Evo, kao u onoj reklami – vijest je začas prostrujala od kafane do rive – "Vratija se Šime". Bez nastavka, jer se dobro zna "di je bija" ovaj Šime.

Piše: Balša Brković

Crnogorska vlast kao da se trudi da dokaže ispravnost onog koncepta istorije koji vjeruje u cikličnost, u beskrajno ponavljanje istoga, nasuprot linearnom konceptu koji dopušta mogućnost dolaska nečega drugačijeg, dopušta mogućnost promjene. Svete promjene…

Odlazi premijer Šturanović, jedna od rijetkih ličnosti koje je iznjedrio kadrovski inkubator DPS-a, a da ga nije bilo moguće povezati sa aferama, prljavim poslovima… Kad sve ovo kažete, nekako se odmah jasno vidi da nije čovjek za politiku. Ovu politiku. Ono što je politika danas i ovdje.

Željko Šturanović sa političke scene odlazi kao ličnost od neke vrste antičkog tragizma. Politika i velika javna scena su mu zapravo donijeli samo – najličnije nevolje. Upravo kao kod velikih grčkih tragičara – tragički lik nikada nije svojim djelima zaslužio nevolje koje ga snalaze, on plaća neki tuđi grijeh. Tragički junak je obično instrument bogova kojima se kažnjavaju – drugi (praroditeljski grijeh). A biti instrument bogova, kao što vidimo, najčešće znači biti – žrtva. Odlazeći premijer to dobro zna.

Za razliku od Šturanovića kome je prije svega donijela zdravstvene nevolje, Đukanoviću je politika donijela sve što ima. Prije svega moć, stoga je njegov povratak na scenu višestruko znakovita situacija.

Naravno, u poetici povratka – nema pravila. U fudbalu (ovih dana vrlo aktuelnom) imamo situaciju da se trener koji je napravio jedan veliki tim vrati nakon sezone ili dvije – ali, kako nas uči Heraklit, u istu je vodu nemoguće dva puta zagaziti. Rezultati izostanu. Sjećate se Sakijevog povratka na kormilo Milana poslije Tabarezove katastrofe. Silazni put jedne velike ekipe nije zaustavljen.

Riječ "premijer" na ove prostore došla je tek sa raspadom SFRJ. Do tada smo imali – predsjednike Izvršnog vijeća… Sjećam se jedne anegdote iz Crnčevićevih feljton-memoara. U "Maderi", za najvažnijim stolom, legendarni Krcun (Slobodan Penezić, najpopularniji srpski političar svoga vremena) kaže – Ja kao predsednik Vlade Srbije, a Crnčević mu odgovara – Ne, Milan Nedić je bio poslednji predsednik Vlade Srbije, vi ste predsednik Izvršnog veća… Lecnuo se Krcun, ali, kasnije je lično, svojim kolima odvezao najduhovitijeg srpskog nacionalistu kući. Da mu se ne desi neka nezgoda usput… Kao što će se par godina kasnije desiti i samom Krcunu. To su bila vremena – Izvršnih vijeća… Vlada je došla mnogo kasnije. A sa njom i Milo.

Valjda su komunisti htjeli da pukim trikom preimenovanja izbjegnu sličnosti sa buržoaskim društvima. Premijer je – "prvi", a predsjednik Izvršnog vijeća zvuči tako obično, recimo kao – šef turističke organizacije…

Ovaj politički povratak je potvrdio staru istinu da su – pisci proroci. Sjećate li se onog usklika Baća Mitrića – "Primuse, Isuse, vrati se". Eto, mag prognoziranja je još jednom – pogodio. (Ali ne znam ko će mu isplatiti dobitak na ovom listiću.)

No, tu su i neka (mnogo) ozbiljna pitanja. Aktuelni crnogorski refren – konflikt interesa – recimo. Hoće li sada Prva banka da malo pojasni svoje ime, da ga jednostavno prevede – u Premijer banka. Šta li će biti sa berzom i visokim obrazovanjem gdje je Đukanović za kratko vrijeme pokazao raskošni talenat.

pet, da li smo kao država ugroženi budući da Milo nekoj banci u Londonu navodno duguje milion i po, sa kojim je i napravio čudo. Šalu na stranu, Đukanovićevim odlaskom sa državne funkcije samo je fingirana situacija koja ukida problem konflikta interesa. Očito da on i njegovo okruženje sada smatraju da nikakvo "ukrivanje" više nije potrebno.

Dakle – očekuje nas zanimljivo vrijeme. Đukanović, kao pravi crnogorski egoman željeće da osjetno promijeni stvari. Ali, u kom pravcu? Ključni problem današnje Crne Gore je feudalizam (nema institucija, kolo vode moćni pojedinci) koji je najvećim dijelom instaliran upravo za njegove vladavine. Da je u toj sferi htio nešto da mijenja mogao je (i morao) to učiniti i ranije.

Vijesti