Polako, ali sigurno odmotava se klupko velike trgovine zla, vagona oružja, kožnih fotelja, hotelskih apartmana, potpisanih virmana, hotelskih apartmana i kancelarija – klupko krvavih sapunica u kojima smo živjeli zadnjih dvadesetak godina

Piše: Ahmed Burić

Božidar Vučurović, jedan od najbližih suradnika Radovana Karadžića i najsvirepijih sugovornika koje ikad možete susresti – tipičan predstavnik dinaridskog mentaliteta, odličan pripovjedač, ne gleda na to ima li priča argumente ili ne, osjetljiv na priznanja i odlikovanja – vodio je tzv. SAO Hercegovinu u vrijeme napada na Dubrovnik. Božo, zasad ostavljen na miru od Haaga, moraće objasniti kako to da nije kriv što su topovi s njegovog teritorija palili Grad pod Srđem. Ko zna, možda mu i uspije? Jer, u kaosu raspada Jugoslavije previše smo puta trljali oči, ne vjerujući obratima koji su se događali. Principijelno, apsolutno treba biti za to da se baš svaki zločin kazni, ali što se Vučurevića tiče, valja znati i neke olakotne okolnosti.

S druge strane, on je u cijelom rasporedu balkanske zločinačke mreže bio relativno mudra, ali, suštinski – ne baš krupna riba. Narodnjačko tribunstvo i osobna sujeta jesu ga povukli u velikosrpski projekt, ali da se opet izrazimo narodski – da nije klao, i nije.

Figurativno kazano: to što je propuštao cijevi, i "povlačio" kanafu, moglo bi ga koštati da dane pred kraj života ne provede pored Trebišnjice, ispredajući legende o vlastitoj čestitosti, nego da deseteračke memoare napiše pod ključem unutar dubrovačkih zidina.

No, iz svijeta narodnih pjesama i mitova, valja skočiti u nešto bitno ozbiljnije. Sa svih strana stižu potvrde, optužbe, dokumenti, svjedočenja: ubojstvo Ivane Hodak, kćerke poznatih zagrebačkih pravnika, zlatnog djeteta stubova društva u devedesetima pokrenulo je u Hrvatskoj lavinu međusobnih optuživanja i smjene u vlasti.

Ogroman kriminal koji se dogodio tokom odbrambenih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, na cijele stvari baca sasvim drugo svjetlo.

Kad su, poput Vladimira Zagorca, ali i Janeza Janše, Nasera Orića (spisak možete proširiti prema vlastitim saznanjima i afinitetima) glavni protagonisti osamostaljenja postali bivši vodnici, svodnici, zatvorenici, vozači, specijalci – jednom riječju, avanturama skloni pojedinci bez skrupula, bilo je pitanje kad će se oni nastaviti baviti zločinačkim poslovima. Jer, u međuvremenu se zaradilo, a ništa se nije naučilo raditi. 

Polako, ali sigurno odmotava se klupko velike trgovine zla, vagona oružja, kožnih fotelja, hotelskih apartmana, potpisanih virmana, hotelskih apartmana i kancelarija – klupko krvavih sapunica u kojima smo živjeli zadnjih dvadesetak godina.

Zločinačke udruge u okviru režima morale su misliti o tome kako će doći vrijeme kad će se ono što su radili – naplaćivati. U tom smislu, bitno je samo koliko će se, zaista, odmotati: da sam, recimo, jučer umro, danas ne bih stigao pročitati knjigu Brane Praznika "Trgovci smrću", zbirci dokumenata o švercu naoružanjem, koja teško optužuje vrh Slovenije za nebrojene mahinacije u prodaji oružja Hrvatskoj i BiH.

Tamo, recimo, stoji ime jednog UNICEF-ovog ambasadora dobre volje i OBN-ovog novinara, možda i najnedarovitijeg komentatora u povijesti nogometne igre, koji je sasvim uredno figurirao kao izaslanik neke frakcije u relacijama Hasan Čengić – Janez Janša.

Zar je onda čudno da nije uspio savladati novinarski zanat? Jer, ako ćemo pravo – Božo Vučurović je, makar, bio dobar kamiondžija.

Oslobođenje