Smrt brojnih poglavara Rimokatolicke crkve kroz stoljeca je poticala pobune, pljacke i sramotne borbe za vlast

Piše: Index.hr

Nasljednici svetog Petra trebali bi pocivati u miru, ali nisu svi imali tu srecu umjesto masovnog odavanja pocasti kakvom je ovih dana ispracen papa Ivan Pavao II., smrt brojnih poglavara Rimokatolicke crkve kroz stoljeca je poticala pobune, pljacke i sramotne borbe za vlast.

Godine 897. tijelo pape Formoza bilo je iskopano nekoliko mjeseci nakon ukopa i stavljeno pred sud da bi zatim papinska odjeca bila uklonjena, a tijelo baceno u rijeku Tiber. Papa Bonifacije VI. koji ga je naslijedio i vodio to bizarno postumno sudjenje sam je ubrzo bio svrgnut i zavrsio je u zatvoru.

Zalovanje za papom Piom XII. 1958. godine proslo je u miru, no bizarnost se tice nevjerojatna zadaha koji se sirio iz njegova tijela koje se brzo raspadalo zbog lose obavljene konzervacije.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi naslovljenoj “Heirs of the Fisherman” (Nasljednici Ribara) o 263 nasljednika sv. Petra, povjesnicar John Peter Pham napisao je da su sjaj i bijeda s kojima su pape bile pokapane tijekom povijesti cesto otkrivali u kolikoj je mjeri preminuli bio human.

“Nasljednici ribara (svetog Petra) bili su samo ljudi i kao takvi podlozni svoj velicini i svoj bijedi ljudske egzistencije”, napisao je Pham.

U povijesti dok je papa bio i utjecajni politicki vodja Italije i Europe, posebno je mracno znalo biti razdoblje zvano “sede vacante” (prazno sjediste), izmedju dvojice Papa.

U prvim stoljecima poslije Krista, rimske plemicke obitelji natjecale su se koja ce od njih dati nekog papu, a cesto su to cinile podmicivanjem, ucjenama kardinala ili pak opkoljavajuci baziliku u kojoj se glasalo o nasljedniku.

Kada je Grgur II. umro 731. godine, rimski narod zgrabio je svecenika iz pogrebne povorke i proglasio ga Grgurom III.

Cesce se ipak dogadjalo da se masa obracuna s nevoljenim papom. Godine 824. Paskal I. nije mogao biti pokopan u Bazilici sv. Petra jer su mase ljudi blokirale put.

Sest godina poslije, nakon sto je Hadrijan II. bio ocito otrovan u opatiji blizu Modene, redovnici su pobjegli sa svim njegovim dragocjenostima a rimska gomila opljackala je njegovu baziliku.

Borbe oko papinstva jacale su iducih stoljeca.

Sveti rimski car Oton III. nametnuo je prvoga njemackog papu Grgura V. godine 996. cime je potaknuo prezreno rimsko plemstvo na pobunu protiv novopridoslice nekoliko mjeseci kasnije. No Grgur se ipak uspio vratiti, a njegov je suparnik bio oslijepljen, osakacen i vodjen ulicama na ledjima magarca.

Tradicija odrzavanja konklave iza zatvorenih vrata pocela je 1198., ali ne zato da bi se osigurala tajnost – kao sto je to danas – vec zato da bi se kardinali zastitili od nasilnih Rimljana.

Kroz stoljeca papinstvo je sve vise poprimalo oblike monarhijskog stila i stoga je sve manje bilo podlozno cudima rimskoga puka, pise Pham.

Drama se, medjutim, premjestila u konklavu gdje su europski carevi i kraljevi povlacili konce kako bi potaknuli izbor svojih favorita.

Nakon Francuske revolucije francuski su vojnici oteli dvojicu Papa. Pio VI. umro je u Francuskoj 1799., a njegov nasljednik Pio VII. bio je zatvorenik blizu Pariza od 1812. do 1814. godine.

No, ni Rimljani se nisu olako lisavali starih navada.

Pio IX. toliko je razocarao nepopustljivoscu tijekom 31 godine svoga pontifikata (1847-1878), da su Rimljani pokusali baciti njegovo tijelo u Tiber dok su ga prenosili iz privremene grobnice u Bazilici sv. Petra do Bazilike svetog Ivana Lateranskog 1881. godine.

Preuzeto sa: Index.hr