Zašto bi Kosovo moralo dobiti međunarodno priznanje?

Objavljeno: 07.06.2007, 07:23h

Međunarodna zajednica Kosovu neće "dati" nezavisnosti, nego će postaviti međunarodni okvir za inače već izraženu volju jednog naroda

Međunarodna zajednica Kosovu neće "dati" nezavisnosti, nego će postaviti međunarodni okvir za inače već izraženu volju jednog naroda

Piše: Drago Flis*

Možda se u Sloveniji razmišljanje o kosovskoj nezavisnosti čini zakašnjelo, jer je Slovenija svoju državnost stekla već 1991.godine. Naravno da tome nije tako, ako se neko kosovskim problemom bavio duži vremenski period tokom zajedničkog života južnih Slavena i Albanaca u kasnije propaloj Jugoslaviji. Postoji još jedna mogućnost, da je Kosovo doživio kao međunarodni predstavnici odmah poslije ulaska međunarodne zajednice u tu zemlju 1999.godine.

Od ključnih događaja prošlo je već osam godina i u pogledu nezavisnosti u osnovi se ništa nije dogodilo. Bar ne za Kosovare, koji pripadaju albanskoj većini, koju su poslije ulaska međunarodne zajednice uvijek gledali sa čuđenjem, ako ne već s ignorancijom kada su načeli problem nezavisnosti svoje zemlje na osnovu jasnog primjera samoodređenja naroda. Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci in kao poslednji Crnogorci uporedno su uživali njihovu na novo stečenu nezavisnost. Da li je moguće potpuno i na osnovu kojeg međunarodnog standarda razumjeti samo različite južne Slavene, neslavenske Albance, koji su svoju priču Zapadu uspjeli reći poslednji, mislim da ne? Područje nekadašnje Jugoslavije ili Zapadnog Balkana kako područje zove novija konferencijska terminologija, skoro je već balkanizirano u smislu podjele na manje državne entitete. Da li je to dobro ili nije, nije moguće pouzdano reći, ali ta činjenica ostvaruje težnje naroda i to treba uvažavati, da su narodi Zapadnog Balkana Slaveni, ali i Albanci.

Odmah poslije ulaska međunarodne zajednice na Kosovo dobra volja bila je usmjerena prema kosovskim manjinama. To je bilo očekivano, jer u Evropi praktično nije bilo moguće pronaći zemlju bez manjina, ali na Kosovu sve prisutnije je postajalo zanemarivanje većine, koja sa sobom donosi i određene političke neprilike, barem za one, koji su se već prije bavili različitim apektima Kosova. Idealno bi bilo realizovati potrebnu velikodušnost prema nacionalnim manjinama, a te bi same uzvratile s tvrdom lojalnošću i podrškom nastojanjima kosovske većine za nezavisnošću Kosova. Manjine u Evropi uživaju široku paletu manjinskih prava u okviru svojih država i u međunarodnom okviru. Kod kosovskih manjina uključujući i Srbe ne može biti izuzetaka. Ipak se od manjina očekuje lojalnost prema državi u kojoj žive. Svakako se ne očekuje, da manjine ometaju nezavisnost većinskog naroda.

Istina je, da kosovski Albanci do sada nisu uspjeli ostvariti svoje stoljetne želje za nezavisnošću. Kod toga se ne treba obazirati samo na antičke periode antagonizama starih Ilira sa starogrčkom i kasnije rimskom dominacijom, kasnija stoljeća opredjeljuju stalne ustanke tadašnjih Albanaca protiv otomanskog imperija. Ratove su vodili i gubili stoljećima.

Za današnju raspravu su relevantni albanski ustanci protiv otomanske vlasti u godinama 1878, 1892, 1910 i opšti ustanak 1912.godine. Upravo su te godine Albanci pretežno na Kosovu započeli ustanak protiv Turaka, ali tada bolje organizovana srpska vojska preuzela je zemlju i tako okončala period kada Kosovo nije bilo pod Srbijom, koje je okvirno trajalo sve od poznate bitke 1389.godine. Upravo 1912.godina znači početak uvjeravanja kosovskih Albanaca, da Srbi pokušavaju zloupotrijebiti zajednički otpor prema otomanskom imperiju, da bi ih tako podredili sebi. To je Srbima faktički omogućila moćnija i bolja vojna organizacija, na kraju i činjenica, da su Srbi tada bili efikasniji u posredovanju svoje priče Zapadu.

U vrtlogu balkanskih ratova, koje su bili uvod u 1.svjetski rat, samo je Albanija uspjela proglasiti svoju nezavisnost 28.novembra 1912 u Vlori, gdje je albansku zastavu podigao albanski političar u otomanskom parlamentu u Istanbulu Ismail Qemali. Područje Kosova sa kraćim prekidima ostalo je pod Srbijom, kasnije pod Jugoslavijom ostalo je narednih 78 godina.

U socijalističkoj Jugoslaviji bilo je nekoliko albanskih kosovskih ustanaka, neki od njih nisu uspjeli skrenuti pažnju međunarodne zajednice.

Za Kosovo je bio važan prelomni trenutak decentralizacija tzv.Ustava Jugoslavije iz 1974.godine. Nivo administrativne nadležnosti, koju je Kosovo postiglo sa tzv.Kardeljevim ustavom bila je praktično jednako republici. Otpor srpskih političara prijedlogu Kardeljevog ustava je pokrajinu tada opredjelilo kao «socijalno-ekonomsku» zajednicu, ali taj formalizam u praksi nije zaustavio ostvarivanje tadašnjeg statusa.

Pred raspadom Jugoslavije prvi signal s štrajka rudara u Trepči dali su opet Albanci. Pokret iz mitrovičke regije bio je ugašen, ali je otvorio niz razmišljanja. Kasnije strogo preuzimanje uprave od strane Srbije onemogućilo je kosovskom vođstvu, da se pridruži drugima u njihovom uspješnom nastojanju za nezavisnost 1991.godine. Bez obzira na to, Kosovari su za republiku i državnost glasali već 1991.godine, dakle prije nego drugi, ali su morali ostati pod Srbijom, jer međunarodna zajednica tada nije uvažavala čina samoodređenja.

Srpska uprava Kosova je okončana tek poslednjim kosovskim ustankom od 1997 do 1999.godine kada je međunarodna zajednica odlučila intervenirati na Kosovu, da bi spriječila dalje prolijevanje krvi. Time su željeli popraviti negativni učinak neaktivnosti u proteklim ratovima na području nekadašnje Jugoslavije. Kosovo je jedinstven primjer naroda koji živi kao otok među narodima, većina između njih je slavenskih, koji su neprestano nastojali ugušiti njihovu težnju za nezavisnošću. Ulaskom na Kosovo Zapad je jednom narodu zapravo omogućio samoodređenje. Ukoliko pogledamo naokolo to je prava rijetkost. Poslije dolazi do opsežnog zakašnjenja kod odlučivanja o statusu Kosova. Plan zbog toga na kraju nije stigao od tamošnjih međunarodnih političkih organizacija. Morao je doći izvana.

Plan predsjednika Ahtisaarija o nezavisnosti povezan snažnom prisutnošću Evropske unije i temeljnom zaštitom nacionalnih manjina došao je u pravi čas i treba ga probati. Evropa će tako imati na raspolaganju dobar primjer "izgradnje države", kojoj je kumovala. Međunarodna zajednica Kosovu neće "dati" nezavisnosti, nego će postaviti međunarodni okvir za inače već izraženu volju jednog naroda.

Tako će se najava ruskog veta u UN-u rasplinuti u političku taktiku, koja je bila sama sebi cilj. Većina dosadašnjih ruskih veta u Savjetu bezbjednosti UN-a toka događaja nije puno promijenila. Veto u Savjetu bezbjednosti kao akt formalizma ne može promijeniti toka događaja, a kamoli sudbine cijelog naroda. Veto velesile kao sredstvo odugovlačenja odluke, čak štaviše, šteti poziciji UN-a samog.

*Autor je albanolog i član Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije u Ljubljani – IFIMES

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register