Cinično je, što su Đukanovićevoj i Marovićevoj savjesti, daleko jači alibi, od ILH edukatora, od Šurlana i Mersieke, prethodnih godina podarili neki potpisnici tzv. apela intelektualaca.

Piše: Darko Šuković/Antena M

Cirkus je zvanično završen. U otužnoj atmosferi, bez prisustva Havela, Kučana, Gligorova i Mesića, glavnih ovogodišnjih laureata, Iternacionalna iga humanista podijelila je nagrade koje su, može li se reći, podijelile Crnu Goru.

Vjerovatno zamišljen kao spektakl koji će doprinijeti međunarodnom prestižu svih aktera, događaj se pretvorio u prvorazredan skandal. A, iz skandala, osim ako ste Paris Hilton ili Severina, niko ne profitira.

Da, za međašni kamen podobnosti Đukanovića i Marovića, nije uzeta tragedija deportovanih Muslimana- Bošnjaka, ta sramna stranica crnogorske istorije, gotovo da bi bila zabavna destodnevna javna demonstracija selektivnog pamćenja. I laureta i njihovih branitelja i njihovih kritičara.

Nevjerovatno je kako su dvojica lidera DPS-a zaboravili, u kakvu se medijsku lakrdiju pretvorilo, ne tako davno, dodjeljivanje nagrade za mir Đukanoviću, nekakve Međunarodne asocijacije edukatora.

Za koju, kao ni za ILH, niko u Crnoj Gori, pa, vjerujem, ni nagrađeni, nijesu znali da uopšte postoji. Teško je razumjeti zašto su dvojica iskusnih političara pristali da zarad drugorazrednog priznanja, još jednom prođu kroz špalir medijskog kastigovanja?

Možda Đukanović i Marović uopšte nijesu tako sigurni i mirni pred ogledalom devedestih?

Ako, zaista ne osjećaju stid, mozda ih, makar kad ostanu sami sa sobom, proganja nelagoda zbog svih ružnih stvari koje su se desile u tom mračnom periodu njihovog rukovođenja državom?

Pa i zbog neoprostive deportacije ljudi koji su vjerovali u Crnu Goru! Možda su nagrade pompeznih naziva dobro sredstvo za umirenje nemirne savjesti ili pristajanje na samoobmanu, umjesto bolnog, ali jedino prihvatljivog suočavanja sa grijesima prošlosti?

Cinično je, što su Đukanovićevoj i Marovićevoj savjesti, daleko jači alibi, od ILH edukatora, od Šurlana i Mersieke, prethodnih godina podarili neki potpisnici tzv. apela intelektualaca.

Oni koji su prethodne decenije bili redovni ili povremeni glasači samog Đukanovića, njegove partije ili koalicije. I tada više nego dobro obaviješteni o deportaciji, Bukovici, Dubrovniku, Miloševiću i svemu ostalom. Oni koji su se sastajali sa njim, podržavali ga i primali njegovu podršku.

Da li su time izgubili pravo da kritikuju Đukanovića i Marovića? Svakako – ne.

Da li su sebi stvorili obavezu da porodicama deportovanih, prije patetičnih posipanja pepelom, objasne zašto su znali glasati takve političare?

Rekao bih – da. Ako je država bila dovoljno veliki razlog da se to pitanje ne otvara uoči referenduma, izbori – parlamentarni i predsjednički zacijelo nijesu.

A, ako se u silnoj buci negdje zagubio princip, treba ga ponoviti – pravo na nagradu, ali i pravo na kritiku pripada rijetkima. Među takvima ne vidim ni Đukanovića, ni Marovića, a ni neke od naglasnijih zaštitnika javnog morala.

Antena M