Hrvatski vukovci se ne mogu složiti ni kad je u pitanju vukovski pravopis. Jedni bi pisali greška, drugi grješka, a treći bi pisali griješka. Koja varijanta je ispravna?

Piše: Srečko Radovič*

Među govornicima hrvatskog jezika vode se besciljne i neargumentirane javne polemike koje ne traže jezične odgovore, nego se pretvaraju u najobičnije jezične dogmatske floskule. To je razlog zašto govornici hrvatskog jezika iz dana u dan postaju sve nepismeniji. Zbog nepismenosti, oni se lošije razumiju, a to postaje veliki problem u međusobnom komuniciranju.

Najodgovorniji za takvo stanje u hrvatskom jeziku su hrvatski vukovci koji, zbog svojih taština, ne mogu standardizirati ni hrvatsku vukovicu. Kako bi onda vukovci mogli normirati i standardizirati dva hrvatska dijalekta koje uopće ne razumiju, dok mali broj vukovaca može čitati glagoljicu. Oni, čini mi se, žive na drugom planetu, jer još nisu shvatili da je materinski jezik većine Hrvata u Hrvatskoj čakavica i kajkavica te da se ti dijalekti i danas koriste u svakodnevnom komuniciranju. Dakle, Hrvatima je nametnut ijekavizirani srpski jezik koji je iz hrvatskog jezika istisnuo izvorne hrvatske riječi i učinio ih arhaičnima. To je glavni uzrok hrvatske nepismenosti.

Hrvatski vukovci se ne mogu složiti ni kad je riječ o vukovskom pravopisu. Jedni bi pisali greška, drugi bi pisali grješka, a treći bi pisali griješka. Koja varijanta je ispravna? Smatram da bismo trebali standardizirati varijantu greška jer na to upućuje etimologija. Ako nisam u pravu, zašto onda riječ grašak ne bismo pisali grjašak, jer obje riječi imaju istu etimologiju.

Da bismo mogli normirati i standardizirati izvorne hrvatske riječi, moramo poznavati njihovu etimologiju i semantiku, a hrvatska etimologija i semantika još su u povojima. Neki etimologičari i dalje etimologiju hrvatskih riječi traže u nepostojećem staroslavenskom jeziku, a neki hrvatski klasicisti hrvatsku etimologiju pogrešno traže u starogrčkom ili latinskom jeziku. Ne zaboravimo da su sve do raspada Rimskog carstva čakavica i kajkavica bili isti jezik s najviše suglasničkih ekavskih riječi, iako su u čakavici bile prisutne slogovne riječi koje su sačuvane do danas. Raspadom Rima čakavci dolaze pod vlast Bizanta i ekavica postaje ikavica. Naglasak u kajkavici i čakavici je gotovo isti, a jezici se najviše razlikuju po naglasku. Srpska ekavica i kajkavska ekavica imaju različit naglasak, zar ne?

Ne tražim od hrvatskih jezikoslovaca da se bave etimologijom i semantikom antičkih hrvatskih riječi, ali tvrdim da gotovo sve čakavske riječi potječu iz antike. Da bismo razumjeli antičku etimologiju i semantiku, treba poznavati astrologiju, mitologiju, antičke religije i sva antička pisma. Međutim, od hrvatskih jezikoslovaca tražim da razumiju jezik Baščanske ploče i da ga ne krivotvore, a to su sigurno učinili. Baščanska ploča je najstariji zapis na narodnom jeziku u Europi, jer tada nijedan europski jezik nije imao svoje pismo. Svi zapisi su bili na latinskom jeziku i pismu. Štoviše, Hrvati su u to vrijeme bili jedini pismeni narod na svojem jeziku u Europi, što znači da je glagoljica starija nego što mislimo. Da bi se narodu nametnulo novo pismo i da bi narod postao pismen na tom pismu, trebalo je više stoljeća. Da je glagoljica doista staro pismo, pokazuje nam bugarska ćirilica, koja za negrčke glasove koristi glagoljička slova.

Stoga želim ukazati na pogreške koje se pojavljuju u tumačenju Baščanske ploče. Da bismo razumjeli te riječi, potrebna je i kreativnost. Počet ću s riječju az u izrazu az opat. Az je naziv prvog slova glagoljičke azbuke, pa je logično da ta riječ znači prvi ili glavni. U antičkom hrvatskom jeziku ta riječ se pisala vača, a preko bizantskog utjecaja se pisala az. Riječ az nalazimo kao prefiks u početnoj riječi azda za koju neki tvrde da označava godinu nastanka tog spomenika. U toj riječi je ispušteno početno slovo v jer bizantsko pismo je to slovo pisalo slovom b. Dakle, početna riječ je vazda i ona je logična jer se uvijek prije bilo kojeg rada trebalo prekrižiti. Riječ ledina nije tada imala današnje značenje nego je značila imanje. Do danas se u hrvatskom jeziku sačuvala riječ ladanje koja znači imanje. Izrazu sve domi daje se pogrešno značenje svjedoci. Obje riječi su i danas u uporabi, a razlika je što riječ domi danas ima vukovsku množinu domovi. Izraz sve domi znači sva domaćinstva. Domaćinstva su se donedavno brojila po dimnjacima ili dimima. Riječ dom je nastala od riječi duma, a od te riječi je nastala i dubrovačka titula dum. Od riječi dum nastaje španjolska titula don, koja je ujedno i titula katoličkog svećenika. Riječ župan je crkvena, a ne politička titula. Ta riječ znači župnik, što znači da je župan upravljao župom, a župa je uključivala više sela. Izraz pri ban je malo teži, ali riječ pri može stati za riječi prvi, jer pod Bizantom se često ispuštao glas v. Ako je to točno, onda je svaka banica imala dva bana. Naziv Banski dvori nam pokazuje da su u Banskim dvorima zasjedali bani, što znači da je riječ o Gornjem domu Sabora. Bani su između sebe birali hrvatskog bana kad je Hrvatska bila upravna jedinica druge države. Riječ devetina ne označava broj opata nego ona označava davanja koja su pripadala vladaru Krajine, koji se nije zvao ban. Riječ otočci je pogrešno povezana s mjestom Otočcem jer, u tom tekstu, ona označuje Kvarnerske otoke.

Ako nam je stalo do hrvatskog jezika i hrvatske povijesti, onda je Baščanska ploča jezični i povijesni dokument.

Jezično iz teksta možemo iščitati staru hrvatsku gramatiku u čijoj deklinaciji nije bilo nominativa. Glavni padež je bio genitiv jer je najviše riječi u tekstu završavalo slovom a. Genitiv je bio također glavni padež u sanskritskoj gramatici. Neke riječi su završavale slovima i, a neke slovom e. Isto tako se dosta rabi riječ va, koja znači u ili gdje. Kasnijim uvođenjem nominativa, genitivna riječ u nominativu za muški rod gubi posljednje slovo a, dok ženski rod zadržava genitivno a.

Povijesno iz teksta možemo iščitati da se na Krku radila latinizacija Hrvata preko latinske liturgije, a nakon gradnje crkve Sv. Lucije na Krku se uvodi hrvatska liturgija. Tu crkvu su pohodili i Hrvati s drugih kvarnerskih otoka. Da nije bilo crkve Sv. Lucije, danas bi svi Hrvati s kvarnerskih otoka bili Talijani. Baščanskom pločom možemo zaključiti da je glagoljica nastala u Krajini, iako za to nema dokaza, osim opeke s natpisom brat jan. Odatle je glagoljica došla na Krk, a preko Krka se proširila na Cres. Preko Cresa glagoljica se proširila u Istru i tako sačuvala Hrvate od talijanizacije za vrijeme Mletačke Republike.

*Autor je arhitekt iz Zadra
Vjesnik