperimentu. Od sadašnjeg većeg nema, pa se i veća stradanja očekuju. Na žalost ne samo njihova. Ne valja smetnuti s uma ni ono Marksovo, da se kapitalizam na kraju brani diktaturom. Kao što je bio fašizam. Nakon silnih patnji i žrtava uvijek se javlja ciklički ono što je suprotno, lijeve tlapnje, i opet milijuni žrtava. Netko će reći da nije tako, ali kad se to povijest nije ponovila? Bolje je upozoriti na to ranije.

Neoliberalni koncept neograničene slobode tržišta, globalizam, internacionalizam i slično, pokreti su iz iste rupe. Nema u tome, osim verbalno, nikakvih ideala, radi se tu o čistoj želji za vladanjem svijetom u omami imaginarne slobode. Rezultat je enormno bogaćenje gospodara svijeta na račun svih omamljenih budala. I sad o rečenici s početka ovog teksta: jest, sudi se pojedincu za »mito« od 150 eura, zatvorom se kažnjava za 1600 kuna »mita«, poglavito kao moralnom činu, a ne zbog vrijednosti mita. Istodobno se srozava svijet zbog tisuća milijarda amoralno izgubljenih i akteri još bivaju nagrađeni, osobno i spasom njihovih banaka.

Zašto se oni ne kazne što su primali enormne plaće, nagrade i otpremnine za svoj rad koji je izazvao svjetsku krizu. Kad pogriješi liječnik sudi mu se zbog jednoga čovjeka, ali kad pogriješe sto puta bolje nagrađeni menadžeri banaka, nikom ništa.

Intelektualci su često skloni svoje misli omatati u filozofske oblatne, što jednostavno nije za novine već za stručni ili znanstveni simpozij. Ovdje nije filozofiji mjesto, jer se radi o goloj koži svih ljudi. To znači da svakom čitatelju, pa i onom na kojeg aludirate, mora biti sasvim jasno što želite reći. Ne moramo nužno biti taksativno navedeni, jer tad oružje stupa na scenu. Na sceni je zapravo tiha nacionalizacija banaka, nadajmo se uspješna. Štete su odjednom tako goleme, da to uopće nije moguće shvatiti običnim ljudima. Kako iz one idile s krcatim trezorima banaka najednom toliko veliki krah. Ona gomila bjesomučnih infarktaša, koji danomice švrljaju po burzama, gade se normalnom čovjeku. Tisuće svjetlećih ekrana s milijardama i hladnim mešetarima, koji vrebaju što bi ušićarili, postala je svakodnevnica naših medija. Uz to i filmovi u kojima se stalno provaljuje, krade, ubija, siluje, uz mnoštvo glupih reklama koje plasira neprekidno i državna televizija. Pa što se onda može očekivati od mladeži, ali i odraslih?

A što je donio svijetu liberalizam? Apsolutno potrošačko društvo, psihopate koji koriste slobodu na društveno opasan način, deprimirane milijunaše i zbunjenu sirotinju, promijenio je odnos prema radu i prema obitelji, ljude učinio robovima kreditnih zaduženja da bi odmah ostvarili ono za što je generacijama trebalo jedno čitavo stoljeće. Doveo je do materijalne i ljudske deformacije u športu koji je najpopularniji, učinio je mlade ljude nesposobnima za život, jer je sve više ovisnika o drogama i alkoholu, kafići su postali kultna mjesta i kulturni sadržaji, doveo je do debljanja nacije nekvalitetnom ishranom i šetnjama na kotačima automobila.

»Tromboljenjem« nacije fizički i mentalno, uz zamjenu Boga novcem, ostvaruje se gospodarstvo nad svijetom na prividno udoban način. To ide sve dok ne pojedu sami sebe, jer osim glavnog svjetskog cilja postoji i osobna pohlepa. Dakle, svatko ima lice svoje propasti u sebi samom. I to se dogodilo. Krvotok se urušio i sad države uskaču s transplantacijom koštane srži, nadajući se da ona nije skroz propala. Momentalna situacija nalikuje onoj kad trener svojem »grogi« boksaču, koji jedva gleda, daje savjete kako da ustraje i pobijedi. Najkrupnije što se događa jest to da države ogromnim sredstvima moraju spašavati najkrupnije novčarske institucije svijeta od potonuća. To je kraj neoliberalnog koncepta tržišta, bankarstva i društvenih odnosa.

Naravno, sada se razmišlja o reformiranju tog sustava, poglavito novčarskog.

Tko god je u povijesti razmišljao kako će osvojiti cijeli svijet loše je završio. Ovo je prvi pokušaj da se to učini snagom novca. Od bilo kojeg načina osvajanja broj žrtava je prevelik i zato je ponor osvajača kroz cijelu povijest bio neminovan.

*Autor je sveučilišni profesor u mirovini

Vjesnik