Da se Đukanović zaista povukao, da nije fingirao, da je umjesto lutkarskog pozorišta koje se zove Vlada Crne Gore ostavio kompetentan i autoritativan kabinet, onda bi novo javljanje gospodina Šelzija bilo gotovo obična vijest koja ne potresa krhku crnogorsku zajednicu.

Piše: Željko Ivanović/Vijesti

Ono što je malom broju crnogorskih analitičara i političara bilo jasno i prije, a kamoli poslije referenduma, ovih dana je postalo jasno i samom Đukanoviću. Čak i njegovom vjernom sljedbeniku Ranku Krivokapiću. Koliko bi bilo lakše, Crnoj Gori prije svega, a možda i samom Đukanoviću, da je finale Šelzijeve istrage dočekao kao obični građanin i bivši politički lider. Da je u oktobru, kada nam je obećao, stvarno to i učinio i napustio političku scenu, sada bi Crna Gora bila pošteđena novih podjela, turbulencija, iščekivanja, a njen razvojni i evropski put ne bi bio doveden u pitanje. Da se Đukanović zaista povukao, da nije fingirao, da je umjesto lutkarskog pozorišta koje se zove Vlada Crne Gore ostavio kompetentan i autoritativan kabinet, onda bi novo javljanje gospodina Šelzija bilo gotovo obična vijest koja ne potresa krhku crnogorsku zajednicu. S druge strane, Đukanović bi, rasterećen od kreiranja spoljnje i unutrašnje politike Crne Gore, mogao svojski da se posveti svojoj odbrani i, kako bi gospođa Jeknić rekla, jednom zauvijek stavi tačku na ovu neprijatnu priču.

Zar je malo bilo što je čitav projekat nezavisnosti, iako superioran naspram unitarističke opcije koju su nudili oponenti, morao da trpi i stenje pod bremenom nepočinstava iz prošlosti našeg ex-premijera i njegovih saboraca. Zar je malo bilo što smo morali trpjeti cinizam beogradskih nacionalista i njihovih podgoričkih epigona, koji su pod plaštom borbe protiv kriminala u stvari rušili emancipatorksu i razvojnu šansu Crne Gore. Zar je malo bilo što se moralo, ponekad, i ćutati pred evropskim predstavnicima kada bi govorili o liku i djelu lidera suverenističkog pokreta, uz naglasak na njegov orijentalni način vladanja i korumpirani sistem vlasti. Ali, preživjelo se.

Očekivalo se zato da će Đukanović uvidjeti da nije bilo malo, već da je bilo dosta. I da će otići svjestan da je postao opterećenje i prepreka demokratskom razvoju države. Umjesto glasa razuma, on je poslušao glas jednog od svojih najbližih prijatelja i najpouzdanijih partnera: "Ja sam i Bog i država"! Ili je Barović nešto tako čuo od svog šefa, pa je samo uzeo sebi za slobodu da ga dostojno reprezentuje u vrijeme njegovog puta po Japanu. Međutim, više od tih riječi govore sama djela – sve ono što se dešavalo nakon Đukanovićevog navodnog povlačenja iz politike potvrdilo je da čovjek misli kao i Luj XIV: "Država – to sam ja". Pod firmom privatizacije i investicija, novac Đukanovićevih saputnika, iznesen u vrijeme njegove aktivne vladavine, počeo je, transparentno i pod najpovoljnijim uslovima, da se vraća u Crnu Goru. Đukanovićev brat je postao vodeći bankar, drug iz partije Marović – šef trezora, prijatelj Barović – berzanski mag, a najznačajniji ortak Stanko Subotić – najveći investitor. Logistiku su nastavili da obezbjeđuju korumpirano sudstvo, tužilaštvo, policija i ministri.

Kompletna vlast je izmještena iz institucija, a institucije ponižene i svedene na servis Đukanovićevih of-šor struktura. Iz te mračne, vaninstitucionalne, podzemne sjenke vuku se svi konci: ko će voditi istrage, ko sudske procese, kako će se glasati u parlamentu, kome će se prodavati najvredniji resursi…

I kada neko prozove i takne u taj osinjak dobija etiketu da je izdajnik i sramotnik koji napada Crnu Goru i njene prvake ili metak u čelo. "Jedan čovjek, jedan problem – nema čovjeka, nema problema". Autor i sljedbenici ove krilatice znaju da u maloj Crnoj Gori zaista ima malo takvih "problema" i da je možda moguće do kraja ispoštovati tu formulu. Jer, sve dok brojni dekani, profesori, novinari, urednici, sudije, tužioci, ljekari, popovi, umotano i prepredeno ili otvoreno i beskrupulozno, podržavaju takav režim i vlast, Đukanović i društvo iz Šelzijeve fijoke ne osjećaju pretjerani strah za svoju političku i investicionu budućnost. I misle da je par ljudi problem. I da nema problema ako nema tih ljudi. Ali, varaju se. Nema više povratka u njihove zlatne godine sankcija i izolacije, zločina i kriminala. Put uvođenja reda i zakona koji diktira Brisel nezaustavljiv je i on se ne može izbjeći nikakvim simulacijama i egzibicijma utemeljivača i čuvara "mlade crnogorske demokratije".