Udarci, psovke, prijetnje…

Objavljeno: 18.07.2007, 23:09h

Svjedočenja crnogorskih građana/ki albanske nacionalnosti o ponašanju crnogorske policije u akciji nazvanoj Orlov let, koja su danas obnarodovana na konferenciji za novinare koju je organizovao istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Saša Zeković 

Svjedočenja crnogorskih građana/ki albanske nacionalnosti o ponašanju crnogorske policije u akciji nazvanoj Orlov let, koja su danas obnarodovana na konferenciji za novinare koju je organizovao istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Saša Zeković 


Marija – Marina Dedvukaj
(1981), nezapošljena, Sukuruć bb, Tuzi, Podgorica, majka maloljetnog muškog đeteta: Kupujemo svakodnevno novine. Tog jutra listajući Vijesti naišla sam na tekst uz koji je objavljena fotografija na kojoj sam prepoznala inspektora koji je vodio pretres naše kuće. Nijesam mogla vjerovati da ću ponovo to lice viđeti. Zastala sam i pogledala više puta njegovu sliku kako bih bila sigurna. Po ponašanju kako prema nama tako i prema ostalim policajcima zaključili smo da je on glavni. Bio je u civilu, u bež boji, punije građe i imao je izrazito izražene podočnjake. Naređivao je kako da se mi ponašamo, ko treba da izađe iz kuće. Naredio mi je da ga pratim prilikom pretresa kuće što sam ja odbila pa su to umjesto mene učinjeli drugi.

 Aleksandar Saša Zeković:

"…Ovaj i svi budući javni nastupi biće u funkciji unaprijeđenja povjerenja i podrške javnosti u policiju i druge segmente krivično-pravnog sistema koji predstavlja temelj vladavine prava, jer sam uvjeren da su povjerenje javnosti u policiju ali i njena efikasnost blisko povezani sa njenim stavom i ponašanjem prema javnosti, posebno njenim poštovanjem ljudskog dostojanstva i osnovnih prava.

Današnja konferencija nije u funkciji opstrukcije sudskog postupka. Upravo smo i čekali pauzu kako isti ne bi, na bilo koji način, bio opterećen…

Želimo da podsjetimo da se u u formiranju imidža i kredibiliteta policije ne smije generalizovati i da je stoga veoma važno podsjetiti da su službenici policije lično odgovorni za sopstvene aktivnosti i propuste, ali i za izdata naređenja. Izuzetno je važno uvjeriti javnost da se identifikovanje i sankcionisanje zloupotreba službenog položaja vrši na krajnje brz, efikasan i odgovoran način.

Nije spriječio sljedeće stvari koje su se desile u njegovom prisustvu: pošto je ušao u moju spavaću sobu naredio mi ja siđem dolje. Pošto sam sašla viđela sam pokojnog svekra, pokojnog Nika, da je oboren na pod. Tu je bio prisutan ovaj inspektor. Nije dozvolio da ustane pokojni Nik koji je gotovo pola sata koji je četvornoški, kao pas, morao da stoji na pločicama. Molila sam sve prisutne, posebno Gilića, da ga pušte jer je star, bolestan i koristi terapiju. Nijesu dozvolili, nego naprotiv gurnuli su me i rekli su mi »Bježi tamo«. U njegovom prisustvu su nam zabranili da međusobno komuniciramo na albanskom jeziku. Nika su, koji je bio u donjem vešu, potom su vukli, znači nijesu ga podigli, nego vukli i bačili na fotelju. Nika me je pitao na albanskom »što je ovo što se dešava, đe su mi Đon i Martin, jer ih nije vidio u blizini«. Jedan od lica iz civila, inspektor, sijede kose, oko između  35 i 40 godina, nam je rekao »Da ni slučajno neće da čuje da zborimo na šiptarskom«. Gilić je i to tolerisao. Sa njima je bio još jedan inspektor u civilu  koji je bio izrazito bijelog tena i nas je svo vrijeme nadgledao prateći da li ćemo međusobno zboriti na albanskom. Starac je tražio vode. Ponovili smo to više puta. Gilić i ostali inspektori su ćutali što smo shvatili kao znak neodobravanja. Vikali su na svekrvu Pretu (70) kad je sama bez pitanja donijela vodu kako pokojnom Niku tako i nama. Kada je drugi put pokušala starom donijeti vodu inspektori su joj oduzeli čašu prosipajući vodu pokojnom svekru po grudima. To se sve dešava u prisustvu Gilića. Takođe tražili smo ljekove za Niku. Nijesu dozvolili. Takođe je tu bio prisutan Gilić. Preta je ipak krenula po ljekove. Međutim policajci u maskirnim uniformama su je uhvatili i  gurali.  Držali su je tako. Ona im je rekla »Ne morate me držati, slobodno pođite sa mnom da vidite da ću samo da uzmem ljekove«. Nik je dobio groznicu. Molio je za ćebe. Nijesu dozvolili. To je rekao ovaj sijedi inspektor ali u prisustvu Gilića. Preta uopše sa njima nije sarađivala jer je smatrala da je u svojoj kući i da zdravlje nikog u familiji ne treba da trpi zbog policijskog pretresa koji je trajao satima. Donijela je i ćebe. Tada su je psovali. Niku nijesu dozvolili odlazak u toalet. Tek pošto je počeo da se guši to je dozvolio Gilić. Dvoje u maskirnoj uniformi su ga odveli u toalet. Naredili su mu da se skine u njihovom prisustvu. Nuždu je obavio pred njima. Nepristojno su se ponašali prema pokojnom Niku i njegovoj ženi. Nijesu tolerisali niti njihove godine ni zdrastveno stanje u kojem se posebno Nik nalazio. Molila sam inspektora Gilića i ovog prosijedog inspektora da maskirani policijaci više ne maltretiraju pitanjima starce. Neprestano su ih pitali što je to UČK, što znače tri slova UČK i tako dalje.

Gilić je htio da uzme video kasete koje su najviše bile o familijarnim događajima. Jedna od njih je bila u stvari film o Isusu Hristu u kojem glumi Mel Gibson. Molila sam ga da mi ne uzimaju ljubavni dnevnik, koji sam vodila dok sam se zabavljala sa Đonom. Gilića ni to nije intersovalo i uzeo ga je kao dokaz. Klela sam ih sa njihovom đecom da mi ne uzmu snimke sa ginekolških pregleda kada sam bila trudna. Sijedi inspektor je to pošto mu je dao znak Gilić vratio tako što ga je nervozno bačio na zemlju. Gilić je uzeo i fotografiju mog supruga na kojoj je glumio Isusa u jednoj crkvenoj predstavi kao i sve negative sa našeg medenog mjeseca. Uzeli su sliku mog sina Valjona u albanskoj nacionalnoj nošnji. Molila sam ih da mi ne uzimaju sinovljeve crtane filmove jer bez njih neće da jede. Do danas mi ništa od oduzetih stvari nije vraćeno.

Da već sam kazala da su nam zabranjivali da međusobno pričamo na albanskom jeziku. Prosijedi inspektor je imao opasku za mog sina Valjona. Pitao je kako to da ovo dijete ne zna srpski jezik. Odgovorila sam da i ja kada sam imala 4 godine nijesam dobro govorila srpski. Mali je još uvijek ali će naučiti, kao i njegovi roditelji.

Prosijedi inspektor mi je dozvolio da pođem do toaleta. Ustvari više sam tražila da mi to dozvoli kako bih viđela da li su uopšte živi. Dok sam prolazila viđela sam da maltretiraju i biju Martina. Unosilu su mu se u lice i tukli ga pesnicama po tijelu. Pitao li su ga što će da im uradi. Kroz prozor od toaleta, pošto sam uškla, viđela sam da tuku Đona pored plastenika. Viđela sam kada je pao na zemlju. Pola sata pošto sam se vratila u dnevni boravak upali su trčeći Gilić i nekoliko maskiranih policajaca i vikali su »Đe je bokal« »Dajte vode«. Stara je napunila čašu vode. Jedan od maskiranih policajaca je rekao »Pička mu materina, može da nam umre, daj više vode«.

Policija je krenula da izlazi iz kuće. Jedan od maskiranih policajaca je rekao čime ćemo mi da idemo, da se vratimo. Nemamo prijevoz. Vratio se inspektor Gilić i naredio da mu damo ključeve od kombija. Stara mu ih je dala. Inače u zapisniku nijesu naveli da su nam oduzeli vozilo. Poslije par mjeseci otišla sam na policiju i tražila dozvolu da uspemo antifriz u kombi. Znači nijesam tražila vozilo natrag. Međutim rekli su mi da to vozilo nije kod njih. Kazala sam im da je vozilo upravo tu na parkingu. Izašla sam sa inspektorom Kožarom i pokazala mu auto. Pokušao je više puta da nađe ključeve. Kontaktirao je i Gilića koji je rekao da on nema pojam đe su ključevi iako ih on uzeo iz naše kuće. Poslije nekoliko dana došla je patrola kod nas kući sa obavještenjem da se javimo u CB. Javili smo se. Saopštili su da donesemo rezervni ključ. Donijeli smo ga. Poslije par sati ponovo su nas zvali da dođemo po kombi.

Danijela Dedvuković (1984), nezapošljena, Tuzi, Podgorica

Najneprijatnije u životu sam se osjećala kada su zahtijevali da se presvučem pred nepoznatim muškarcem. Jedan od inspektora mi je kazao da se obučem pošto sam bila u spavaćici. Krenuli smo ka sobi. Iza mene je išao specijalac držeći mi pušku u leđa. Malo sam požurila, ubrzala korak. Naredio mi je da usporim, vičući na mene. Bio je prisutan u sobi dok sam se presvlačila. Držao je pušku uperenu u mene i požurivao me da se obučem. Osjećala sam najveće sramotu. Nikada tako u životu se nijesam osjećala. Potpuno poniženo. Pokušala sam da se zaklonim vratima od šifonjera ali je tada prišao bliže meni i potpuno sam mu bila na vidiku. Vikao je na mene da požurim. Osjećala sam se bespomoćnom i koliko je bio navalentan strahovala sam da ne uradi i nešto drugo.

Tokom pretresa postavljali su pitanja za neke stvari koje su našli. Viđeli su punu kesu »play station« igrica. Objasnila sam o čemu se radi. Policajac je zvao kolegu da pita treba li i to da uzme. Ovaj mu je odgovorio da ne treba. Pitali su za jednu svesku »Šta je ovo«. Rekla sam da je to moj dnevnik. Odgovorili su da ga moraju odnijeti sa sobom. Mislili su se dali će uzeti ćilim sa albanskim grbom ali ga na kraju nijesu uzeli. Međutim, uzeli su dječiju igračku, koja je uz to bila i neipsravna, kao toki-voki, koju smo kasnije na TV viđeli na stolu zajedno sa zaplijenjenim oružjem.  Takođe iz naše kuće je uzet crkveni časopis na albanskom jeziku na čijoj naslovnoj strani je bila majka Tereza. I taj časopis je bio na stolu sa zaplijenjenim oružjem.

Uzeli su nam svima dokumenta. Razumijem da uzmu lična dokumenta onima koji su okrivljeni i sude im se za navodni terorizam. Ali zašto su dokumenta uzeta meni, mom suprugu Lindonu, svekrvi Mariji, i pokojnog babi Agi. Muževom stricu Pašku oduzeli su povratnu avionsku kartu i kompletan novac koji je posjedovao. Novac su oduzeli svima nama. Uzeli su nam kompletan novac koji smo imali u džepovima i u kući. Nije nam ništa do danas vraćeno. Sjutradan smo od komšija pozajmljivali novac za kućne potrebe. Pitam nadležne zašto nam je uzeto sve to, što smo mi konkretno krivi, zašto se bar imalo ne omogući normalan život naše familije i zašto nam o oduzetim stvarima i novcu nije data potvrda.

Dedvuković Lindon (1978), nezapošljen, Tuzi, Podgorica

Ja lično nijesam bio predmet interesovanja policije kako u pretkrivičnom tako ni u ostalim postupcima. Pošto je policija upala u našu kuću, kako je nailazila na nekog od muških u kući, tako  nas je bačala na pod i vezala ruke na leđa. To su radili strašno grubo i nijesu vodili računa o godinama, tj. starosti tih lica. Mog đeda Martina starog 80 godina, koji je tada već imao dva moždana udara i bio je polupokretan, trojica policajaca su ga napala, obalila na pod, nekoliko puta su ga prebačali kao da izvode neku taktičku vježbu i potom ga tek vezali.  Niko u kući nije pružio bilo kavu vrstu fizičkog otpora sem što smo, pogotovo žene prisutne u kući, postavljali pitanja o čemu se radi i molili da ne budu tako grubi prema starijima. Svakog od vezanih muškaraca pritisnuli su nogom za vrat a automat uperili u potiljak. Za nas druge nije važno ali đed Martin je morao da bude u tom položaju tokom čitavog pretresa kuće, što je teško podnio. Svi muški u kući, svezani, svi u donjem vešu, punih pet sati, na koljenima smo proveli okrenuti glavom ka zidu u dnevnoj sobi. Toliko su nam jako vezali ruke, plastičnim lisicama, da su nam ruke potpuno pomodrile. Sjećam se, stric je bio kompletno mokar koliko se znojio i čini mi se da sam ne samo vidio neko i čuo kako kaplje znoja sa njega padaju na pod. Đed Martin je nepunih mjesec dana od izvođenja „Orlovog leta" doživio teški moždani udar sa posljedicom potpune nepokretnosti. Umuro je prošlog mjeseca. Baba Aga od tog dana kada su uhapsili našeg i stričeve nije više nikada ustala iz kreveta i potpuno joj se oduzeo govor. Umrla je poslije četiri mjeseca. Prilikom pretresa kuće ona je ležala, podigli su je sa kompletnim krevetom, polomili sve u njenoj sobi, držali uperene autimate u njoj. Ona je vikala, sjećam se, i stalno ponavljala „Što to radite od nas ljudi Božiji". Ućutkivali su je i psovali. Htjela je da ustane iz kreveta ali joj nijesu dozvolili.

Nikad se u životu nijesam uplašio kao tada. Mislio sam da će nas sve strijeljati. Imao sam prvi utisak da je počeo rat. Nijesu nam dozvoljavali da međusobno komuniciramo. Đedu Martinu su tek poslije tri sata dozvolili da ide u toalet. Mi smo tražili vode da pijemo. Nijesu nam dali. Stric Kolja molio je majku na albanskom jeziku da im kaže da ne može više da bude u takvom položaju i da će pasti. Ustao je sam bez dozvole. Vikali su na njega i psovali ga. Uhvatili su ga i sjeli na stolicu. Stric Kolja pošto ne zna crnogorski jezik pitao je nekoliko puta „Što se ovo dešava, mogu li da znam"  računajući da ima neke prava jer im je rekao da je državljanin Amerike. On nije znao što mu govore jer ne poznaje crnogorski jezik. Rekli su mu da ćuti i da mu jebu američku i albansku majku. Amerika je za nas nula. Daćemo ti mi Ameriku u Podgorici" govorio je jedan od inspektora u civilu. Taj inspektor, kojeg bi bez problema prepoznali. Toliko je bio ljut na strica. Vikao je na njega. Mislio sam da će ga ubiti. Inspektor mu se unio u lice i rekao je mojoj mojci da mu prevede „Jebo sam mu šiptarsku i američku majku, svaku ću mu kost ovđe slomiti ako progovori još jednu riječ".  Molili su ga ostali iz kuće da više ne govori ništa jer su ozbiljni u prijetnjama.

Od umora dešavalo se da mi galva padne lijevo ili desno. Tada bi prišao neko od specijalaca, udario me nečim po glavi, i rekao mi „Ne mrdaj". To su radili svima nama. Vodili su računa da nam je glava stalno pribijena o zid. Stric Paško, koji je bio u istom položaju, kao i ja, žalio se da više ovako ne možemo da stojimo. Isti taj inspektor nam je rekao da nam je taj položaj odličan koliko smo zaslužili.

Stric Pjetar, pošto smo ga uspjeli posjetiti u zatvoru kazao nam je da su ga tukli ti isti inspektori koji su bili u kuću kod nas. Tukli su ga najviše zbog tetovaže sa albanskim grbom i natpisom na albanskom jeziku „Ujkljekaj" što je izvorno ime nešeg pretka.

Svi smo bez putnih dokumenata. Bez obzira da li smo osumljičeni ili nijesmo. Desetak dana prije operacije „Orlov let" moja rođena sestra Katrina se udala u Albaniji, u Skadru. Pošto smo bez dokumenata do danas niko nije uspio poći da je posjeti u njenom novom domu.

Nalog koji su imali glasio je na Pjetrovo ime a uz to su odveli, pored njega, i dvojicu njegove braće i brata od strica iz Amerike.

Iz naše kuće su uzeli tri albanske nacionalne zastave. Ne znam zašto, Jednu od njih sam kansije vidio na stolu kada je policija organizovala konferenciju za medije. Takođe, kada su pretresali okolo kuće uzeli su jednu palicu i sa njoj boli po stajskom đubrivu. Vjerovatnmo su mislili da je nešto sakrivano ispod njega. Sa istom tom palicom su gledali da li nešto ima u dva veliak bureta vina. Tako su nam nepotrebno sasvim uništili 400 litara vina. nestalih predmeta iz kuće. Do danas nam nije vraćen kompletan novac koji su uzeli iz kuće. Sve što su našli u kući, po sobama, fiokamam, po dfžepovima su oduzeli i do danas nam ništa nije vraćeno. To je oko 2000 eura. Oduzeli su nam video kameru. Tražili smo zapisnik. Nijesu nam ga dali. Do danas ga nijesmo dobili. Upoznali smo se sa njime tek preko Suda kada je počeo spor. Viđeli smo da je tu navedena manje nova nego što je uzeto. Takođe nedostaje i zlatni nakit, dva prstena, koja su takođe odnijeta iz našeg doma.

Martin Dedvukaj (1973), poljoprivrednik, oženjen, otac jednog maloljetnog ženskog đeteta, Sukuruć bb, Tuzi, Podgorica

Pošto su upali u kuću trojica policajaca su me oborila na pod. U ležećem položaju su mi vukli ruke na gore. Još od toga imam jaki bol. Naredili su mi da pratim pretres. Ruke su mi svezali plastičnom vrpcom koja se koristi u plastenicima. Tako su snažno svezali da mi je plastika ušla u meso. Naredili su da spuštim glavu, »Ako je podigneš dobro ćeš upamtiti«. Stalno su me provocirali. Zalijetali su se kao da će da me udare, pa onda udare pored mene. Mislim da su htjeli da ja prvi reagujem. Više puta se uperili pištolj put mene. U susjednu sobu su me stavili iza vrata, pritiskali i udarali me njima. Nijesam smio podići glavu. Kod prvog plastenika su mi držali pištolj uperen na čelo i stavljali ga u usta. Tražili su da izbačim i pokažem oružje. Pokazao sam da mi olabave lisice, učinio je to jer je vidio da su mi ruke potpuno pomodrele. Udarili su tako da sam nekoliko puta udario glavom o zid. Sjeli su me, jedan od njih me je udario pesnicom u prsa. Pitao me je »Musliman sam, što bi mi uradio?«. Došao je jedan policajac i rekao da su u mojoj sobi našli drogu. Rekao sam da je kao ljudi pokažu i stave na sto. Nijesu više pominjali drogu. Dali su mi da pijem vode. Odpio sam koliko mi je bilo dovoljno ali su nastavili na silu da mi daju ostatak vode. Drugi policajac mi je rekao da je Crnogorac, pravoslavac i pitao šta bih njemu uradio. Jedan maskirani policajac mi je neprestano govorio »Ustani« pa kad ustanem odmah kaze »Sjedi«, i toko ponovo. Psovali su mi oca i majku. Prijetili su mi zatvorom kao i da ću u tamo, od različitih ljudi, doživjeti svašta. To mi je govorio uglavnom inpektor koji me je je i često šamarao. Od trojice inspektora i jedne osobe koja je fotografisala po kući tukao me je samo on.  Maskirani policajci i on su nam takođe neprestano govorili da nemamo ovđe što da tražimo i da će mi kompletnu familiju odvesti u Albaniji. 

On  je srednje građe i visine, kraće kose, crne, izrazito bijelog tena, iz njihove međusobne komunikacije zaključili smo da je jedan od ključnih stručnjaka za drogu u policiji.

Gilić je svo vrijeme bio tu i komunicirao je sa ovim i ostalim inspektorima i maskiranim policajcima. On ih sve može identifikovati. 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register