Ispalo je na kraju da su akademici i biskupi džabe pisali. Istodobno – gotovo u minutu točno – kad je upućen njihov dramatični apel za spas Branimira Glavaša, istraga protiv njega je prekinuta.

Piše: Boris Dežulović/Globus

Kako sam shvatio, Glavaš je pušten iz pritvora zato što je u lošem stanju, ne može hodati ni komunicirati, vrti mu se u glavi, dezorijentiran je, osjeća mučnine i stalno povraća. Da je pitao svog nekadašnjeg prijatelja Vladimira Šeksa, ovaj bi mu ugledni pravnik valjda odao da se kroz tu rupu u zakonu mogao provući mnogo jednostavnije, jer dezorijentirano teturati, buncati i povraćati čovjek može i od jedne litre rakije.

Umjesto toga, Glavaš je i sebe i nas štrajkom glađu maltretirao punih 37 dana, natjeravši na kraju i dvadesetak hrvatskih akademika i četiri biskupa da kriknu kako je "ljudski život iznad svih zakona i sudova". "Da nije tako, ne bi se napredno sudstvo danas odricalo smrtne kazne", kaže se u apelu. "Svi se jednoglasno zaklinjemo u načelo kako nam je čovjek najvažniji – zašto to ne provodimo u djelo?"

Sad kad je, kažem, ispalo da su ga džabe pisali, bila bi zaista šteta da ovaj lijepo sročeni proglas propadne, i da se plemenito načelo o svetosti života, kako bi to rekli naši humanisti, "ne provede u djelo". Umjesto najvišim hrvatskim sudskim tijelima mogli bi ga tako poslati, šta ja znam… Haaškom sudu. Gdje već gotovo mjesec dana glađu štrajka još jedan optuženik za ratne zločine, Vojislav Šešelj.

Ja sam, naime, temeljito proučio apel i nigdje, niti između redova, nisam našao da piše, na primjer, kako je "život hrvatskog čovjeka iznad svih zakona", ili da "nam je Hrvat katolik najvažniji". Ne bi to, naravno, bilo u redu, jer akademici i biskupi su humanisti kojima je najvažniji čovjek. Nema, dakle, nikakvog razloga da apel za spas jednog ljudskog života propadne: nema za to formalno-pravne prepreke, jer i Šešelj štrajka glađu, i on je optužen za ratne zločine, štoviše, i za zločine počinjene u Hrvatskoj, dakle na teritoriju akademsko-biskupske kompetencije. A nema za to bogami ni etičke zapreke, jer i Šešelj je, u širem antropološkom smislu, ljudsko biće.

Ja, hvala bogu, nisam ni akademik ni biskup, i mene ne obavezuju ta stroga načela. Ja, recimo, mogu slobodno reći i napisati da me se živo jebe za Vojislava Šešelja i da on, što se mene tiče, može crknuti u Haagu. Ja s tim nemam problema jer od mog mišljenja Šešelj ne strepi, pa me ne sputava ni načelo po kojemu je on nevin dok mu se ne dokaže krivica: meni je dovoljno već vjerovati da je četnički vojvoda kriv. Mogu to napisati makar sam i sâm protivnik smrtne kazne i duboko vjerujem u svetost ljudskog života, ali ne – poput njih – i u općenitu tezu da je iznad svih zakona i sudova.

Filozofski govoreći, to bi naime značilo da je ljudski život čak i iznad nebeskog zakona o svetosti tog života. Malo niže, ovdje na zemlji, to znači jednostavnu legalizaciju ucjene – danas svojim životom, a sutra tuđim – čime se izravno poništava moralni kanon po kojemu je prostor moje slobode ograničen samo tuđom slobodom. Recimo, slobodom osječkih civila koji nisu, kako je lijepo primijetio Ante Tomić, imali Glavaševu mogućnost izbora, pa da smrt izaberu sami. Ali to mislim ja, pravni laik i dokazana moralna nula, i to nikoga ne obavezuje. Ponajmanje akademike i biskupe. Njima je čovjek i čovjekov život svetinja, jednako Glavašev kao i Šešeljev.

Osim, naravno, ukoliko ne postoji neki meni nepoznati aneks zemaljskih i nebeskih paragrafa po kojemu opće načelo vrijedi samo u određenim uvjetima i za određene ljude. Pa jednako kako presedan o svetosti života ne vrijedi, recimo, za Srbe ubijene na obali Drave, da ne vrijedi ni za Hrvate koje su Šešeljevi četnici poklali u Voćinu. Možda, kažem, svetost života tako tumači humanistički krug oko Aralice i monsignora Bogovića – ja ne.

Pa ipak, da je ta leksička sapunica potrajala još neko vrijeme, i da je Branimir Glavaš uspio u svom ritualnom samoubojstvu, on bi ležao na mojoj i vašoj savjesti: "Ne dopustite", kaže se na kraju apela, "da, unatoč tome što je u Hrvatskoj ustavom ukinuta smrtna kazna, Glavaš bude prvi koji je zapravo osuđen na smrt, jer će ta smrt biti na savjesti čitave Hrvatske."

Odavno na hrvatskom jeziku nije napisana tako bezobrazna rečenica, poput ove kojom naša duhovna krema Glavaševo tijelo uz sve državne počasti polaže ravno na našu savjest. Zgodno je to mjesto za sahranu jer ima dovoljno mjesta, naše su savjesti mirne i čiste, a i nekako je glupo da mrtav Glavaš leži na istoj savjesti na kojoj su i srpski civili iz Osijeka. Sad, međutim, kad je Glavaš preživio vlastito samoubojstvo, ta je lijepa, mirna parcela slobodna da na nju legne Vojislav Šešelj. Osim, naravno, ako Haaški sud ne uvaži apel hrvatskih VONS-ignora i monsignora.