Milo Đukanović za Vijesti kazao da država nema šta da traži u energetskom sektoru

Piše: Dragana Crvenica/Vijesti

Termoelektranu Pljevlja (TEP) i državne akcije u Rudniku uglja treba prodati kako bi se stvorili uslovi za ozbiljnije investicije u te kompanije i obezbijedila njihova puna valorizacija i učešće u elektroenergetskom sistemu Crne Gore, ocijenio je juče predsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović.

On je u intervjuu "Vijestima" rekao da apsolutno podržava okončanje procesa pregovora (sa En plus grupom) i što skorije sklapanje, kako vjeruje, povoljnog aranžmana.

– Vjerujem da je privatizacija proizvodnje električne energije neminovan proces, jer, proizvodnja električne energije je biznis, a biznisom treba da se bave privatni investitori i preduzetnici. Ne vjerujem u efikasnost državnog preduzetništva – kazao je Đukanović.

Od ljeta ozbiljnije u biznisu Vi lično namjeravate da koristite poslovno okruženje koje ste dijelom i sami napravili… – Ovih nekoliko mjeseci sam više bio posvećen stvaranju infrastrukture za biznis, nego razvoju samog biznisa, zato što sam morao biti primarno posvećen kvalitetnoj pripremi kongresa vladajuće stranke… Kapital invest je firma u kojoj sam osnivač i jedini vlasnik, preko koje želim da razvijam svoj biznis. Još sam u procesu početne selekcije biznis ideja. Mnogo ih je, kao i potencijalnih biznis partnera iz zemlje i inostranstva. Do kraja maja ili početka juna ću početi da se ozbiljnije bavim tim poslom. Za sada je opredmećena samo jedna biznis inicijativa (privatni Univerzitet), gdje sam odazivajuću se pozivu veoma renomiranih profesora i mojih prijatelja sa državnog Univerziteta prihvatio ideju da učestvujem u jednom ambicioznom projektu. Nadam se da ćemo već na jesen ove godine obogatiti sistem školskog obrazovanja Crne Gore novom ponudom.

Tender za prodaju TEP i 31 odsto akcija u Rudniku objavljen je dok je Đukanović bio premijer. Nedavno su predstavnici SDP-a i državne Elektroprivrede ocijenili da TEP ne treba prodavati zbog njenog značaja za stabilnost crnogorskog sistema. Uskoro bi trebalo da bude održan sastanak najviših predstavnika DPS-a, SDP-a, Elektroprivrede, Rudnika i tenderske komisije sa premijerom Željkom Šturanovićem o tome.

– Preliminarno mi je najavljeno da će se u završnoj fazi obaviti razgovor u širem krugu učesnika, među kojima će biti i predsjednici koalicionih partija – konstituenata Vlade. Očekujem poziv od premijera za taj razgovor i pozitivnu klimu pred završnu fazu pregovora – rekao je Đukanović.

Za koga je bolje da Termoelektrana bude privatna?

Definitivno to je bolje za interese svih u Crnoj Gori. Najprije, time se od stranog partnera obezbjeđuje novac za neophodne investicije u Rudnik i TE, što prema nekim proračunima traži ne manje od 300 miliona eura. Nakon toga ova preduzeća biće pouzdaniji činioci energetskog sistema, što je interes svakog preduzeća i građanina Crne Gore. Takođe, time se isključuje potreba da se Vlada zadužuje ili da u takvu investiciju ulaže budžetska sredstva, a i jedno i drugo bi u krajnjem značilo zaduživanje građana Crne Gore. I to je, vjerujem, u interesu građana.

Privatni investitor će efikasnije biti prinuđen da ispoštuje standarde zaštite životne sredine. Pa će i od toga, posebno građani Pljevalja, imati koristi. Nadalje, privatizacijom stičemo sredstva koja će biti korisno upotrijebljena za dalji razvoj elektroenergetskog sistema. Jednako važno, preduzeća dobijaju novog vlasnika, koji će, to pokazuje iskustvo, mnogo efikasnije gazdovati nego država. Dobijamo i konkurenciju u sektoru, a znamo da je svaki monopol, posebno u ekonomiji, poguban. Zato ne treba da eksperimentišemo, nego da prihvatimo opštepoznatu činjenicu da privatno preduzetništvo obezbjeđuje prosperitet građanima i državi, a da, nažalost, državna svojina jedino povećava potrebu da je štitimo od onih kojima navodno pripada. Naše iskustvo je da je državna, odnosno društvena svojina sistematski obezvrjeđivana do konačnog ugrožavanja supstance.

Analize u planu B ukazuju da bi scenario da se Termoelektrana ne proda bio bolji za državu i građane, naročito poslije 2010. godine…

Uprkos veoma pažljivom čitanju i apsolutnoj otvorenosti da čujem protiv-argumente onima koje zastupam, u tom materijalu nijesam prepoznao dovoljno ozbiljne garancije za to što se čitaocu pokušava sugerisati. Prethodno pitanje koje mi se nameće: gdje se do sada bilo sa tim kalkulacijama?

Laska povjerenje stranaca Investitori u Crnoj Gori apostrofiraju Vas lično kao nekoga ko je zaslužan za njihov dolazak. Prema mojoj statistici, doveli ste ih više nego i sama Agencija za promociju investicija. Kako to tumačite? Tome je svakako doprinijela okolnost da sam veoma dugo imao zapaženu ulogu na crnogorskoj državno-političkoj sceni… Tokom svih ovih godina bio sam u prilici da, osim sa političarima, razgovaram sa mnogo ljudi iz međunarodne investicione javnosti, iz biznisa. Očigledno, stekao sam kod njih ugled i povjerenje, načinom na koji sam zastupao interese svoje države i pokušajima da ih ubijedim da dio svojih operacija usmjere u Crnu Goru. Moram da priznam da mi to veoma laska i da sam zadovoljan zbog toga. Kada ozbiljni investitori danas dolaze u region zapadnog Balkana, Crnu Goru vide kao svoju bazu, kao platformu na koju pouzdano mogu stati i sa koje mogu dalje razvijati biznis u čitavom regionu.

Država koja se premišlja hoće li privatizovati imovinu koju je prethodno oglasila na međunarodnom tenderu rizikuje, i to ozbiljno, atribut neozbiljnog partnera prema međunarodnoj investicionoj javnosti. I zato sugerišem da bi početu privatizaciju trebalo privesti kraju i efektuirati kvalitetnim ugovorom. Čitajući plan B prepoznao sam, doduše suptilnije obnovljenu dilemu, koliko je dobar kupoprodajni aranžman sa KAP-om u dijelu isporuke električne energije, pa sve do vjerovatno vječite i vječito jalove nedoumice, da li bi bilo bolje za proizvođače električne energije da KAP-a nema. Kažem jalove, bespotrebne, jer o izgradnji KAP-a nije odlučivala ova, nego generacija naših predaka, a KAP je danas tu pa meditiranje šta bi bilo kad bilo, znači najobičnije dokoličarenje. Ipak, valja podsjetiti da proizvodnja aluminijuma generiše oko petine BDP-a, a da je KAP ubjedljivo najvažniji izvoznik i faktor koliko-tolikog balansiranja spoljnotrgovinskih odnosa Crne Gore, da zapošljava oko 3.000 ljudi i garantuje egzistenciju njihovih porodica. On je, kako se vidi i u planu B, vrlo važan faktor stabilnosti poslovanja Elektroprivrede kao najveći konstantni potrošač.

Problematična je i ideja da se prodajom akcija države u Elektroprivredi obezbijedi oko 400 miliona eura i da se iz državnog kapitala investira. Ne ulazim u to da li je realno da se prodajom 16-17 odsto državnog kapitala obezbijedi taj novac, a prema autorima obezbijedio bi ga partner koji ne bi imao pravo odlučivanja u EPCG. Ni koliko bi vremena trebalo za to. Ponavljam, pod uslovom da je realna. Jer koliko znam, ni TE, a Rudnik pogotovo, ne mogu više da čekaju na investicije. Vlada ne treba da novac poreskih obveznika ulaže u biznis. Njime treba da se bave privatnici, a novac poreskih obveznika, uključujući i kredite koje će građani takođe vraćati, trebalo bi uložiti u infrastrukturu koja će unaprijediti kvalitet života svakog pojedinca. U autoput prema sjeveru, recimo. Jer, to odavno nije samo pitanje komfora putovanja, nego bezbjednosti.

Podsjetiću da je ranije država bila ključni investitor u energetskom sistemu, decenijama je pokrivala mnoge neracionalnosti, a 2006. godine je Vlada preuzela nešto iznad 80 miliona eura dugova Elektroprivrede i time još jednom zadužila poreske obveznike Crne Gore. I sad nam se nudi da nastavimo sa državnim investiranjem i menadžmentom nad monopolom, vjerovatno sa nekim novim "garancijama" da će se ovog puta domaćinski bolje gazdovati. Nemam povjerenja u to i predlažem da se nastavi započeti proces privatizacije u Elektroprivredi, a da se regulatornim okvirom obezbijedi da svi subjekti u sektoru posluju poštujući interese države koje propišu nadležne institucije. Pristupanjem regionalnom energetskom tržištu preuzeli smo obaveze da između 2008. i 2015. godine uvedemo potrošače u jedinstveno regulisan regionalni sistem.

Nedavno je profesor Milan Popović ocijenio da je glavni problem Crne Gore vaša ekstraustavna moć, kao i da najviši predstavnici međunarodnog biznisa i politike idu kod vas…

Za mene je, vjerujem kao i za svakog čovjeka, kompliment to što relevantni ljudi iz međunarodne političke i investicione javnosti žele da zadrže komunikaciju sa mnom, nezavisno od toga na kojoj sam funkciji. Smatram uvažavanjem to što su zainteresovani za moje stavove o procesima koji se odvijaju u Crnoj Gori i regionu. Vjerujem da sam takav stepen pažnje i poštovanja zavrijedio odgovornim odnosom prema međunarodnoj zajednici tokom svih godina obavljanja odgovornih državnih poslova u Crnoj Gori.

No, gospodin Popović, svakako, nije imao namjeru da mi komplimentira, što je jasno iz njegovog napadnog nastojanja da uspostavi paralelu sa praksom tokom 90-tih godina kada su strani zvaničnici posjećivali tadašnjeg predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića. On je, uvjeren sam, lišen tendencioznosti, možda samo previše opterećen globalnim demokratskim procesima, previdio, suštinsku, lako uočljivu razliku. Sa Miloševićem je tada razgovarano iz nužde – o saniranju krize koja se rasplamsala na području nekadašnje Jugoslavije. On je kao sagovornik izabran zbog procjene da je upravo sam generator krize, time i potencijalni faktor njenog smirivanja. U Crnoj Gori srećom danas nema krize. Međunarodni zvaničnici nas posjećuju uvažavajući Crnu Goru kao partnera, kao društvo koje se stabilno demokratski, ekonomski razvija i koje može biti pozitivan primjer za region. Nijesam u saznanju da im neko nameće izbor sagovornika. Izuzmemo li, ove, svakako dobronamjerne opservacije profesora Popovića.

Postoje ocjene da svega nekoliko porodica, Vama bliskih gospodare sa 70-90 odsto nacionalnog bogatstva. Da li je činjenica da u Vašem bliskom okruženju ima dosta ljudi koji uspješno posluju puka koincidencija?

Ako je prije koju godinu, ili, čak, prije samo neki mjesec bilo moguće i povjerovati u takve apokaliptične slike, danas one zaista izgledaju, ili sasvim neupućeno, ili tako očigledno manipulativno. Saopštavaju ih ljudi koji najčešće frustrirani vlastitom neostvarenošću, a opet ne želeći da se odreknu lične predstave o svojoj veličini i značaju, nastavljaju da analiziraju i sude o svemu i svačemu. Najčešće i najupornije o onome o čemu ništa ne znaju. Podsjetiću, ti isti ljudi su do pred kraj prošle godine tvrdili da je Crna Gora pred bankrotom. A u toj godini Crna Gora je prvi put u svojoj istoriji ostvarila budžetski suficit. Uz to, smanjila poreze, uredno servisirala ino i domaće dugove, uključujući i staru deviznu štednju. Istovremeno, ovi analitičari su, budući jednako upućeni u politička, kao i ekonomska pitanja, tvrdili kako je zalaganje DPS-a i Vlade za obnovu nezavisnosti inspirisano namjerom Mila Đukanovića da od Crne Gore napravi privatnu državu. Par mjeseci nakon pobjede na referendumu i parlamentarnim i lokalnim izborima, kako sam i najavljivao, ja sam se povukao sa državnih funkcija. I umjesto da ih danas neko pita – šta bi sa bankrotom, ili đe se đede državni feud Mila Đukanovića, oni nastavljaju da galame, kao da im je vrijeme dalo za pravo. Takva papazjanija je vjerovatno neminovna u društvima koja karakteriše nedovoljno kompetentna javnost. Pa pošto je riječ o tako "ozbiljnim", i stručno i politički, "argumentovanim" kritikama, primjeriću im i preporuku. Neka prošetaju samo do Budve i provjere u razgovoru sa bilo kojim mještaninom koliko je u posljednjih pola godine registrovano novih milionera u toj opštini. Neka vide koliko je nekretnina promijenilo vlasnika, toliko ili približno je i novih bogataša. Da li, zaista, još neko vjeruje u priču o tome da u Crnoj Gori ima deset do 15 bogataša bliskih vlasti, dok ostali gladuju. I dozvolite jednu malu neskromnost. Da li neko misli da je rast cijena nekretnina i svih vrijednosti u Crnoj Gori slučajnost? Ne, nego direktna posljedica politike mira, stabilnosti, nezavisnosti i integracije koju smo vodili, a koju su oni, koji nas i danas kritikuju, opstruirali iz petnih žila. Umjesto da se danas, kada je i njima tako očigledno bolje u Crnoj Gori, postide svojih nedjela: molbi stranim investitorima da ne ulažu u Crnu Goru, zahtjeva EU da ne dozvoli referendum, a da njima u međuvremenu povjeri vršenje vlasti, sve do poziva nekih od njih NATO-u da nas bombarduje, da se "ne bi brukali pred Srbijom" – oni i dalje pametuju.

Naravno, kao raniji predsjednik vlade, po prirodi posla bio sam u kontaktu sa ljudima koji su iskazivali preduzetnički potencijal i bili "motor" ekonomskog razvoja Crne Gore zasnovasnog na privatnoj svojini. Taj "motor" se u svim tranzicionim društvima posmatra sa skepsom i animozitetom, jer nije u ljudskoj prirodi da lako prihvati saznanje o vlastitoj nespremnosti ili sporosti da se uhvati u koštac sa izazovima novog vremena. Umjesto toga, lakše je podnijeti objašnjenje da oni koji su brži, odlučniji, pametniji, ili samo skloniji riziku, uspijevaju zato što imaju neku tajnu podršku ili vezu u vlasti. Neizbježno raslojavanje društava u tranziciji je samo logična posljedica činjenice da svi ne posjedujemo identičan potencijal. Dakle, logično je da su ljudi iz biznisa imali, i da imaju komunikaciju sa Vladom. Ne sporim da sa nekima od njih imam i dobre lične relacije. Ali, kao i uvijek, kategorično tvrdim da nikada niko od njih nije imao moju nezakonitu ili neprincipijelnu pomoć u sticanju imetka. Isto tako, da sa bilo kim od ljudi iz biznisa nijesam imao zajedničke poslovne interese.

Ipak, istovremeno, brojni građani su pogođeni visinom računa za struju. Kad izađete na ulicu, vidite li da Crna Gora ima oko deset odsto siromašnih i još 30 odsto na ivici siromaštva?

– Naravno. Možda je taj procenat i veći, jer uprkos značajnim pomacima, nikako ne bismo mogli zaključiti da ovdje samo cvjetaju ruže. Ne. Crna Gora je društvo u tranziciji. A društva u tranziciji neminovno prolaze kroz ekonomsko-socijalne tegobe da bi tek nakon uspješno sprovedenih reformi stvorili uslove za dinamičan ekonomski razvoj i rast standarda građana. I to je faza na početku koje se Crna Gora danas nalazi. Prethodna Vlada je učvrstila stabilnost i obnovila državu, a ova sadašnja treba da obezbijedi razvoj, rast životnog standarda i integracije. Mislim da se ti procesi u Crnoj Gori događaju brže nego u drugim državama, možda i zato jer smo mi manji i podobniji sistem za efikasno upravljanje. Ipak, imamo i ne baš malobrojan dio stanovništva koji nije prilagodljiv novim uslovima. Teško je, recimo, očekivati od čovjeka u 60-tim godinama, koji je cio radni vijek proveo u Vunarskom kombinatu u Bijelom Polju, da se prekvalifikuje da bi posljednjih nekoliko godina radnog vijeka bio, kuvar ili recepcioner u hotelu "Splendid". To su procesi koji su pogodili sva društva u tranziciji, ali ne mislim da je ispravno samo na bazi tih iskustava suditi o kvalitetu tranzicije. Prije bih sudio na osnovu sve brojnijih pozitivnih primjera koji su ohrabrujući. Slažem se da je crnogorsko društvo i dalje, i biće još izvjesno vrijeme, socijalno raslojeno. I dalje će se suditi o uspjesima tranzicione politike zavisno od toga da li našu čašu gledamo kao dopola punu ili dopola praznu. Ipak, ako objektivno analiziramo, moramo primijetiti da se čaša iz dana u dan sve više puni.