Ni godinu od napada na novinara Republike Tufika Softića nijesu otkriveni napadači
Piše: Velizar Brajović
Puna godina od pokušaja ubistva Tufika Softića, dopisnika Republike iz Berana, nije bila dovoljna da se zločinci pronađu i privedu pravdi. Iako sam ubijeđen da je za takvo što potrebno nekoliko sati ili dana, bojim se da taj slučaj nikada službeno neće biti rasvijetljen.
To ne znači da i danas ne mislim isto kao prije godinu kada sam izjavio da nemam ni jednog razloga da ne vjerujem Novu Veljiću, šefu beranske policije, koji mi je obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da se napadači pronađu. Jednako mu vjerujem i danas, nakon izjave « za sada smo zakovani, ne možemo dalje».
"Zakivanje" istrage je bilo potpuno očekivano. Na to su upućivale snažne indicije o mogućim naručiocima napada koje su proisticale iz tekstova koje je Tufik Softić pisao za Republiku, ali i drugih koje je naš list objavljivao sa tematikom beranske svakodnevice.Tu mislim, prije svega, na prošlogodišnji slučaj, kada je nakon objavljivanja priče o jednom narko-bosu Berancu, koji je nakon haranja po evropskim zemljama tamo i dospio iza brave. Jedan od članova njegove veoma ugledne porodice u Beranama došao je u Redakciju Republike sa namjerom da otkrije odakle su stigli objavljeni podaci i da li ih je slučajno proslijedio neko iz beranske policije. Trebalo je puno vremena i energije da se namćoru objasni da autor teksta nije dopisnik Republike, da podaci nijesu dobijeni iz crnogorske policije nego je priča skinuta sa jednog od mnogobrojnih evropskih sajtova.
Prisjećajući se tog slučaja, koji se odigrao nekih pola godine prije napada na Softića, odmah smo indicirali da je napad naručen od pripadnika narko- kartela ili od jakih biznismena, koje je zbog nepoštovanja zakona u poslovanju zaboljelo pisanje Republike, konkretno našeg beranskog dopisnika. Tada nam je bilo jasno da je zlim parama stečenim, na ovaj ili onaj način, naručen napad na Tufika Softića, a danas, da su te iste zle pare i moć pojedinaca zakovale istragu.
Poljuljala su povjerenje u uspjeh istrage i saznanja pokupljena u Beranama prilikom prošlogodišnje posjete Tufiku Softiću na bolničkom liječenju. Tada smo čuli nevjerovatne priče o ponašanju lokalnih kriminalaca i moćnika kojima se radi lične i bezbjednosti porodice sklanjaju sa puta i policajci. U malim Beranama rezultat istrage ne zavisi samo od spremnosti šefa lokalne policije kojem je ionako automobil letio u vazduh, jednako kao i nekolicini njegovih prethodnika. Tu su kriminalci uspostavili ravnotežu snaga i moći, a sasvim uzaludnim pokazala su se očekivanja da će ona u korist reda i Zakona biti poremećena dolaskom specijalaca iz Podgorice.
Sve se završilo na zadovoljstvo onih koji ne žele da javnost bilo šta zna o njihovim mutnim i zločinačkim poslovima, koji su toliko jaki da od njih zaziru i organi bezbjednosti, a kao nauk svima treba da posluži slučaj Tufika Softića. Sve se to dešava danas i ovdje, na očigled svih, posebno onih kojima su usta puna priča o slobodi, demokratiji, punoj sigurnosti i bezbjednosti građana. Njih posebno boli svako podsjećanje na ovakve i slične godišnjice kojih je toliko da je sve vidljiviji ram za sliku o partnerskim odnosima kriminalaca i onih kojim služba nalaže da ih smjeste tamo gdje im je mjesto.
U ovom slučaju država je doživjela poraz, a time su izgubili svi uprkos težnjama da se stvari prepuste zaboravu. Teško je očekivati da to zaboravi Tufik Softić, njegovi roditelji, posebno maloljetna ćerka koja ga je na kućnom pragu zatekla u lokvi krvi. Eto traume za cio život, eto straha svuda i na svakom mjestu koji je nagoni da svakog trena telefonom provjerava gdje joj je otac i da li je dobro.
Trauma nijesu pošteđeni ni novinari koji se sve češće pitaju ko je od njih sad na redu i koji sve opreznije prilaze obradi tzv. škakljivih tema. Htjeli ne htjeli polako ih parališe autocenzura, nesigurnost da ispoštuju onu «in medija res». Jer duga je ruka pomenutih zlih para, ona se polako uvlači i u medije zbog čega ne mali broj novinara traži sigurniji i bezbjedniji posao. U tom smislu porazno su zazvučale riječi jednog iskusnog i trenutno nezaposlenog kolege: «Dosadilo mi je ići od tajkuna do tajkuna da zaradim novinarsku platu».
Neki novinari su se eto predali, ali ostalo je onih koji se ne obaziru na sve savremene nedaće, koji su riješili da kroz profesiju prođu onako kako im kodeks nalaže i koji će zbog toga uvijek biti meta i žrtva zlih para i zlih ljudi. Onih koji su, nažalost, još uvijek, daleko od domašaja reda i Zakona.
0 Comments