Krajem prošle sedmice dobili smo još jedan muzej: za nekoga sklonog oplemenjivanju prostora, a ovaj je naivni subjekt upravo takav, to može biti isključivo pozitivna činjenica. Doduše, živimo u zemlji u kojoj glavni muzeji prokišnjavaju, a njihovi fundusi trunu u neuređenim podrumima.

Piše: Ahmed Burić

Što se Muzeja Alije Izetbegovića tiče, za njegovu egzistenciju ne treba brinuti. Novac je već odavno obezbijeđen i njime upravlja Porodica. Bez obzira na to kako povijest kontekstualizirala ulogu Alije Izetbegovića u devedesetima, već sad je jasno da se najveća zamjerka može staviti na metod vladanja. San o nekoliko jakih bošnjačkih porodica, kojima bi svi ostali u BiH bili servis, bio je njegov san o Bosni.

E sad, kako se snovi često raspršavaju, pogotovo kad nisu realni – jer to je ipak koncept bliži srednjovjekovnom feudalizmu nego kraju 20. stoljeća – valja prebrojati šta je od svega ostalo. Najjači servis vladavine Izetbegovića bili su Čengići koji danas prave veliki biznis i ne mogu napraviti veliki korak bez međunarodne supervizije. Neke je korifeje, poput Edhema Bičakčića, šipkom rastjerala međunarodna zajednica, a neki su finansijski moćnici samo prešli u međunarodne lobističke i poslovne krugove, pomalo i zaboravivši ko im je i na koji način omogućio da steknu kapital.

Nasljednik kojeg je Izetbegović osobno odredio, Sulejman Tihić, nikad nije ni bio iz te priče: formiran u nasljeđu samoupravnog socijalizma, Tihića je u politiku više odvela sudbina negoli želja za osobnim probitkom. To bi mu u ovim vremenima mogao biti neoprostiv grijeh.      

Jer, otvarajući muzej, Sulejman Tihić nije mogao ne primijetiti da u njemu nema nekih slika, poglavito njegove, budući da je, ipak, pet godina bio desna ruka Onoga kome je, zapravo, posvećen muzej. Isto tako, kao jedan od dobitnika fotomonografije, mogao je opet ne vidjeti svoje fotografije, ali znao je to prikriti, barem u pozdravnom govoru u kojem je zgradu nazvao Muzejom istine.

Ako je, a jeste, Tihić pogledao dokumentarac o najtežim godinama, mogao je opet vidjeti da ga nema. Pitanje je da li je smio, jer valja ostati u milosti. Cijela stvar atmosferom malo podsjeća na SSSR netom prije Staljinove smrti: nakon što su s fotografija i iz biografija nestali prvo Kirov, a onda Zinovjev, Kamenjev, Tomski, Rikov i Buharin, za svoje mjesto na fotografijama su se pobojali i Staljinovi najbliži – Berija i Molotov. Jer, jedini koji je apsolutno ostao na kursu koji je zacrtao Izetbegović je sin Bakir, glavni oponent Tihiću za mjesto predsjednika SDA. On preko friziranja očeve biografije odjednom pokušava ubiti dvije muhe. Prva je to što Tihić SDA vidi prvenstveno kao političku organizaciju i kao takav stoji kao smetnja poslovno-kriminalnom ba­ckgroundu koji je u posljednje vrijeme  teška hipoteka Izetbegovića mlađeg, zbog koje se i osipa članstvo u dobroj mjeri. Drugo, Tihić je sve artikuliraniji u svojim pokušajima da Stranku izvuče iz uskih bošnjačkih okvira.

U tom bi se svjetlu moglo čitati i nepozivanje Mirka Pejanovića i Tatjane Ljujić-Mijatović na svečano obilježavanje godišnjice smrti Izetbegovića seniora u Narodnom pozorištu.

Hoće li biti da sin cenzurira očevu politiku i briše nepodobne sa slika? Najvjerojatnije hoće, to je omiljeni diktatorski sport. Uz još jednu analogiju: prije par dana na političkoj sceni je kratko i opskurno bljesnuo još jedan sin antijunaka devedesetih. Miroslav Tuđman je objavljivanjem stenograma Predsjedništva BiH uskočio u predizbornu kampanju pokušavši još jednom "oprati" oca za ono što je činio u BiH.

Izetbegović junior bi se u svakom slučaju, kao mnogo bitnija osoba za bosansku današnjicu nego Tuđman mlađi za Hrvatsku, trebao ostaviti takvih pokušaja jer negativno odzvanjaju. Čak i o zidine kula izgrađenih u 16. stoljeću, gdje je smješten muzej sjećanja na njegovog oca.

Oslobođenje