Bill Weinberg: Nakon 9.11. pokrenuo sam WW4 REPORT kao pas čuvar Bushevog novog globalnog rata protiv terorizma, pregledavajući medijske izvještaje u potrazi za propagandom i izvrtanjem, tražeći Internet glasine i odvajajući žito od kukolja, te osobito tražeći u stranom tisku činjenice i sadržaje koji nisu dospjeli u američke medije.

Piše: Ivo Škorić/www.h-alter.org

Intervju s Billom Weinbergom, jednim od vodećih američkih ljevičarskih blogera i jedinim gringom koji je intervjuirao subkomandanta Marcosa: Kapitalizam uništava planet, a za opstanak planeta ključno je preživljavanje domorodačkih kultura. Novi modeli otpora koji proizlaze iz tih kultura su trend koji pruža najviše nade u svijetu danas. Nakon svih patnji, Latinska Amerika, i posebno Meksiko, jedino su mjesto na planetu koje mi pruža osjećaj nade, a ne očaja.

SAD kao zemlja u kojoj je rođen Internet, ima velik broj njegovih korisnika – oko 150 milijuna. Prema telefonskom istraživanju na nacionalnom uzorku blogera, koje je proveo Pew Internet & American Life Project, 8 posto ili 12 milijuna njih piše blog, uglavnom kao osobni dnevnik o svom životu i iskustvima. Ipak, 11 posto blogera, ili oko 1,3 milijuna ljudi u SAD-u vode blogove koji pokrivaju javni život, politiku i vladu.

U vrijeme kada je većina mainstream medija politički pristrano – od tri najveće mreže, MSNBC je očito pro-Demokratski, FoxNews je nedeklarirano službeno glasilo Republikanaca, a CNN oprezno navija malo udesno od centra – sve više ljudi okreće se blogovima kao izvoru osvježavajuće novih političkih opcija. 57 milijuna Amerikanaca čita blogove (39 posto korisnika Interneta). Mediji su počeli obraćati pažnju na ovu bonancu slobode govora, uključivanjem onog što je rečeno na blogovima u talk show emisije i davanjem statistike o člancima koji su najviše blogirani.

Blogove je omogućio razvoj softwarea krajem devedesetih, što je učinilo jednostavnim kreiranje i obnavljanje sadržaja web stranica. Nekada sam koristio jednostavan html-kod kako bih samoobjavio zanimljive priče iz vlastitog života i mišljenje o događajima u svijetu na svojoj web stranici. To je zamoran proces sa mnogo manjkavosti i jako je teško postići profesionalni izgled. Blogovi su za html ono što su Windowsi DOS-u. Sada je jednostavno stvoriti on-line publikaciju profesionalnog izgleda i obnavljati redovito sadržaj dodavanjem novih blurbova. Više nije potrebno dizajnirati stranicu po stranicu, što je omogućilo porast broja blogera oko tisuću puta u zadnjih 5-6 godina.

Iako su mnogi – rekao bih i većina (ne postoji vjerodostojno istraživanje o tome) – od 1,3 milijuna političkih blogera u SAD-u desničari, a neki i fašisti, u ovoj seriji intervjua koncentrirat ćemo se na underdog-a: blogere ljevičare. Što ih obilježava? Zašto oni postoje? Kako preživljavaju?

Prvi u seriji je World War 4 i njegov izdavač Bill Weinberg. Posebno su mu zanimljivi komentari o Latinskoj Americi, a napisao je nekoliko knjiga o ekološkim problemima koje je prouzročio američki imperijalizam. Osobno poznaje subkomandanta Marcosa, vođu Zapatista u Meksiku, kojeg je u nekoliko navrata intervjuirao.

Što je bloger? Kada si postao jedan od njih?

Bloger je netko tko piše blog. Tehnički govoreno, koristim blog software tek godinu i pol. Ali, ustvari blogiram, tj. kontinuirano pišem online komentare na vijesti, gotovo pet godina.

Što je pokrenulo takav razvoj?

Kratak odgovor je: 9.11.

Zašto si postao bloger?

Nakon 9.11. pokrenuo sam WW4 REPORT kao pas čuvar Bushevog novog globalnog rata protiv terorizma, pregledavajući medijske izvještaje u potrazi za propagandom i izvrtanjem, tražeći Internet glasine i odvajajući žito od kukolja, te osobito tražeći u stranom tisku činjenice i sadržaje koji nisu dospjeli u američke medije. Tako da je postojala sprega triju faktora: globalna politička kriza koju (preuzimajući od James Woolseya i Subcommandera Marcosa) zovem Četvrti Svjetski Rat, zatim razvoj blog softwarea; te radikalno sužavanje tržišta za tiskano novinarstvo.

Što dobijaš od bloga?

Priznajem da je to postalo nešto kao opsesija, možda i ne sasvim zdrava. Tri osnovne stvari koje pritom dobijam: 1.) organizirani, kontinuirani komentar vijesti, koji mi omogućava praćenje događaja u više tematski povezanih sukoba koji sada bjesne u svijetu; 2.) govornica s koje ćemo prozvati političare i druge komentatore kada kažu ili učine glupost (što je često); te 3.) poligon za promociju aktivističkih događaja i kampanja koje podupirem, što mi daje (ili možda iluziju) da postižem neki efekt…

Kako preživljavaš i plaćaš račune cjelodnevno pišući blog?

Ne od bloga. Blog mi donosi nešto novca, ali još uvijek moram raditi kao freelance pisac kada mogu, a češće radim copy-editing. Također radim tjednu radio emisiju, the Moorish Orthodox Radio Crusade (utorkom u ponoć na WBAI, 99.5 FM in NYC, ), iako je to također posao iz ljubavi.

Usput, koliko vremena dnevno provedeš na blogu?

To varira. Ponekad radim na blogu osam sati bez prestanka, ponekad tek 15 minuta. U prosjeku rekao bih oko četiri sata dnevno.

Da li još netko objavljuje na tvom blogu?

Suurednik WW4 REPORT-a David Bloom je također subloger (i naš stručnjak za Palestinu), ali on napiše možda jedan post na mojih deset, u najboljem slučaju.

Gdje pronalaziš vijesti, činjenice i inspiraciju za blog?

Čitam New York Times i Newsday svaki dan (da, tiskana izdanja), i slušam BBC World Service svake večeri, kao i WBAI/Free Speech Radio News. Zatim pretražujem Google News za više informacija iz stranih ili alternativnih medija o pričama koje me zanimaju. Također preko mailing liste svakodnevno dobijam isječke meksičkog tiska (Chiapas95), i od Weekly News Update iz Amerika, odličan sažetak vijesti iz Latinske Amerike koji izdaje Nicaragua Solidarity Network of Greater New York.

Za razliku od mnogih drugih blogera, prije si bio novinar i pisac, pisao si knjige na papiru. Kako ti se sviđa prijelaz u blogerske vode?

To smrdi, a jedna od najgorih stvari je što stalno moram podsjećati ljude da nisam SAMO bloger! Sada se borim i sa završetkom svoje treće knjige, s naslovom Pachamama Returns: Plan Columbia And Indigenous Resestance To The Pillage Of A Continent, a nadam se da će izaći slijedeće godine u izdanju Verso. Još uvijek objavljujem nekoliko priča godišnje u tiskanim medijima. Najnovije ovoga ljeta je moja priča u Village Voice-u o blokadama u Queensu. Nekad sam udobno živio kao pisac, sa povlasticama, putnim budžetima (dnevnicama?) i svim ostalim. Sada se borim s plaćanjem stanarine svaki mjesec.

Svijetla je strana da sam kao bloger potpuno autonoman i da me ne ograničavaju urednici neznalice. Ipak, postoji i druga strana toga. SVAKI pisac treba ponešto uredničkog nadzora, a manjak tog nadzora rezultira slabom kvalitetom većine sadržaja blogova. Mi u WW4 REPORT sebe doživljavamo prvenstveno kao profesionalne novinare (znam, vrlo stara škola). Uređujem Bloomov rad i ohrabrujem ga da barem pregleda moj vlastiti rad. Nijedan pisac ne može pohvatati sve vlastite tipfelere i slično. Trebao bih spomenuti da WW4 REPORT uz dnevni weblog ima i mjesečni elektronički magazin, koji je prava stara škola novinarstva, ne blogovski.

Tvoje zadnje knjige su primarno o Latinskoj Americi i okolišnim pitanjima. Kako su te zainteresirale te teme? Možeš li ukratko sažeti zaključke do kojih si došao u tim knjigama?

Još kao dijete zanimao me Meksiko, ali opsjednutost je počela kada sam 1983. godine otišao u Palenque i uzeo gljive. Kriza u Srednjoj Americi se približavala svom klimaksu, i tijekom slijedećih nekoliko godina putovao sam više puta kroz Meksiko, Gvatemalu, Honduras, Nikaragvu i Kostariku. Rad o društvenim korijenima tropske deforestacije objavio sam u svojoj prvoj knjizi, War On The Land: Ecology And Politics In Central America (Zed 1990). Kada je u siječnju 1994. izbila pobuna u Chiapasu, odmah sam otišao od tamo izvještavati. To je bilo prvo od nekoliko putovanja u Meksiko radi pisanja o tamošnjim zahuktalim socijalnim pokretima u evedesetima. Taj rad postao je moja zadnja knjiga, Homage To Chiapas: The New Indigenous Struggles In Mexico (Verso, 2000). Godine 2003. sam prvi put bio u Južnoj Americi, putujući kopnom od Bogote do La Paza, radi istraživanja za knjigu koju trenutno očajnički pokušavam dovršiti. Zaključci do kojih sam došao su da kapitalizam uništava planet te da je za opstanak planeta ključno preživljavanje domorodačkih kultura. Novi modeli otpora koji proizlaze iz tih kultura po meni su trend koji pruža najviše nade u svijetu danas. Nakon svih patnji, Latinska Amerika i posebno Meksiko su jedino mjesto na planetu gdje mi naslovi pružaju osjećaj nade, a ne očaja.

Pisao si i uređivao i za The High Times magazine. Reci nam nešto o tom magazinu i tvojoj ulozi u njemu. Što se dogodilo s tvojim pravima u tom časopisu?

Nekoliko godina u High Timesu sam imao stvarnu slobodu i osjećaj ispunjenosti, što se poklopilo sa najaktivnijim godinama pokreta Zapatista u Meksiku. Tako da je to za mene bilo dobro – imao sam putni budžet da mogu ići u Meksiko i pisati o onom što me zanimalo. Nažalost, publikaciju su preuzeli idioti u uredničkom coup d'etat i izbacili svo inteligentno novinarstvo. Sada je to samo pornografija trave. Moje kolege Peter Gorman i Steve Wishnia su također pali kao žrtve ovog preokreta. Nemam ništa protiv pornografije trave kao takve, ali sve dok vlada SAD-a vodi kontrapobunjeničke ratove u mjestima kao što je Kolumbija u ime rata protiv droge, i dok je milijun nenasilnih narkotičkih prekršitelja u zatvorima, droga je vrlo političko pitanje i treba ju tretirati kao takvu. High Times je sedamdesetih godina pokrenuo ex-Yippie Tom Forcade kao odgovor kontrakulture na Playboy, sa pornografijom (samo seksi pupoljci umjesto guzica i sisa) i inteligentnim novinarstvom. Sadašnje vodstvo je izdalo ovu etiku i pretvorilo sve u ekvivalent ljigave krpe.

Trebao bih istaknuti još nešto što nitko, čini se, ne zna o meni: čitavo vrijeme kada sam uređivao vijesti u High Timesu, također sam uređivao i za Native Americas, tromjesečni časopis American Indian Programa sa Sveučilišta Cornell. Dvije vrlo različite tiskovine, naravno, ali obje su bile zainteresirane za reportaže iz Meksika. Otprilike u isto vrijeme kada sam pometen iz High Times-a, Cornell je prekinuo financiranje Native Americasa. Oba simptoma istoga zanijemljivanja i sužavanja tiskanih medija općenito, što je također isušilo freelancersko tržište i natjeralo me u samoizdavaštvo na Netu. Ironija je da smatram kako je hipertrofija mreže bila ključni čimbenik u padu tiskanih medija. Tako da sam bio bačen u ruke moga neprijatelja. Čini se da je to kao Borg. Otpor je uzaludan.

Na svojim putovanjima u Meksiko, upoznao si subcommandantea Marcosa iz pokreta Zapatista i intervjuirao si ga za The High Times. Jesi li još u kontaktu s njim? Što rade Zapatisti u novom Calderonovom Meksiku?

Bio sam (prema mojim saznanjima) drugi gringo novinar (nakon Tima Goldena iz New York Timesa) koji je intervjuirao Marcosa, i prvi koji je s njim vodio potpuni intervju na način pitanje-odgovor. Što se tiče sadašnje situacije: Calderon ne preuzima vlast do 2. prosinca, a lijeva opozicija njegov izbor ocjenjuje prevarantskim. Svoga kandidata, Andresa Manuela Lopez Obradora, proglašava legitimnim predsjednikom Meksika i pokreće kampanju građanske neposlušnosti kako bi spriječili Calderona da preuzme ured. Uz to, u tijeku je lokalna revolucija u pokrajini Oaxaca, gdje se štrajk učitelja pretvorio u pokret za smjenu guvernera (izabranog prijevarom, čini se), i preuzimanje vlasti odozdo od strane narodnog pokreta. Predsjednik Fox želi razriješiti situaciju prije predsjedničke promjene, pregovori su u tijeku, ali postoje i neke naznake da bi vojska mogla biti poslana da silom zaustavi pokret u Oaxaci. Chiapas ostaje podijeljen, sa mnogo planinskog područja i džungle pod stvarnom kontrolom Zapatista, a Marcos je sada na nacionalnoj turneji u pokušaju ujedinjenja raznih socijalnih otpora oko radikalno lijevog programa.

Tako da kod Calderona ništa nije zapravo novo – on predstavlja istu stranku i program kao Fox (slobodna trgovina, privatizacija, neoliberalizam kako se to naziva u Latinskoj Americi). Nov je osjećaj da je Meksiko na rubu društvene eksplozije. Čini se gotovo kao 1994., u prvim danima Zapatističkog otpora. Zato se, unatoč navodnoj demokratskoj tranziciji sa Foxovim izborom 2000., koja je prekinula stari jednostranački sistem, ništa zapravo nije promijenilo. Osim što je NAFTA (koju podupiru i Fox i njegova stranka) otjerala dva milijuna seljaka s njihove zemlje.

Interes za politiku i ulogu alternativnih pokreta doveo te također do pitanja bivše Jugoslavije i rata u Bosni. Bio si koautor kratkog letka Rat na raskršću. Što te dovelo do toga da se time baviš? Što se s tim dogodilo?

 

Kada je izbio rat u Hrvatskoj 1991., bio sam vrlo naivan u vezi europske politike i povijesti. Odbijao sam obraćati pozornost na situaciju, misleći da mi je kao Amerikancu prva odgovornost prema ljudima koji su direktno potlačeni od strane moje vlade – posebno u Latinskoj Americi. Ali kada sam na vijestima vidio fotografije Vukovara nakon bombardiranja, napokon mi je sinulo da je moj stav nešto kao izgovor. Europski grad uništen je u bombardiranju prvi put nakon Drugog svjetskog rata, a ja sam imao odgovornost saznati što se to tamo događa. Pošto nisam gotovo ništa znao, naglo sam zaronio i to mi je postalo poput opsesije.

Sudjelovao sam osamdesetih godina u Neither East Nor West, grupi koja je podupirala antiregrutacijske i antinuklearne aktiviste u Istočnom Bloku. Ali kao što ime govori, to je bio odgovor na Reaganov novi Hladni Rat. Imao sam vrlo malo znanja o predkomunističkoj povijesti postkomunističke Europe, a ta predkomunistička povijest devedesetih se godina nekako vratila natrag da proganja Balkan.

Kada sam se zahuktao, bio sam zgranut koliko je zbrkano mišljenje američke ljevice o Balkanu. Liberali su gledali na američku vojnu intervenciju kao na panaceju, dok su radikali smatrali Miloševića i njegove ubojice herojskim antiimperijalistima. Tako je ni/niti pozicija nastavila biti imperativom, čak i u novom postkomunističkom kontekstu. Godine 1993. organizirali smo benefit za Zitser Republic, madžarskim (radi se o madzarskoj manjini, nadam se da je to jasno) protivnicima novačenju u Vojvodini, u klubu CBGB (koji je nažalost ovih dana zatvoren), te smo im poslali kompjuter. Sa Dorie Wilsnack iz War Resisters International napisao sam letak WAR AT THE CROSSROADS, kao povijesnu pozadinu sukoba za aktiviste i novinare, za koji gotovo svi kažu da je vrlo objektivan.

Još uvijek pratim Balkan za WW4 REPORT, posebno podsjećajući na brojne američke ljevičare koji se upliću u vrlo opasne povijesne preinake i niječu strašne realnosti događaja u Bosni i na Kosovu, poput Edwarda Hermana pa čak i, tužno, Noama Chomskog:

Misliš li da blogovi mijenjaju način na koji Amerikanci primaju vijesti te na način na koji formiraju politička mišljenja?

Definitivno, ali ne nabolje. Ne vjerujem u objektivno novinarstvo, zato što ništa što ljudi čine nije objektivno. Ali postoje određeni standardi distance i činjeničnog sadržaja koji su neophodni da bi pisanje uopće bilo novinarstvo. Odmak od tih standarda u zadnje vrijeme je alarmantan.

Vidiš li blogere kako preuzimaju mainstream medije u budućnosti? Ili misliš da će mainstream mediji pokupiti dio blogera i zaposliti ih?

Još čekam veliko ograđivanje Interneta. Bilo je besplatno za sve cijelo desetljeće, i teško mi je vjerovati da će zabava trajati vječno. U međuvremenu, hipertrofija Neta je uspjela gotovo uništiti tiskano novinarstvo. U početku demokratizirajući instinkt da informacija želi biti slobodna ida svi mogu biti novinari mogla bi biti (a možda već i biva?) izopačena u svoju suprotnost: u smrtonosnu zamku za slobodu informacija i za stvarno novinarstvo. I dok čekamo na korporacijske/vladine spone, samo obilje elektroničkih medija ima marginalizirajući efekt. Mislim da će tehno-utopijanizam zadnjih nekoliko godina završiti kao velika iluzija.

Što bi htio da se dogodi s tvojim blogom?

Volio bih da postane samoodrživ. Uvjeravam se, ako privučemo dovoljno posjetitelja, oglasi Googlea i Amazona počet će se isplaćivati, i ponovno ću, kao i prije deset godina, moći živjeti od pisanja, skromno, ali udobno. Premda se to čini pomalo donkihotski.

Koliki će biti utjecaj blogova na izbore za Kongres u studenom?

Jako je teško ocijeniti utjecaj blogosfere zato što je ona po svojoj prirodi decentralizirana. Bushitovi se nikada nisu činili slabijim, ali oko polovice zemlje čini se tako duboko reakcionarnom da je teško reći što će se dogoditi. Čak i ako Demokrati preuzmu Kongres vjerojatno neće imati ni snalažljivost ni glasove da preokrenu užasavajući zakon koji je upravo usvojen, a koji ukida habeas corpus i legalizira mučenje. To je kao slavna Yeatsova izreka: Najboljima manjkaju sva uvjerenja, dok su najgori puni strasnog intenziteta… (The best lack all conviction, while the worst are full of passionate intensity…)

Misliš li da u SAD-u ima više lijevih ili desnih političkih blogera?

Očito mnogo više desničarskih, što je samo dio opće devolucije političke kulture u ovoj zemlji (i do neke mjere, u svijetu). Čak i većina lijevih ne zaslužuje to ime, s obzirom da su napustili pravu analizu, antiimperijalizam i razumijevanje političke ekonomije, i zamijenili ga vulgarnim kretenskim antiamerikanizmom i prihvaćanjem svakoga tko se bori protiv Amerikanaca, bez obzira radi li se o srpskom fašistu ili (ironično) političkom islamu.

Sve me to čini još uvjerenijim u važnost mog projekta. Imamo svoje vjerne čitatelje, ali ni približno kao veliki ljevičarski websiteovi poput ZNeta i Counterpuncha, koji nemaju ni našu sofisticiranu politiku ni naše uredničke standarde stare škole. Iako, oni zapravo ni nisu blogovi…

Prevela Marina Kelava