Niti mjesec dana po jednome mučenome i likvidiranome. Tako je, izračunali su Vukovarci, presudio Haški sud tzv. vukovarskoj trojci (Mrkšić, Šljivančanin, Radić) i to matematički precizno prikazuje svu apsurdnost te presude.

Piše: Marinko Čulić

Nakon što ju je donio, australski sudac Kevin Parker zaslužio je posprdni naziv "suca za prekršaje", jer ovako blage kazne mogao je izreći samo netko tko je u Haag zalutao iz oblasti prometnih nesreća, provala u kioske i sl.

Istinabog, barem toliko je krivo i tužiteljstvo, štoviše ima dosta onih koji misle da je ono i najkrivlje za ovakvu presudu i da je sudac njome samo sankcionirao brojne početničke greške u tužbi (kriva kvalifikacija strijeljanja ratnih zarobljenika kao zločina nad čovječnošću, što je rezervirano samo za ubijanje civila…). Ipak, bilo bi porazno ako su u pravu neki koji misle da je ovim nastavljen neobjavljeni rat između haških sudaca i tužitelja, jer su i bez toga stvari dovoljno loše.

Zamislite vi to! Sudac je odlučio kazniti aljkavo i nestručno tužiteljstvo, pa, eto, čovjek nije našao drugog načina da to učini nego preko leđa pobijenih na Ovčari. Treba zahvaliti nebesima da netko sličan nije sudio i nacistima u Nürnbergu. Jer, ni tamo tužiteljstvo nije baš blistalo, naprotiv ponekad je brljalo i mucalo sve u šesnaest, pa je đavolski oštroumni Göring toliko vrtio oko malog prsta jednog od tužitelja da to nije bilo lijepo za gledati.

Pa ipak, sudu nije palo na pamet da svakog trećeg optuženog kazni kao da je napravio nešto teži prometni prekršaj, ili da ih čak oslobodi svake odgovornosti, a to u slučaju suca Parkera još i nije sve. Možda je još gore što je Australac zaključio da na Ovčari nije bilo nikakvog "udruženog zločinačkog pothvata", dakle nikakvog zločinačkog plana, pa ispada da je ubijene hrvatske ranjenike i zarobljenike likvidirala nekakva pijana rulja, koja je izbauljavši iz krčme pucala ne znajući ni u koga ni zašto.

Ista je besmislica što se Mrkšiću i Šljivančaninu uzelo kao olakotnu okolnost što osobno nisu izvršili ili naredili ubijanja i mučenja, iako je baš Haag uveo kategoriju zapovjedne odgovornosti, po kojoj to nije ni potrebno. Ili to što su njih dvojica pohvaljena da dok je vojna policija bila prisutna i održavala red ubojstava nije bilo. Vidi ti to. Nije uopće sporno da bi bez prisustva JNA krvi na Ovčari sasvim sigurno bilo i puno više, ali to samo pokazuje da je ona imala kontrolu nad situacijom, tj. držala na povodnju rezerviste i šešeljevce.

Kao što se vidi, štošta ide na dušu suca Parkera, ali popis njegovih grešaka tu negdje i završava. Dobro, priča bi se još mogla proširiti i na svađe koje posljednjih mjeseci razdiru Haški sud, otvarajući mogućnost da se ovakvim presudama izravnavaju i računi posvađanih djelatnika ili bivših djelatnika Suda (pa možda čak i zemalja iz kojih dolaze). Ali, tu onda zbilja dolazi točka. Svi pokušaji da se proturi nova-stara teza kako je sudac Parker još jedan od advokata srpskih interesa u Haagu razbijaju se u paramparčad pred činjenicom da je on ovih dana oslobodio i jednog od komandanata OVK-a Fatmira Limaja, i to po na vlas istoj špranci kao vukovarska trojka.

Limaj je optužen za mučenja i ubijanja brojnih Srba i albanskih "kolaboracionista" u logoru Lapušnica, a Parker ga je oslobodio unatoč nepobitnoj činjenici da je logor bio u njegovoj zoni odgovornosti. Australčeva presuda je tim problematičnija zna li se da je riječ o prvoj presudi Albancima za zločine koncem devedesetih (što podsjeća na preblagu kaznu, samo dvije godine zatvora, Naseru Oriću za ubojstvo velikog broja Srba u okolici Srebrenice, što je prethodilo masovnom pokolju Bošnjaka).

Ukratko, Parker je gotovo istodobno donio jednu "antihrvatsku" i jednu "antisrpsku" presudu, što je najbolji dokaz da njegove presude ne treba mjeriti nacionalnim nego drukčijim metrom. Zbog nečega čovjek je naprosto kivan na institut zapovjedne odgovornosti i satire ga gdje god na njega naiđe. Ali, u tome je, paradoksalno, gotovo rođački blizak baš Srbima i Hrvatima, koji, ako baš ne moraju (izručenje Miloševića i njegovih trabanata), također preferiraju odgovornost za ratne zločine u obliku krnje piramide.

Sitne ribe izručuju se na haška gradela bez greške, a ako treba i podmeće im se (Blaškić), dok su ljudi iz političkog vrha zaštićeni poput somova u šašu. Zato i obje vojne akcije za koje Hrvatska sada polaže račune, Oluja i Medački džep, sliče na nešto nedovršeno, kao tijela bez glave. Glavnooptuženi za Oluju Ante Gotovina izrastao je u očima Hrvata u prvomučenika hrvatskog stradanja u Haagu, ali bi njegov položaj postao duplo lakši istog trenutka kada bi oni bili spremni prihvatiti da se lanac odgovornosti proteže ne samo do vrhova vojne nego i državne vlasti.

U slučaju Medačkog džepa to se još i bolje vidi. Ovdje državna politika čak diže ruke od te vojne akcije, kao da se nikada nije dogodila, ili se dogodila u nekoj drugoj zemlji. Tako da evociranje groznih prizora nabijanja na kolac i spaljivanja žena ili potpaljivanja roštilja pod obješenike ostaje bez vapijućeg političkog okvira isto kao i zločin na Ovčari. Zato treba biti vrlo oprezan s ovim valom ogorčenja koji plavi Hrvatsku nakon Parkerove presude. To je ogorčenje samorazumljivo samo kada je riječ o najbližima stradalih.

Oni imaju moralno pravo da traže odgovornost svih, pa i hrvatskih vlasti za nepribavljanje svih dokaza za zločin na Ovčari, dok njima, naprotiv, nitko nema pravo postavljati pitanje da li je pravda koja se traži za Hrvate zadovoljena kako treba i kada je riječ o hrvatskim Srbima, uključujući one koji su pobijeni u Vukovaru, prije nego što se mrak osvete spustio i na vukovarske Hrvate. Zločin na Ovčari nesravnjiv je s bilo čime sa strane i ultimativno traži pravnu naplatu bez ikakvih rabata i prebijanja.

Ali, zato svi ostali, političke stranke, mediji, veteranske udruge i naročito Crkva, koja čak optužuje vlasti u Zagrebu za suučesništvo u Parkerovoj presudi, moraju itekako razmisliti prije nego što se oglase. Njihovo pravo na ogorčenje ipak ima određene granice. Limitirano je time da li isti metar koriste za sve zločine, s koje god strane dolazili, a kardinalu Bozaniću usuđujemo se uputiti i konkretnu poruku.

Tek kada njegov doživljaj ratnih godina bude barem približno na razini onog neznanca koji se na portalu beogradskog B-92 ruga Parkeru da bi on i Šešelju sigurno presudio samo "tri meseca uslovno" – pa neka onda, priželjkuje, suđenje potraje barem deset godina – tek tada moći će on i Crkva propovijedati, ovako svisoka, moralnu bibliju rata 1991.-95. Dotle, natrag u bogoslovne klupe, pa bubaj, brate, sve ispočetka.

Da zaključimo, Haški sud napravio je teški kiks, zbog kojeg je Hrvatska nepotrebno vraćena u psihozu ako ne baš devedesetih, ni daleko od toga (demoliranje kuća u Pupovčevom rodnom mjestu). Osim toga, poslana je i loša poruka hrvatskim sudovima koji su poslije više od desetljeća napokon počeli suditi ratnim zločinima i hrvatske strane (sucu Mrčeli trebat će, recimo, posebne kuraži da Norca osudi strože nego Parker Šljivančanina).

Ali budimo realni. Bez Haaga tih suđenja nikada ne bi bilo, kao što ih ne bi bilo ni na srpskoj i ostalim stranama. Dakle, ne bi bilo ni suđenja za vukovarske zločine, ni ovako loših, ni ikakvih drugih. Je li to ono što bi htjela preuvažena gospoda Bozanić, Đapić, Đakić i ostali?!

Feral Tribune