Globalna sportska videosfera

Objavljeno: 30.06.2008, 08:43h

Jesmo li sigurni kao roditelji da želimo da naša djeca imaju za uzor estradne nogometne zvijezde i sapuničasti obrazac uspješnog bogatog nogometaša za kojim trče histerične sponzoruše

Jesmo li sigurni kao roditelji da želimo da naša djeca imaju za uzor estradne nogometne zvijezde i sapuničasti obrazac uspješnog bogatog nogometaša za kojim trče histerične sponzoruše

Piše: Jure Vujić*

Odavno postoje razne sociološke analize sporta koje pokušavaju razjasniti fenomenologiju sporta unutar društvenog područja. Međutim, suvremeno »ludilo nogometa« kao paradigma nove »religije sporta«, odražava ono što francuski filozof i sociolog Regis Debray naziva prijelaz iz grafosfere (pojave tiskanja i knjiške kulture) k »videosferi«, eri audiovizualne kulture i »društva zabave«. Naime, svakodnevni i sveprisutni sport-spektakl uranja javno mnijenje u carstvo »slike-zvuka« koje koristi videosferu u svrhu modeliranja »pasivnog gledatelja« u poslušnog potrošača društva zabave.

Gledatelji su suočeni sa svakodnevnom sportskom medijskom »inflacijom«. Sportski šampioni zamjenjuju estradne zvijezde i političare, te postaju moderne nedodirljive ikone. Disproporcionalno mjesto koje današnji mediji prepuštaju »sportskim događajima« ili »individualnim sportskim performansima« proizlazi iz isključivih merkantilno-profitabilnih razloga u svrhu prodaje reklamnih spotova i sponzorske zarade. U tom pogledu, uz »istrošene« klasične dominantne zabavne sportove (nogomet, formula 1, skijanje, rukomet), nastaju novokrojeni »emergent« sportovi, štof ekstremnog, spektakularnog i voajerističkog sadržaja (sportske pustolovine, preživljavanje u pustinji itd…). Sportska groznica se svakodnevno prostire po svim tabloidima.

Svaka sezona ima svoj marketinški iscenirani »športski događaj« ili »vatreno izvlačenje« ritualiziranog »ždrijeba«. Ni jedna ciljana gledateljska skupina kao i ukus nisu izostavljeni: mladi, stari, žene, muški, bogati, siromašni; tenis u Parizu, razni svjetski nogometni turniri od Francuske do Patagonije, Pariz-Dakar motorom ili robomilom, Brest-Tokyo na jedrilici, utrke nojeva ili dopiranih hrčaka. Rimski gladijatorski cirkusi bili su dječje igre u odnosu na današnje izdanje postmodernog sporta-spektakla. Sportaši su se transformirali u čovjeka-sendviča dok su njihovi dresovi i zastave preplavljeni reklamama i markama. Sportski spektakl je dobar surogat za politiku »ispušnog ventila« kako bi se prekrilo suštinske socijalne i gospodarske probleme jedne države ili pak svijeta. Kaskade slika, zvukova, reklama i komentara »oslobađaju« gledatelja od napora mišljenja i kritičnog prosuđivanja. Pravi i strastveni navijači i navijačke skupine žive preko svog kluba ili šampiona, utapaju se na stadionima u urlikanju, alkoholu i histeriji halucinantnih gomila. Takav slijepi navijački konformizam ojačan je učinkom masovne »čoporizacije« umova i ponašanja koji funkcioniraju po zakonu gomile: sugestibilnost, osjećaj neranjivosti, dezindividualizacija. Nije ni čudo da nogometne utakmice završe pravim huliganskim uličnim urbanih gerilama. Putem procesa nivelacije i identifikacije provodi se misteriozni transfer energije od šampiona do navijača. Navijači kao hiptonizirano stado nisu šokirani time da njihovi idoli beru milijune eura dok oni svakodnevno mukotrpno rade za mizernu prosječnu plaću.

Totalitarni su režimi vješto iskorištavali moć i fascinaciju sporta kako bi hipnotizirali, jačali i galvanizirali gomile. Današnje liberalne demokracije utemeljene na zakonu tržišta i profitabilnosti nastavljaju manipulirati gomilama, ali sofisticiranim »soft« sredstvima, inženjeringom mozgova koji na neki način zatupljuje i anestezira javno mnijenje. U ime nacionalnog objedinjavanja, mediji vješto manipuliraju nacionalnim nabojima kako bi prikazali da je, primjerice, »nogometni događaj« najvažniji povijesni događaj koji dovodi u pitanje opstanak nacije. Nogometno prvenstvo je stvar »biti ili ne biti«. Lako je pretpostaviti da se istu brojnu masu ne može mobilizirati za bilo koju političku ili ozbiljnu socijalnu temu.

Takvo stanje Habermas bi označio kao »pomračenje umova«, a postavlja se pitanje novog »modernog sportskog ropstva« i samog društvenog statusa sporta. Naime, jesmo li sigurni kao roditelji da želimo da naša djeca imaju za društveni uzor estradne nogometne zvijezde i sapuničasti obrazac uspješnog bogatog nogometaša za kojim trče histerične sponzoruše? Današnji hipermedijatizirani sport unosno je poduzeće društva zabave, i ništa nema s istinskom filozofijom sporta utemeljenoj na zdravom natjecanju, uzajamnoj pomoći, autodisciplini i solidarnosti. Iskonski sport je antiteza sporta-spektakla, a suvremena sportska mašinerija proces je prostitucije istinskog sporta s duhovnom dimenzijom.

Ne postoje društva bez transcendencije, jer transcendencija, bila laička ili vjerska, osigurava koheziju i opstanak društva. Primjerice, Sovjetski Savez imao je Lenjina, SAD Georgea Washingtona, a Francuska mitske heroje Republike. Današnji globalni svijet suočen je s krizom sakralnosti i nestankom transcendencije kao društvene kohezijske snage. Uzimajući u obzir da tradicionalne religije i svjetovni autoriteti više ne ispunjavaju klasičnu funkciju društvene integracije, kad je politika postala unosni biznis, kad su nestale velike »pripovijesti« i ideologije, onda hipermedijatizirani sport postaje nova »sekularizirana transcendencija« sa svojim sakralnim idolima, totemima, liturgijama, misama, hodočašćima. »In God We Trust« pretvorilo se u »In Sport We Trust«. Sveprisutnost medijatiziranog sporta odraz je svemoći videosfere i primata slike nad grafosferom što dobro ilustrira opadanje općeg interesa za knjišku kulturu, devalorizacija ili pak negacija znanja itd. U tom smjeru, carstvo videosfere okončava Weberov proces »razočaranja svijeta«.

Sociološka klasična usporedba Mihaila Bahtina i Emilea Durkheima između sporta i pučkih karnevala u kojima su obrasci dominacije i hijerarhije društvene ljestvice preokrenuti kako bi se desimboliziralo dominantni poredak, neprimjenljiva je u današnjoj sportskoj postmodernoj videosferi kao unosni mehanizam društva zabave koji legitimira liberalno-kapitalistički poredak. Sportski spektakl postao je ono što sociolog Erving Goffman naziva »totalnom institucijom«, u kojem je sportska industrija programirana, sustavno organizirana, kodificirana te normatizirana u svrhu maksimalnog rentabiliziranja trgovačkog lanca: pripremni spotovi, promoviranje maraka, filmova, odjeće… Sportski spektakl također ne odgovara analogiji sporta sa »simboličkim ili ludičkim ratovanjem«, teza Norberta Eliasa koji drži da je sportska predstava metamorfoza i transpozicija društvenog nasilja prema kojem se nasilje kontrolira putem sportske kompeticije. Danas navijačke huliganske skupine samo manipuliraju nogometnim derbijima kako bi opravdali nasilje »radi nasilja«. Bivši sportski »Homo ludens« nestaje u današnjem zabavnom »delirium tremensu«. Suvremeni sport postao je novo izdanje opijuma naroda u kojem vladaju mistifikacija, ideološko zatupljivanje, kanalizacija energija, izrežirana zabava, transformacija sportaša u promotora reklama i liberalnog tržišta. Sport je postalo najučinkovitije meko sredstvo suvremene videosfere preko koje se legitimira dominantni liberalni sustav koji nameće javnosti tržišni svjetonazor što se sastoji od načela kompetitivnosti, profitabilnosti, produktivnosti i depolitizacije. Od tradicionalne sintagme »kruha i igara« do postmoderne »sportske videosfere«, riječ je o istovjetnom fenomenu, a sve je stvar semantičke percepcije i prilagođene metodologije.

*Autor je geopolitičar i publicist

Vjesnik

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register