Izbor Jelene Lovrić je “Sofijin izbor”

Objavljeno: 01.09.2006, 20:16h

Da je ljeto, a s njim i sezona kiselih krastavaca pri kraju svjedoči i "Globus" koji je posljednji broj posvetio onome za što se vjeruje da će biti glavna tema u slijedećih 12 mjeseci – predstojećim izborima za Sabor.

Da je ljeto, a s njim i sezona kiselih krastavaca pri kraju svjedoči i "Globus" koji je posljednji broj posvetio onome za što se vjeruje da će biti glavna tema u slijedećih 12 mjeseci – predstojećim izborima za Sabor.

Piše: Dragan Antulov*

Tome je svoj doprinos dala i ugledna novinarka Jelena Lovrić koja u svojoj kolumni čitateljima iznosi "šokantno" otkriće da će tom prigodom po prvi put u životu svoj glas dati HDZ-u.

Ma koliko takva izjava od strane kolumnistice čiji se svjetonazor obično vezuje uz lijevi politički predznak na prvi pogled zvučala šokantno, ona zapravo nikoga ne bi trebala previše iznenaditi.

S obzirom na ono što se moglo vidjeti u prvo desetljeće i pol, a pogotovo u posljednjih nekoliko godina postojanja hrvatske višestranačke demokracije, pojmovi kao što su "lijevo" i "desno" su izgubili značenje, barem ono kakvo imaju u etabliranim zapadnim državama koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor. To se pogotovo odnosi na dvije najjače stranke – HDZ i SDP – koje su u svom upornom nastojanju da se predstave kao idealni "centar" potpuno izbrisale sve ideološke i programske razlike među sobom – a o načinu vladavine da i ne govorimo.

Ono što prosječnom hrvatskom biraču određuje pripadnost HDZ-u ili SDP-u danas uopće nije odanost nekakvim uzvišenim idealima demokršćanstva, socijaldemokracije ili čak "državotvorstva" nego neki čisto apolitički kriteriji, poput onoga koji se odnosi na to je li mu se većina predaka 1945. godine nalazila na pobjedničkoj ili gubitničkoj strani.

Kada se to uzme u obzir, mogu se prihvatiti argumenti Jelene Lovrić koja u svojoj kolumni sugerira da se HDZ i vlada Ive Sanadera mora gledati ne toliko kroz prizmu nominalnog ideološkog opredijeljenja koliko kroz prizmu konkretne politike i njenih rezultata.

A njen zaključak, s kojim će se složiti većina promatrača u Hrvatskoj, jest da je Sanader, čak i – kako ona to slikovito govori – "s figom u džepu", učinio više po pitanju ljudskih prava, tolerancije, raščišćavanja ratnih zločina i približavanja Hrvatske standardima modernog liberalno-demokratskog svijeta nego njegov inertni i nesposobni prethodnik.

"Globusova" kolumnistica na temelju toga tvrdi da Račan daleko manje zaslužuje premijersku stolicu, odnosno kako je kontinuitet politike koja Hrvatsku, usprkos povremenih vrludanja, vodi u pravom smjeru važniji od još jedne – po njenom mišljenju kontraproduktivne i besmislene – smjene vlasti.

Odluka Jelene Lovrić da skrene s " linije" je legitimna i sasvim u skladu s praksom razvijenih demokracija, gdje politička opredijeljenja i izborne odluke nikada nisu niti bi trebale biti ograničene krutim ideološkim kriterijima.

Tako je, na primjer, mnogim vjernim demokratskim glasačima u SAD-u 1984. godine bila sasvim normalna stvar podržati republikanca Reagana za predsjednika, kao što su prije nekoliko godina ljevičarski nastrojeni Francuzi "začepili nos" i na izborima glas dali desničaru Chiracu.

Međutim, ma koliko pragmatičan i ideologijom neopterećen stav Jelene Lovrić na prvi pogled izgledao "moderan", "cool" i "hip", njena kolumna je svejedno proizvod dogmatskog uma zatočenog u 20. stoljeću. Ono što "Globusova" kolumnistica – svjesno ili nesvjesno – sugerira svojim čitateljima jest da se oni nalaze u istoj onoj situaciji u kojoj se našla heroina romana "Sofijin izbor" – mlada Poljakinja kojoj pri dolasku u zloglasni nacistički logor Auschwitz esesovski liječnik tjera da odluči koje će od njeno dvoje djece živjeti, a koje završiti u krematoriju.

Po mišljenju Jelene Lovrić tako će hrvatski birači sljedeće godine biti prisiljeni odlučivati između dvije nesavršene, neugodne i bolne, ali i jedine moguće opcije.

Problem s tim stavom jest da se tako nešto najvjerojatnije neće dogoditi. Za razliku od lika kojeg je tumačila Meryl Streep hrvatskom biraču ipak na raspolaganju stoje manje bolne alternative. Od njih je najjednostavnija ona koja se svodi na neizlazak na izbore, i koja će, po svemu sudeći, i biti najpopularnija među glasačima.

Umjesto da biraju između dva zla, većina stanovnika Hrvatske će tu neugodnu dilemu povjeriti nekome drugome – manjini koja cijelu priču o višestranačkoj demokraciji, smjenjivosti i odgovornosti vlastodržaca shvaća ozbiljno.

A i među tom manjinom će tek dio prihvatiti manihejsko rezoniranje Jelene Lovrić koja pojmove "vlast" i "oporba" svodi na samo dvije stranke, odnosno dva stranačka čelnika.

Ma koliko se hrvatski politički establishment trudio stvoriti takav "jednostavan" izbor uz pomoć tradicionalnog predizbornog inženjeringa, novih izbornih zakona, potkupljivanja i institucionalnog smanjivanja broja stranaka na "prihvatljiv" broj, uvijek će se među glasačima naći dovoljno onih koji će svemu tome reći "ne" i tražiti treću opciju kako bi izrazili svoje sve veće nezadovoljstvo statusom quo. Takve treće opcije, dakako, ne moraju uvijek biti superiorne sudionicima "vječnog derbija" o čemu svjedoče prošli predsjednički izbori kada je vakuum pravog političkog sadržaja i želju za nekakvom suvislom političkom alternativom ispunio populist-amater, odnosno lokalni izbori na kojima je narod iskazao više povjerenja "lokalnim šerifima" nego bezličnim vođama bezličnih stranaka iz zagrebačkih centrala.

Međutim, postojanje i takvih nesavršenih, a ponekad opasnih alternativa je bolje od bahatosti, institucionalne korupcije i nesposobnosti koja će Hrvatsku jednako koštati bez obzira dolazila u obliku jednostranačke autokracije ili dvostranačke "demokracije".

Teza da HDZ i SDP nemaju alternative, odnosno da Hrvatska i njeni građani moraju birati između nekakve apstraktne "demokršćanske" i "socijaldemokratske" opcije koje pripadaju nekakvim apstraktnim i "prihvatljivim" rješenjima koje diktira jedanko apstrakna "Europa" nije ništa drugo nego nasilno i licemjerno nametanje scenarija sasvim nalik na repertoar negdašnjeg Balaševićevog "starog orkestra".

Demokratska kontrola javnosti, koja se po mišljenju Jelene Lovrić sastoji od "opozicije, civilnog društva i medija", neće biti nimalo učinkovita u borbi protiv takve truleži. Barem ne ako je opozicija svedena na jednu stranku, civilno društvo na trutovske organizacije koje žive od državnog proračuna, a mediji na kolumniste koji propovijedaju status quo.

Tekst je preuzet sa službenog bloga Dragana Antulova

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register