I zato je priča vraćena, kako reče Almond, u 90-te. Što bi moglo da sugeriše još pesimističniji zaključak da je pred Crnom Gorom novih 20 godina iskušenja i puževskog koračanja ka izlazu iz vjekovnog tunela totalitarizma i neslobode

Piše: Željko Ivanović

Srednja generacija se sigurno sjeća velikog makedonskog filma Stoleta Popova Srećna nova 1949, sjajne umjetničke anticipacije novog totalitarizma i zla koji će prekriti balkanski region samo par godina kasnije.

A o tim počecima 90-ih, ovih dana govori i Mark Almond, profesor sa Oksforda i ugledni analitičar BBC za zapadni Balkan. Kaže kako je Evropskoj uniji trenutno važnija stabilizacija Kosova i regiona od korupcije i vladavine prava u Crnoj Gori. I onda definiše crnogorsku situaciju: Na neki način, vratili smo se na početak 90-ih, kada su neki ljudi u Briselu govorili: bolje Milošević nego neko i nešto što ne razumijemo i ne možemo da predvidimo!

U dvije rečenice Almond je sve rekao. I o vlasti, i o opoziciji, i o famoznoj međunarodnoj zajednici. Ako se ovi stavovi pokušaju razraditi, stvari izgledaju prilično sumorno po Crnu Goru. Ispada da je Evropa svjesna da Crna Gora nije zemlja vladavine prava, da caruje korupcija, a umjesto institucija vlada jedan čovjek. Drugi, još porazniji, zaključak da u Crnoj Gori ne postoje unutrašnje snage sposobne da promijene takvo stanje. I treće, da se Evropa drži poznatog pragmatizma. Nije važno šta veliki brat radi ukućanima, važno je da ih drži u zatvorenoj sobi, čime se na najbolji način daje puni doprinos regionalnom miru i stabilnosti. Almond pominje Miloševića i kako je i on nekad, za neke političare u Briselu bio dobitna karta. Kada je počeo da pravi velike probleme, hladno i pragmatično, isti čovjek je proglašen za najveću pošast u Evropi.

Sada, nakon havarije u Srbiji, izazvane i formalnim odvajanjem Kosova, Đukanović je zamoljen da se vrati na scenu, s istim izgovorom faktor mira i stabilnosti.

Ali, da ne bude da su neki političari iz Brisela krivi za sadašnju crnogorsku situaciju. Oni su samo pragmatični. Solana uvijek može da kaže nije na meni da mijenjam Crnu Goru i da se miješam u vaše unutrašnje stvari, to morate uraditi sami, iznutra. Ciničan, ali ipak valjan izgovor. I zaista, iako manje-više većina zemalja zapadnog Balkana funkcioniše po modelu protektorata, direktnog ili indirektnog, krivca za zadržavanje Crne Gore u predvorju demokratije i istinskih evropskih vrijednosti, treba prevashodno tražiti na domaćem terenu.

O vlasti ne treba trošiti puno riječi. Ljudi su perfektno razradili sistem kontrole cjelokupnog društva naslijeđen još iz komunizma i pod firmom demokratskih standarda, sprovode izbore i slave pobjede. Koliko god glasova da treba, bilo 120, 140, 170 ili 220 hiljada, vlast je spremna da obezbijedi. S druge strane, naruku joj ide i sama opozicija. Ona je svojim djelovanjem u stvari gurnula EU u naručje Đukanoviću jer se pokazala kao nešto što ne nudi jasnu i sigurnu viziju. I kako reče Almond, zašto bi se birokrate iz Brisela opterećivale šta će donijeti Medojević, Milić ili Mandić, kad sa Đukanovićem nema neizvjesnosti.

Karakteristike opozicionih lidera koje su iz Podgorice išle diplomatskim putem, stvarale su kod donosilaca odluka u Briselu sasvim drugačiju sliku. Medojević je, tako, djelovao kao neko ko detektuje probleme, ali ne nudi rješenje kako izaći iz njih i kako mijenjati društvo. Mandić nije ni izražavao ozbiljniju želju za kontaktom sa zapadnim predstavnicima u Podgorici, njegova vizija je išla ka Koštunici i ruskom gasu. Milić je ostavljao utisak najpribranijeg, ali opet bez dovoljno energije i potencijala da bude lider i čovjek promjena. Kada se svima njima doda vojska takozvanih lidera malih stranaka koji služe za zbunjivanje opozicije a ne same vlasti, onda se i na unutrašnjem i na vanjskom planu stekla ne baš pozitivna slika o mogućoj političkoj alternativi u Crnoj Gori.

I zato je priča vraćena, kako reče Almond, u 90-te. Što bi moglo da sugeriše još pesimističniji zaključak da je pred Crnom Gorom novih 20 godina iskušenja i puževskog koračanja ka izlazu iz vjekovnog tunela totalitarizma i neslobode.

Da bi se išlo brže opozicija, kako reče lider SL Mandić, mora da se dobro presabere i pretrese. U najkraćem to bi značilo – Pokret za promjene sa koncepcije one man show mora preći na izgradnju ozbiljne organizacije, sa što širim uključivanjem svih slobodnih i demokratskih potencijala društva. Srpska lista mora da se mnogo više okrene Crnoj Gori. Ne treba da odustane od brige za tradiciju, pravoslavno nasljeđe, ali ta priča mora da ima evropsko pakovanje, nešto nalik onome što u Srbiji radi Tadić. Milić je oživio SNP i ne bi trebalo da dozvoli samo jednu stvar da prihvati očite signale iz DPS-a za koalicijom, jer bi SNP time, poput SDP-a, postao nova ikebana vlasti koja niti može, niti želi da suštinski mijenja društvo. Da li opozicija ima snage i pameti za prave odgovore i poteze? Bojati se, kako reče Almond, već viđenog. I u Srbiji je vlast bila nepromjenjiva deceniju i po jer se opozicija neuspješno pokušavala organizovati. Tek kad se Zapad umiješao i napravio raspored, podijelio zadatke i dao pare desila se promjena. Demokratski, kako to DPS voli da predstavi.

Vijesti