Svi crnogorski političari, pa i oni iz vladajuće koalicije osjećaju zavist prema Đukanoviću koji je uspijevao kao nitko prije njega mijenjati dužnosti, povlačiti se i uspinjati, okretati i ostavljati, i opet biti prvi sa sve većom razlikom u odnosu na konkurente

Piše: Bojan al Pinto-Brkić

Potpora članova prethodne vlade, ali i nekih političara koji pripadaju aktualnoj vladajućoj koaliciji u Srbiji prosvjedima crnogorske oporbe zbog odluke Podgorice da prizna neovisnost Kosova i njenim zahtjevima za smjenom vlade premijera Mila Đukanovića, vratila je na dnevni red pitanje koga to službeni Beograd uopće podržava južno od granice u Brodarevu, te što su mogući rezultati takve politike.

Perjanica srbijanskih nadanja i lider najvećeg oporbenog kluba u crnogorskom parlamentu je Andrija Mandić. On je na čelu tzv. Srpske liste koju čine je Srpska narodna stranka, Demokratska stranka jedinstva koju predvodi bivši premijer Federalne Republike Jugoslavije Zoran Žižić, Narodna socijalistička stranka bivšeg urednika državne televizije Emila Labudovića i Stranka srpskih radikala Šešeljevog prijatelja Duška Sekulića, kao i neformalne skupine poput Vijeća srpskih općina i plemena i nekih religijskih udruga.

Srpska lista, koja je ima 12 zastupnika u parlamentu (od 81 ukupno), protivi se članstvu Crne Gore u Jadranskog povelji, primjeni Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU, kandidaturi za članstvo u NATO-u i EU, i gotovo svemu čemu se u Srbiji protive Vojislav Šešelj i Vojislav Koštunica. Srpska lista, za razliku od Šešelja i Koštunice, nema mnogo simpatija za Rusiju, jer je crnogorska elita blisko povezana sa Kremljom.

Drugi najveći oporbeni klub je Pokret za promjene Nebojše Medojevića, s 11 zastupnika. PzP je podržao prijedlog crnogorskog ustava u parlamentu, podržava kandidature za članstvo u EU i NATO, ali se protivi priznanju Kosova. Medojević, koji nije imao nekih većih nacionalističkih izleta, pragmatičan je političar. On podržava vladu u svim popularnim mjerama nadajući se da će jednog dana naslijediti premijersku dužnost od Đukanovića. Navodno, između njih dvojice postoji neki osobni rivalitet.

Treći oporbena snaga je Socijalistička narodna partija Srđana Milića. SNP je dugo bio jedina alternativa Đukanovićevoj Demokratskoj partiji socijalista, samo malo konzervativnija i više okrenuta Beogradu. SNP je povukao hrabar potez kada je poslije izbora 24. rujna 2000. godine i prevrata u Beogradu osigurao tadašnjem DOS-u legalnu većinu u parlamentu, ali se od tada bori sa krizom identiteta.

Na oporbenoj sceni egzistiraju još i koalicija Narodne stranke i Demokratske srpske stranke kao filijale Koštuničinog narodnjačkog bloka.

Što je zajednički nazivnik oporbe u Crnoj Gori, teško je razumjeti. To svakako nije kosovski mit, niti veze sa Srbijom i Beogradom, mada bi pojedinci u Beogradu to žarko željeli. S vremena na vrijeme, to izgleda kao da Beograd ima punu klupu pretendenata koje izvodi jednog za drugim i svi bivaju poraženi.

Postavlja se, međutim, pitanje kakva može biti uloga Beograda u budućnosti, s obzirom na to da je Podgorica glavni grad susjedne države koja stabilno napreduje prema NATO-u i EU.

Vjesnik