Kud god kreneš, vučeš Bosnu za sobom kao kakav nevidljivi i težak prtljag s kojim teško ili nikako izlaziš nakraj, ali koji je neodvojivi dio tebe.

Piše: Gojko Berić/Nezavisne Novine

Kud god kreneš, vučeš Bosnu za sobom kao kakav nevidljivi i težak prtljag s kojim teško ili nikako izlaziš nakraj, ali koji je neodvojivi dio tebe. Ako ponekad pokušaš i zaboraviti na njega, uvijek se nađe neko da te zapitkuje o tvojoj muci, o tom neobičnom, teško definisanom teretu. Pri tom obično nisi siguran da li to znatiželjnik čini iz dobre ili iz nekakve zločeste namjere, kao što nikada nisi siguran ni u vlastiti odgovor. Što se mene tiče, zaslužio sam takvu kaznu, kao nešto najmanje što može snaći jednog kolumnistu koji godinama juriša na vjetrenjače nacionalizma i opće zapuštenosti vlastite zemlje ili, što bi rekao naš bosanski svijet, ispravlja "krivu Drinu".

Istoričar Rade Petrović, naš bivši sugrađanin i višegodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pita me hoće li protekli izbori donijeti Bosni i Hercegovini išta boljega. Sreli smo se u Dubrovniku, gdje je Petrović rođen i gdje sada živi. Bio je gostujući profesor na nizu univerziteta u Italiji, a kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović ga je poslao u Rim kao svog prvog diplomatskog predstavnika. Nedavno je u Rimu objavljena Petrovićeva knjiga "Propali model jugoslovenskog federalizma".

Ovih nekoliko redaka su tek neizbježan uvod u jednu anegdotu, koja o Bosni i Hercegovini govori možda više od mnogih analiza, pa i čitavih knjiga. Priča se događa u kabinetu legendarnog italijanskog političara Đulija Andreotija, doživotnog senatora, čovjeka koji je, pored ostalog, bio osam puta biran za premijera. Optuživan za veze s mafijom, uključujući i naručena ubistva, Andreoti je isto toliko poznat i po bezbrojnim aferama i sudskim procesima, iz kojih se uvijek uspijevao izvući. Zainteresovan za krvavi haos na Balkanu, Andreoti je jednog dana ugovorio susret sa prof. Petrovićem u zgradi Senata. Bili su to teški dani za već ostarjelog Andreotija: o vratu mu je visilo nekoliko nepravomoćnih presuda, a štampa ga je napadala nemilosrdno i bez ostatka. "Vjerujem da ćete se vi i ovog puta izvući, ali ja imam za vas jednu kaznu", rekao je prof. Petrović u kontekstu razgovora o situaciji u kojoj se Andreoti nalazio. "A kakva je to kazna?" "Pa, poslao bih vas na Balkan, tačnije u Sarajevo, da sredite stanje u Bosni i Hercegovini". "Nemojte, molim vas, to bi bila jako teška kazna, teža od zatvorske", uzvratio je Andreoti.

 Sve što je međunarodna zajednica u proteklih deset godina učinila u Bosni i Hercegovini, bilo dobro ili loše, samo potvrđuje da je Andreotijev strah od jedne takve "kazne" bio opravdan. Upravo prisustvujemo novom nesnalaženju naših međunarodnih pokrovitelja, koji su o ishodu proteklih izbora dali toliko oprečnih izjava da to već postaje neozbiljno.

Dok, recimo, Havijer Solana šalje građanima ove zemlje čestitke zbog ispoljene "visoke svijesti", a američki ambasador Meklhejni ukrašava salu za forsirani nastavak pregovora o reformama, dotle bivši američki ambasador u Zagrebu i Beogradu Vilijam Montgomeri, koji danas piše kolumne za nekoliko listova u regionu, dosadašnje višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini naziva "tobožnjom demokratijom". Naravno, nije sporna izborna procedura, sporni su plodovi ovdašnje "demokratije".

 Skandal koji je izbio zbog grešaka u brojanju glasačkih listića na nekim izbornim mjestima odjednom je postao najvažnije mjesto postizborne priče. A riječ je prosto-naprosto o tome da su u nekim izbornim komisijama sjedili nepismeni ljudi, paradigmatični uzorci polovine stanovništva. Mogu se izborni listići brojati i prebrojavati stotinu puta, mogu izbori biti i ponovljeni – kao što to predlažu neki gubitnici – ali se ništa bitno neće promijeniti. Mediji su se, bez izuzetka, okomili na tzv. raspodjelu fotelja, smatrajući kako je ponovo riječ o bespoštednoj borbi za vlast. Pa, šta je cilj političkih gladijatora ako ne osvajanje vlasti!? U tome smislu valja istaći čuvenu misao već pomenutog Andreotija: "Vlast preziru samo oni koji je nikada nisu imali."

Naravno, to je samo polovica istine. A druga polovica istine je u tome da vlast nije svrha sama sebi, već sredstvo da se ostvare određene političke ideje i ciljevi. Imaju li najuticajnije stranke svoje ideje, programe i ciljeve? Svaka od njih tvrdi da ih ima, iako je pijaca na kojoj su bili izloženi bila siromašna. S druge strane, ti su programi međusobno toliko udaljeni da njihovu sintezu na nivou države – a ova je država teški invalid – ne bi mogao izvesti ni Ajnštajn. Uostalom, ako se uopće može govoriti o nekakvim programima, oni su mahom svedeni na obične parole lišene stvarnog životnog sadržaja. Indikativno je da su kao takvi, u većoj ili manjoj mjeri, dobili mandat sirotinje raje, nijemog posmatrača u procesu donošenja odluka. Život nam zagorčava i zločesti komšija Voja Kalašnjikov, premijer i oličenje nacionalističke Srbije, koji kao da se svako jutro budi smišljajući novu pakost na račun susjedne države, poput one infantilne, ali nimalo bezazlene izjave da je srpska truba iz Dragačeva konačno prešla Drinu.

 Prof. Petroviću sam ostao dužan odgovor na njegovo pitanje s početka ove kolumne, pa, bar što se toga tiče, ni čitaocima ne mogu biti ni od kakve pomoći.